Povodom ovogodišnjeg obilježavanja Europskog tjedna mobilnosti, javne kampanje Europske komisije koja se odvija pod sloganom „Mobilnost za sve“ u razdoblju od 16. do 22. rujna, Pravobranitelj za osobe s invaliditetom upućuje preporuke nadležnim tijelima radi usmjeravanja rada prijevoznika u skladu s interesima osoba s invaliditetom u lokalnom prometu. Važno je osvijestiti i djelovati u smjeru pozitivnih promjena u području pristupačnosti javnog prijevoza, koji mora biti dostupan, pristupačan i siguran za osobe svih vrsta invaliditeta.
Mobilnost je i dalje područje u kojem se osobe s invaliditetom pritužuju na sustavne nedostatke i prepreke. Kao institucija godinama upozoravamo i ukazujemo na važnost pristupačnosti vozila i infrastrukture javnog prijevoza te osiguravanja prilagođenog prijevoza kao temeljnih preduvjeta za uključivanje osoba s invaliditetom u život zajednice.
Osiguravanje pristupačnosti i mobilnosti za osobe s invaliditetom obveza je koja proizlazi i iz međunarodnih dokumenata koje je Republika Hrvatska potpisala i ratificirala, kao i obveza koju propisuju nacionalni zakoni i propisi. Na taj način Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom uređeno je pravo na pristupačnost osobama s invaliditetom na ravnopravnoj osnovi s drugima kao jedno od osnovnih prava. Republika Hrvatska preuzela je obveze osiguravanja pristupačnosti osobama s invaliditetom izgradnjom okruženja, prijevoza, informacija i komunikacija, uključujući informacijske i komunikacijske tehnologije i sustave, kao i drugih usluga i prostora otvorenih i namijenjenih javnosti, kako u urbanim, tako i u ruralnim područjima.
Korištenje javnog prijevoza često kod osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju zahtjeva i primjenu razumne prilagodbe, primjerice davanju dovoljno vremena da osoba teške pokretljivosti uđe/izađe iz autobusa. Također, u osiguravanju pristupačnosti javnog prijevoza, pratećih sadržaja te prijevoznih sredstava, treba težiti rješenjima koja su u skladu s univerzalnim dizajnom, koji je i jedno od načela Konvencije, prvenstveno iz razloga što će sve ono što bude pristupačno i lakše za korištenje osobama s invaliditetom, biti pristupačno i lakše za korištenje svim ostalim putnicima, a posebice na primjer osobama starije životne dobi, roditeljima koji koriste dječja kolica, biciklistima i sl.
Pristupačnost javnog prijevoza je potrebno osigurati osobama različitih vrsta invaliditeta te uzeti u obzir fizička, osjetilna i druga oštećenja. Uz otklanjanje fizičkih prepreka, potrebno je uzeti u obzir i osobe sa osjetilnim oštećenjima te i njima omogućiti samostalno i sigurno kretanje u prometu. S obzirom da su za osobe s osjetilnim oštećenjima važne informacije o dolasku i polasku javnog prijevoza, promjenama u rasporedu vožnje te nazivima stajališta, potrebno je osigurati i pristupačnost informacija. Na taj način se pristupačnost javnog prijevoza može osigurati pristupačnim vozilima koja su niskopodna, opremljena rampom, imaju osigurana mjesta za osobe s invaliditetom, audiovizualnom signalizacijom na stanicama i u samim vozilima i slično.
Nemogućnost da osoba s invaliditetom (npr. osoba s oštećenjem vida) uđe u autobus ili bilo koje drugo prijevozno sredstvo, kao i nepristupačnost informacija, nemogućnost korištenja svih usluga/funkcionalnosti koje prijevoznik daje na raspolaganje putnicima bez invaliditeta (pristupačnost informacija, prostor za sjedenje, nepostojanje ekrana koji su od velike koristi za osobe s oštećenjima sluha i dr.), samo su neki od elemenata u okolini koji u praksi osobama s invaliditetom onemogućuju nesmetano kretanje, izlazak iz vlastitog doma, socijalni kontakt, pristup javnim uslugama, obavljanje svakodnevnih poslova i pristup proizvodima i uslugama koje koriste osobe bez invaliditeta. Nedostatak senzibiliteta i prepoznavanja važnosti prilagođenog, pristupačnog i dostupnog prijevoza te informacija za osobe s invaliditetom dovodi do uskraćivanja osoba s invaliditetom u mogućnosti odlaska na posao, k liječniku, na sportsko ili kulturno događanje, putovanja, odnosno do neke druge lokacije od važnosti za njihovu društvenu uključenost. Suočavanje s takvim nebrojenim i svakodnevnim preprekama u velikom dijelu doprinosi gubitku samopouzdanja te odricanju od vlastitih motiva, ciljeva i htijenja te na kraju pasiviziranja i odustajanja od mukotrpnih pokušaja da se usprkos oštećenju i teškom zdravstvenom stanju vodi aktivan i ispunjen život.
Uz prilagodbu javnog prijevoza i infrastrukture, za osiguranje potpune pristupačnosti osobama s invaliditetom važno je i educirati zaposlenike (vozače) o pravima osoba s invaliditetom i primjerenoj komunikaciji te načinu odnošenja prema osobama različitih vrsta oštećenja.
Zbog nepristupačnosti javnog prijevoza, osobe s invaliditetom osjećaju nesigurnost i izbjegavaju njegovo korištenje te pribjegavaju vrlo često skupljim načinima prijevoza, što ih suštinski stavlja u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe bez invaliditeta.
Uzimajući u obzir navedeno, preporučamo nadležnim tijelima da kroz otvoren dijalog i u suradnji s organizacijama civilnog društva koje djeluju u korist osoba s invaliditetom i s njihovim predstavnicima identificiraju prepreke na koje osobe s invaliditetom nailaze u korištenju javnog prijevoza, a specifične su za sredinu u kojoj žive te pronađu odgovarajuća rješenja u osiguravanju veće pristupačnosti javnog prijevoza. Navedeno preporučujemo sa svrhom osiguravanja mobilnosti osobama s invaliditetom kao osnovnog preduvjeta za uključivanje u život zajednice na ravnopravnoj osnovi.
Pravobranitelj za osobe s invaliditetom
Darijo Jurišić
