Piše: Nika Šintić
Već trideset i pet godina svakoga prosinca Europski parlament dodjeljuje nagradu Saharov za slobodu mišljenja pojedincima i udruženjima koja su se iskazala svojom predanošću u obrani ljudskih prava. Najveće je to priznanje Europske unije u području mirovnog i humanitarnog rada te uključuje i novčani poklon u iznosu od 50 000 eura.
Ovogodišnja laureatkinja je Jina Mahsa Amini, mlada Iranka kurdskoga porijekla koja je prošle godine izgubila život zbog tobožnjeg kršenja iranskih zakona o obveznom nošenju hidžaba. Kada se proširila vijest o njezinoj smrti, diljem zemlje izbili su prosvjedi pod sloganom „Žena, život, sloboda“, a s istom su krilaticom ljudi u cijelom svijetu izašli na ulice u znak solidarnosti. Bila je to najveća prijetnja islamskoj vladi u Iranu od revolucije 1979. godine, koju nisu uspjeli suzbiti ni vojni i policijski odredi što su silom nagrnuli na demonstrante. U više od godinu dana od početka onoga što neki nazivaju novom iranskom revolucijom tisuće su ljudi pretrpjele ozbiljne fizičke povrede dok se broj umrlih računa u stotinama, uključujući i šesnaestogodišnju srednjoškolku Armitu Garavand koju je po svoj prilici napala policija u teheranskoj podzemnoj željeznici.
Težinu njihove borbe za ljudsko dostojanstvo i slobodu prepoznali su i članovi odbora najpoznatijeg odlikovanja za izuzetnost, Nobelove nagrade, koja je shodno tomu ovoga listopada pripala iranskoj aktivistici za prava žena, Narges Mohammadi. No, kako se Mohammadi trenutno nalazi u zatvoru zbog „širenja propagande“ a Mahsa Amini je preko godinu dana mrtva (dok je njezinu obitelj policija u rujnu strogo nadzirala kako ne bi obilježila obljetnicu smrti svoje kćeri i time izazvala novu lavinu otpora), postavlja se pitanje koliko one od rečenih priznanja i novčanih nagrada mogu prosperirati?
O ovoj temi raspravljalo se na panelu Slučaj „Žene, život, sloboda“ – borba za ljudska prava održanom 4. prosinca u Kulturno informativnom centru u Zagrebu. Panel je organiziran u suradnji Ureda Europskog parlamenta u Hrvatskoj i Human Rights Film Festivala uoči svečane dodjele nagrade Saharov na jučerašnji dan u Strasbourgu. Okupljenima se tom prilikom preko video-poruke obratio i Tonino Picula, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, iskazavši snažnu potporu EP-a mirnom prosvjednom pokretu u Iranu. „Osim odavanja počasti i priznanja te izražavanja solidarnosti, nagrada Saharov Jini Mahsi Amini i iranskom pokretu „Žene, život, sloboda“ šalje i snažnu poruku svima nama u Hrvatskoj da nas razna hodanja i klečanja ne vode nigdje drugdje osim daleko unatrag, u okvire patrijarhata u kojemu pod plaštem religijskih uvjerenja muškarci diktiraju ženama način života i propisuju im pravila ponašanja,“ kazao je gospodin Picula.
Europski parlament preko tri desetljeća pomno prati političke izbore u državama izvan Europske unije, što se poklapa s jednom od njegovih triju proklamiranih zadaća. Međutim, sudionice panela – iranska producentica i kustosica Afsun Moshiry, pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, profesorica na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu dr.sc. Antonija Petričušić te projektna asistentica Centra za kulturu dijaloga dr.sc. Ajla Čustović – te moderatorica događaja, autorica i urednica Ivana Dragičević, ukazale su na to da je možda vrijeme za oštrije mjere i promjenu taktike pri obračunu sa sustavnim kršenjem ljudskih prava. Na kraju krajeva, ruski fizičar Andrej Dmitrijevič Saharov, po kojemu ugledna nagrada Europskog parlamenta nosi ime, smatra se ocem hidrogene bombe i jednim od glavnih aktera u izradi sovjetskog nuklearnog programa. Tek se šezdesetih godina prošloga stoljeća Saharov počeo boriti za obustavu nuklearnog oboružavanja i svojim si zalaganjem priskrbio oznaku humanitarnog junaka. Dakle, moglo bi se reći da je djelovanje post festum upisano u sam koncept nagrade. Tena Šimonović Einwalter u svojim je uvodnim riječima čitavu problematiku smjestila u širi okvir rasprave o građanskoj slobodi, povezavši dotični događaj sa 75. obljetnicom Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Naime, nakon grozota Drugog svjetskog rata osmišljen je međunarodni sustav internog ograničavanja moći država u korist slobode njezinih građana, poput svojevrsnog obrnutog društvenog ugovora. Međutim, nastavlja gospođa Šimonović Einwalter, da je taj sistem doista učinkovit, svijet bi izgledao drukčije no što je to danas slučaj. Kako se onda može poboljšati? Afsun Moshiry napominje da je Irankinjama, napose onima što plaćaju najvišu cijenu za svoja uvjerenja, bilo vrlo teško vidjeti kako predstavnike iranske vlasti primaju i u UN-u i u EP-u. I dok spomenute nagrade predstavljaju veliku privilegiju, potrebno je razraditi konkretne korake za daljnju akciju, a oni, slažu se panelistice, podrazumijevaju odlučnije sankcije režima koji vrše tiraniju nad svojim stanovništvom te praktičnu potporu borcima protiv nje, među ostalim i odobravanjem viza svima koji traže utočište u zemljama Europske unije jer su im životi u matičnim državama ugroženi.
Toj je poruci udaren pečat prikazivanjem kratkog isječka iz filma Sensitive content iranske redateljice Narges Kalhor, u kojemu gledatelji bez ikakve naracije i glazbe mogu vidjeti stvarne snimke prosvjednica i prosvjednika dok izdržavaju užasnu represiju uzdignutih glava. Malo tko je na osam minuta ovoga dokumentarnog filma ostao sasvim ravnodušan. Time je u neku ruku i dočarana atmosfera nepatvorenosti i ljudskosti koja je obilježila okupljanje, što posve odgovara cijeloj tematici. Na kraju panela Antonija Petričušić podsjetila je učesnike da ljudi koji ustaju za jednakost i pravednost nisu nekakve apstrakcije, već punokrvne osobe koje svi mi nosimo u sebi. Mogli bismo reći da se aktivistkinje ne rađaju kao takve, već njima postaju, i to postajanje predstavlja svjestan i svakodnevan izbor.
