Piše: Bojana Guberac
Vijeće mladih Benčić, osnovano 2014. godine u Rijeci, program je neformalnog obrazovanja koji usklađuje istraživanje, rad, igru i druženje. Spaja djecu, umjetnike, kulturne radnike i edukatore u zajednici koja je otvorena, raznolika i inkluzivna. VMB promovira primjenu umjetničkog i kulturnog obrazovanja kao alata za koheziju u zajednici i osobnu i društvenu promjenu.
Razgovarale smo s inspirativnom Natali Bosić, pedagoginjom u Vijeću mladih Benčić. „Sretna sam što mogu reći da imam priliku raditi već gotovo osam godina s Ivanom Golob koja je po struci povjesničarka umjetnosti i informatičarka, s kojom, iako smo u suštini zapravo prilično različite osobe, dijelim radnu etiku i viziju rada s ljudima. Upravo zato naši su poslovi u udruzi i na projektima strašno isprepleteni, neke poslove dijelimo prema svojim užim specijalizacijama, ali s godinama smo puno naučile jedna od druge, i mogu reći da danas nema posla koji je rezerviran za samo jednu od nas dvije. Specifičnost našega rada i činjenica da smo i dalje jedine stalno zaposlene u VMB-u znači da radimo sve, od pisanja projekata, osmišljavanja aktivnosti, provođenja tih istih aktivnosti do komunikacije s roditeljima, stručnim suradnicima, studentima, djecom, ali i meni najmanje dragih – administrativnih i birokratskih poslova koje sa sobom nosi rad u udruzi“, započinje Natali za naš portal.
Zanimalo nas je zbog čega se odlučila za pedagogiju kao životni poziv: „Moram biti iskrena i reći kako pedagogija nije bila moj prvi izbor studija. Nakon srednje škole imala sam neuspjele pokušaje upisa na nekoliko drugih fakulteta, uključujući Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu koja je bila moj prvi izbor. Kada je nisam uspjela upisati, odlučila sam pauzirati godinu, raditi i razmisliti što ću dalje. Uvijek sam imala puno različitih interesa i teško mi je bilo odlučiti se za jednu specifičnu stvar koju želim raditi ostatak života. Zato sam, sjećam se, umjesto o izboru budućeg zanimanja, pri donošenju odluke o upisu na fakultet razmišljala na kojem bi fakultetu, odnosno u kojem kolektivu mogla najbolje rasti, imati pristup širim sadržajima i ono što mi je bilo najvažnije, raditi u manjim studijskim grupama koje omogućavaju stvaranje bližih i dubljih odnosa s ljudima. Filozofski fakultet mi se učinio logičan izbor i tako sam upisala Povijest i Pedagogiju. I moram priznati da nisam pogriješila. Bilo je to upravo ono što mi je trebalo u tom trenutku. Riješila sam samu sebe pritiska i očekivanja i pronašla mjesto i ljude među kojima sam se prije svega osjećala dobro i slobodno, a to je bio preduvjet da učim, rastem i istražujem te s vremenom nađem ono što me posebno ispunjava.“
Za vrijeme studija, počela je raditi s djecom i mladima u Prirodoslovnom muzeju i Domu mladih, kasnije i u nekoliko udruga koje se bave neformalnim obrazovanjem mladih. „Mislim da je to bio moment u kojem sam izabrala pedagogiju, tj. prepoznala je kao nešto što bih mogla raditi. Bilo je to isključivo zato što sam imala tu rijetku priliku da paralelno studiram i u praksi se bavim radom s djecom i mladima. Kako su svi moji poslovi imali jednu zajedničku stvar – bili su vezani za neformalno obrazovanje u području kulture i umjetnosti, tako sam već kroz svoj studij pedagogije sve više zaokretala svoj rad i učenje u tom smjeru. Upisivala sam izborne predmete u C segmentu na drugim studijskim programima kako bi nadopunila svoje znanje pa sam tako „odslušala“ velik broj predmeta na Povijesti umjetnosti, Kulturologiji i Akademiji primijenjenih umjetnosti. Na svom studiju Pedagogije uvijek sam birala seminare, istraživanja, praktične radove i prilike za volontiranje koji su bili bliski području neformalnog obrazovanja i kulture i umjetnosti“, kazala je.
Svoj završni i diplomski rad također je posvetila temama neformalnog obrazovanja te kulture i umjetnosti. Odlučuje da je pedagogija smjer u kojem želi ići pa nakon završenog preddiplomskog studija Povijesti i pedagogije upisuje diplomski jednopredmetne pedagogije.
„Danas kada gledam na taj put neizmjerno sam zahvalna svim svojom profesorima na fakultetu i mentorima u ustanovama i udrugama u kojima sam radila jer su unutar svojih sustava pronašli načine kako mi dati dovoljno podrške, slobode i povjerenja da krojim zanimanje po svojoj mjeri. Da nije bilo tako, moje bi razumijevanje posla pedagoga ostalo vrlo tradicionalno, usko i kao takvog ga sigurno ne bih prepoznala kao svoj poziv“, prisjeća se Natali.
Vijeće mladih Benčić, Rijeka
Drugačiji pristup obrazovanju djece i mladih Natali je odabrala zbog vlastitog životnog iskustva. „Bila sam dijete s puno interesa i od malena sam krenula „krstariti“ s jedne na drugu slobodnu aktivnost. Bilo je tu sportova i sportova, škola stranih jezika, plesnih, dramskih i likovnih radionica… A što sam bila starija to me je više toga zanimalo. Sjećam se da sam u srednjoj školi donijela odluku da se uvijek javim kad se traže volonteri za neku aktivnost jer vrijedi svašta probati. Imala sam neku filozofiju da što više toga vidim i probam, prije ću znati što želim. U nekom trenutku došlo je do toga da sam iz kuće odlazila ranim jutrom i vraća se zadnji busom. U školi sam bila pravi „kampanjac“. Nije bilo ocjene koju nisam imala. Od jedinice do petice. Stvari koje su me zanimale i profesori koji su me inspirirali motivirali su me na ozbiljan i posvećen rad i u tim sam predmetima briljirala, ali u isto vrijeme sam iz nekih drugih predmeta imala popravne ispite. Sve bih ja to na kraju „pokrpala“, ali ne moram ni naglašavati da su moji roditelji često bili na rubu živaca. Ja se nisam previše opterećivala tim razlikama i vrlo brzo sam shvatila da su mjesta, ljudi i iskustva s kojima sam provodila vrijeme na aktivnostima izvan škole uvelike utjecali na moje sazrijevanje, širenje pogleda i građenje iskustva. U srednjoj školi interesi su se već dosta „suzili“ i zapravo sam bila najaktivnija u Gradskom vijeću učenika i u kazalištima, odnosno na dramskim radionicama. Zahvaljujući njima imala sam prilike puno putovati, učiti, volontirati, izražavati se i osamostaliti. Često sam bila okružena vrlo različitim ljudima, nerijetko sam bila najmlađa osoba u grupi i zahvaljujući tome naučila sam funkcionirati u različitim situacijama i kolektivima. Kasnije u životu puno mi se je novih prilika otvaralo upravo (mogla bih reći i isključivo) radi te široke mreže ljudi i iskustava koje sam stekla kroz svoje slobodne aktivnosti, odnosno neformalno obrazovanje i vrlo sam rano shvatila njegovu vrijednost. Mislim da je upravo to osobno iskustvo u neformalnom obrazovanju obilježilo moje daljnje izbore i viziju rada s djecom i mladima“, priča nam.
Početak rada u Vijeću mladih Benčić njezin je, kaže, životni jackpot. „Volim drugim mladim ljudima pričati svoju priču kako bi na primjeru vidjeli vrijednost mreže ljudi, ali i kako bi shvatili kako velike životne i poslovne prilike nekad dolaze na mala vrata i kako jedna naša naizgled mala odluka može kompletno promijeniti ostatak naših života. Kanadska umjetnička zaklada Musagetes 2013. godine u Rijeku je dovela jednu divnu ženu i umjetnicu, Altheu Thauberger koja je trebala započeti rad na snimanju svog eksperimentalnog filma „Preuzmimo Benčić“. Kako je film trebao aktivno uključiti velik broj djece iz grada Rijeke, Athea je pokucala na vrata Doma mladih u potrazi za osobom koja bi joj pomogla pronaći i organizirati djecu koja bi bila uključena u stvaranje filma kao njegovi sukreatori. S obzirom na intenzitet rada koji je bio potreban na Altheinom projektu, još jedna moja divna mentorica i pedagoginja iz Doma mladih nazvala je mene koja sam tada radila kao vanjski suradnik – voditelj dramskih radionica u Domu mladih i pitala me da li bi me interesiralo uključiti se u rad na nekom filmskom projektu u gradu. S obzirom na to da sam tada imala apsolventsku godinu jer sam pala jedan ispit, ovo mi se učinilo kao super prilika da iskoristim godinu. Sjećam se da nisam apsolutno ništa znala o Althei, Musagetesu i samom projektu. Bila sam uvjerena da sam si pronašla još jedan zanimljiv volonterski angažman koji će mi omogućiti da naučim nešto novo i popunim si godinu koja je trebala biti puno praznija od dosadašnjih. Nedugo nakon, sjedila sam na kavi s Altheom pretvorena u uho i s velikim grčem u želucu jer sam počela shvaćati obim tog projekta, a moje iskustvo i godine činile su mi se nedovoljne za takav angažman. Althea, žena koju do sam tada prvi put u životu vidjela, nakon sat vremena razgovora rekla mi je da je to to i da sam dobila posao. Bila sam kompletno šokirana veličinom prilike koje mi se je pružila. Bila je to jedna od najdivnijih godina u mom životu i posao na kojem sam morala biti najkreativnija ikada. Zadaci na dnevnoj bazi bili su toliko različiti da sam imala osjećaj da sam iskoristila svako prethodno radno i životno iskustvo. Imala sam prilike raditi u fantastičnom timu divnih i kreativnih ljudi. Najveći dio mog posla bila je organizacija rada s djecom, njihovim roditeljima, voditeljima te priprema prostora, logistike i aktivnosti za njihovo slobodno vrijeme na setu, ali i ono što se je dogodilo spontano, kreativan rad na samom filmu, odnosno improvizacijama i radionicama kroz koje su djeca sukreirala sam film. U film je bilo uključeno preko 70 djece iz grada Rijeke i zaklada Musagetes je nakon premijere filma Preuzmimo Benčić odlučila toj djeci, ali i ostaloj djeci našega grada omogućiti nastavak sudjelovanja u kulturno-umjetničkim radionicama kroz osnivanje projekta Vijeće mladih Benčić. Tako smo kolegica Ivana Golob Mihić koja je također bila jedna od suradnica na filmu Preuzmimo Benčić dobile priliku da oblikujemo projekt koji će biti nasljednik projekta Preuzmimo Benčić i koji će aktivno uključiti djecu našega grada u različite kulturno umjetničke aktivnosti. Vijeće mladih Benčić do današnjeg dana provodi različite kulturno-umjetničke programe neformalnog obrazovanja za djecu i mlade“, objašnjava Natali koju najviše kod svojeg posla veseli kreativan rad i nekonvencionalne ideje u radu s djecom i mladima.
Natali Bosić, Vijeće mladih Benčić
Od projekata koje su vodile ističe njihovu prvu Erasmus + razmjenu mladih „Power to act“ koja je okupila 25 mladih iz pet zemalja. Razmjena je odabrana kao jedan od Flagship projekata u Zborniku dobrih praksi SALTO centra za sudjelovanje i informacijske resurse kojoj je cilj bio nadahnuti i motivirati svakoga tko planira, provodi ili podržava takve projekte. U zborniku je prikazano 18 projekata iz 12 zemalja Europe i među njima se našla i razmjena VMB. Razmjena mladih temeljila se je na upotrebi metoda participativnog kazališta u radu s mladima, što je tema u kojoj se Natali pronalazi te područje u kojem se već godinama educira upravo kroz Erasmus programe.
Termin primijenjeno kazalište, priča nam Natali, postao je popularan tijekom 80-ih i 90-ih godina 20. stoljeća među edukatorima i kazališnim praktičarima koji su se njime koristili kako bi opisali formu dramske aktivnosti koja je bila izvan konvencionalnih mainstream kazališnih institucija, a koja je za cilj imala vraćanje kazališta ondje gdje pripada – među „obične“ ljude. „Pod terminom participativnog kazališta podrazumijevaju se zaista različite prakse i metode, a često i mješavine različitih praksi koje se onda razvijaju u različitim smjerovima, ovisno o uvjetima u kojima se koriste. Zato se projekti primijenjenog kazališta provode na različitim i ponekad vrlo neočekivanim mjestima i zajednicama poput zatvora, izbjegličkih kampova, izoliranih sredina, bolnica, muzeja, centara za osobe s teškoćama, domovima za umirovljenike, ulicama, školama, a ponekad čak i u kazalištima. Ono se velikim dijelom temelji na igrama i simulacijama uz pomoć kojih se stvara sigurno i ugodno okruženje koje pomaže sudionicima da se lakše suoče i bore s problemima, događajima ili pitanjima od osobnog značaja te analiziraju svoje i tuđe postupke. Kako vjerujem da je igra temelj obrazovanja, metode participativnog kazališta su vrlo brzo postale moji glavni ili bazični alati u radu s djecom i mladima. Uz pomoć njih na radionicama stvaramo atmosferu, razmjenjujemo ideje, izražavamo osjećaje i istražujemo svoje i tuđe kapacitete. Ljepota i moć ovih metoda je u tome što su nematerijalne i mogu su provoditi bilo gdje i s bilo kojoj skupinom ljudi. Jednom kad ih upoznate one postanu kao vaša supermoć koji možete u gotovo bilo kojoj životnoj situaciji izbaciti iz rukava i primijeniti je. Nebrojeno smo puta bili na konferencijama ili sastancima gdje je došlo do zasićenja, pada koncentracije ili problema u komunikaciji među ljudima i ja bih onda predložila da napravimo pauzu kroz jednu aktivnost participativnog kazališta. Rezultati i promjena atmosfere nisu nikada izostali“, kazala je.
Navodi kako neformalno obrazovanje daje vrijeme i slobodu da se posvetimo jedni drugima, da gradimo odnose te nam omogućava da obrazovanje prilagodimo djetetu, umjesto dijete obrazovanju. „Za razliku od formalnog obrazovanja, ono je fleksibilno i prilagodljivo, daje nam priliku i mogućnost da istražujemo, mijenjamo pristupe, fokuse i teme… I na kraju ono što je najvažnije, ono je zabavno – ima veliki potencijal da bude zabavno i generira dobre osjećaje i to je po meni osnova za otvaranje puta učenja. Jednom kada smo otvorili taj put i stvorili emocionalnu povezanost, počinje se događati pravo, aktivno učenje. Djeca i mladi će tako često u početku reći kako nisu ni svjesni da sudjeluju u nekom obrazovnom procesu jer dotadašnje iskustvo učenja ne povezuju s igrom, zabavom i akcijom. Djeca koja dolaze na naše radionice ostalu djecu doživljavaju kao svoju zajednicu… svoje pleme“, kaže.
Vijeće mladih Benčić, Rijeka
Dodaje kako je evaluacijsko istraživanje njihovog projekta koje su 2019. godine proveli studenti pedagogije Filozofskog fakulteta u Rijeci pokazalo kako je vrlo izražen osjećaj zajedničkog identiteta kod djece i mladih uključenih u radionice VMB te kako djeca vole dolaziti na radionica bez obzira na temu. „Djeca u VMB dolaze i s nama odrastaju i ovdje se osjećaju kao doma. Rezultati istog istraživanja pokazali su kako su mnoga djeca upravo ovdje otkrila svoje interese, poboljšala svoja znanja i praktične vještine, kao i samopoštovanje, te razvila snažnu zahvalnost za participativne principe zajedničkog rada te se osjetila istinski osnaženima i promijenjenima“, ističe Natali.
Trenutno osim svojih baznih programa VMB Lab i VMB Početnica provode projekte „Kulturna putovnica“, „Digitalne rožice“ te „Priču o Benčiću“ . Kulturna putovnica je edukativni program radionica posebno prilagođenih mladima s teškoćama u razvoju, koji naša udruga provodi u partnerstvu s Centrom za odgoj i obrazovanje Rijeka. “Digitalne rožice” europski je projekt koji provodimo u partnerstvu s Udrugom Ri Rock, udrugom Muzikopter i Gradskom knjižnicom Rijeka i cilj mu je poboljšati pristup kulturnim i umjetničkim sadržajima djeci i mladima te djeci i mladima s poteškoćama u razvoju na području PGŽ-a. Priča o Benčiću je naš program za škole koji u suradnji s Muzejem moderne i suvremene umjetnosti provodimo već treću godinu za redom i cilj mu je popularizacija lokaliteta Benčića kao novog kulturnog centra s naglaskom na Dječju kuću kao novu instituciju i mjesto za kulturne programe za djecu.
Godišnje u redovne aktivnosti VMB bude kontinuirano uključeno 50-ak djece, a ako tome pridodamo i razrede, odnosno škole za koje održe radionice te jednokratne radionice za razne festivale i projekte, dolazimo do brojke od sigurno 300 djece.
„Reakcije roditelja su vrlo pozitivne. Dio filozofije našega rada je između ostalog i stvaranje bliskih odnosa s obiteljima naših polaznika. Komunikacija s roditeljima nam je vrlo važna i zaista se trudimo da ih u što većoj mjeri uključimo u naš rad, bilo kroz obiteljske radionice, bilo kroz različite evente ili roditeljske sastanke i redovne evaluacije naših programa. Roditelji prepoznaju VMB kao mjesto koje nudi drugačiji pristup u radu s djecom i često ističu kao su im djeca vrlo motivirana za sudjelovanje u naših aktivnostima. A posebno me veseli kako je iz godine u godinu sve veći interes za obiteljske radionice i stvaranje dodatnih prilika za aktivno uključivanje roditelja“, zaključuje Natali za naš portal.
