Piše: Sara Maksimović
Brojne mogućnosti socijalne interakcije koje pruža digitalni svijet uvelike su obogatile naš društveni život tijekom posljednjih nekoliko desetljeća te pružile svojevrsni spas za vrijeme aktualne pandemije, no pojava novih komunikacijskih alata i kanala također je omogućila prijenos nasilja i diskriminacije u virtualni prostor. Osjećaj anonimnosti i “kultura mnoštva” na društvenim mrežama doprinijeli su riziku kršenja ljudskih prava, a zbog nerazvijenih mehanizama prevencije i kažnjavanja počinitelji/ce online nasilja često su uspijevali/e izbjeći kaznenu odgovornost. Porastom svijesti o nasilju u virtualnim prostorima postupno se povećava i učinkovitost zaštitnih mehanizama, a novi obrasci ponašanja dobivaju svoje ime i negativan društveni predznak. Sve smo svjesnije/i da online uznemiravanje, vrebanje (stalking), prijetnje, ucjene i osvetnička pornografija imaju jednaku težinu i posljedice kao i istovjetna ponašanja u fizičkom svijetu.
Kvalitetna istraživanja na razini Europske unije još uvijek su malobrojna, no dostupni podaci ukazuju na činjenicu da online ili cyber nasilje u značajno većoj mjeri pogađa žene nego muškarce. Prema izvješću Europskog ženskog lobija, za žene je vjerojatnost iskustva online uznemiravanja čak 27 puta veća nego za muškarce. U tom je smislu sasvim jasno da virtualni svijet funkcionira kao produžetak prethodno uspostavljenih društvenih odnosa, dajući još jedno lice globalnom fenomenu rodno uvjetovanog nasilja. Uvjeti u kojima se odvija online nasilje prema ženama ipak su u mnogočemu specifični – počinitelji lako dolaze do informacija o žrtvi, manipuliraju online sadržajima uz pomoć digitalnih programa, uspostavljaju kontrolu hakirajući račune na društvenim mrežama i ucjenjujući žrtve prijetnjama o javnom objavljivanju privatnih sadržaja. Jednom objavljeni, sadržaji poput intimnih fotografija, video zapisa i poruka brzo se šire, a izvori se umnažaju, otežavajući trajno uklanjanje sadržaja te izlažući žrtvu novim napadima od strane drugih korisnika/ca interneta. Mnogi/e od nas svjesni/e su ovog rizika i stoga skloni/e osuđivati žrtve jer se nisu uspjele zaštiti.
Međutim, virtualna komunikacija postala je sastavni dio suvremenih međuljudskih odnosa i odvija se u skladu s uobičajenim ljudskim težnjama za intimom, iskazivanjem povjerenja, sklapanjem novih poznanstava… Online komunikacija nije samo imitacija izravne komunikacije, već njezina nova dimenzija. Ovo potvrđuju i istraživanja, upućujući na to da žrtve online nasilja često poznaju svoje počinitelje u fizičkoj okolini te da su uz online nasilje doživjele i partnersko nasilje (prema istraživanju Agencije Europske unije za temeljna prava, čak 77% ispitanica koje su doživjele online nasilje izjavilo je da su bile žrtve seksualnog i/ili fizičkog nasilja od strane partnera). Slična su i iskustva udruge B.a.B.e., stečena kroz praksu pružanja pravne i psihosocijalne podrške žrtvama partnerskog nasilja.
Pravna podloga za konkretniju zaštitu žena od nasilja na internetu već su uspostavljeni međunarodnim sporazumima poput Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja definira opće karakteristike rodno utemeljenog nasilja i obveze države pri suzbijanju takvog nasilja, kao i Dodatni protokol Vijeća Europe uz Konvenciju o kibernetičkom kriminalu, čiji je cilj rješavanje svih oblika govora mržnje, uključujući “seksistički govor mržnje”. Ujedinjeni narodi također su se pozabavili ovim pitanjima kroz rezoluciju Vijeća za ljudska prava o promicanju, zaštiti i uživanju ljudskih prava na Internetu (2016.) i rezoluciju Generalne skupštine o pravu na privatnost u digitalno doba (2016.), tvrdeći da je potrebno proširiti mjere zaštite ljudskih prava na digitalni svijet.
Nažalost, u većini država kazneno zakonodavstvo još uvijek nije adekvatno definiralo specifična djela poput osvetničke pornografije, no za žrtve je važno znati da ipak imaju pravnu zaštitu i da je online nasilje moguće prijaviti u okviru širih kaznenih pojmova poput neovlaštenog slikovnog snimanja, nedozvoljene uporabe osobnih podataka, nametljivog ponašanja, spolnog uznemiravanja, prijetnje, prisile, iznude te neovlaštenog pristupa ili presretanja računalnih podataka. U slučajevima online nasilja, policija obično preuzima odgovornost za utvrđivanje identiteta počinitelja, podnošenje kaznene prijave ili obavještavanje državnog odvjetništva te upoznavanje žrtve s njezinim pravima. Važni dionici u kontekstu suzbijanja online nasilja svakako su i specijalizirane agencije (Agencija za zaštitu osobnih podataka, Agencija za elektroničke medije, Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti), ali i svi pružatelji internetskih usluga, društvene platforme i mediji. Mediji i online platforme posebno su važna karika, a trenutno ne preuzimaju dovoljnu količinu odgovornosti za suzbijanje štetnih sadržaja koji se putem njih šire.
Naizgled se čini kako je nemoguće kontrolirati svaki kutak internetskog prostranstva te da su govor mržnje, seksizam i nasilje sastavni dio dinamike virtualnih zajednica, ali tim zajednicama upravljaju brojni administratori, moderatori i kreatori platformi kojima je odgovornost za online sadržaje u opisu posla. Dakako, potrebno im je omogućiti specijalizirane edukacije kako bi uspješno prepoznavali problematične sadržaje, prilagodili same platforme i pružili žrtvama učinkovitu podršku pri prijavljivanju slučajeva nasilja. Unaprjeđenje mehanizama prevencije i zaštite također treba biti rezultat prikupljanja i analize podataka vezanih uz online nasilje prema ženama, koji trenutno većim dijelom nedostaju, a trebaju poslužiti kao dokazi na temelju kojih države mogu graditi konkretne javne politike koje će uključivati medije i tehnološke tvrtke, kao i opću populaciju u sklopu kampanja za podizanje svijesti o problemu online nasilja prema ženama. Senzibilizacija građana/ki ključan je korak u prevenciji nasilja, a zahtijeva velik angažman u borbi protiv rodnih stereotipa i pružanju jasnih informacija. Na primjer, takozvana osvetnička pornografija (revenge porn, najčešći oblik pornografije bez pristanka koji podrazumijeva distribuciju fotografija i snimki eksplicitnog sadržaja putem interneta s ciljem ponižavanja ili zastrašivanja žrtve) često rezultira osudom žrtve unutar zajednice, a ponekad i krajnje narušenim odnosima s bliskim osobama pa čak i gubitkom posla ili nemogućnošću zaposlenja. Kako bi žrtva primila podršku u zajednici, potrebno je razbiti rodne stereotipe iz kojih proizlazi percepcija većinske odgovornosti žrtve za ono što joj se dogodilo. U suprotnom nikada nećemo doći do kaznene odgovornosti počinitelja jer, dok se odvija sekundarna viktimizacija unutar zajednice, žrtva lako gubi vjeru u mogućnost primanja pravne zaštite i psihološke podrške te u konačnici teže poduzima prvi korak, koji je upravo na njoj.
Prikupljajući iskustva i podatke, udruga B.a.B.e. Budi aktivna. Budi emancipiran. u posljednje se vrijeme odlučila pozabaviti ovim problemima. Konkretno, u ožujku 2021. započela je s provedbom dvogodišnjeg europskog projekta pod nazivom SURF and SOUND – Support, Unite, Respond, Fight to Stop Online Violence usmjeren je na borbu protiv online nasilja prema ženama. Glavni je cilj projekta podići svijest o internetskom nasilju prema ženama i oblikovati mehanizme za njegovu prevenciju i suzbijanje kroz jačanje stručnih kapaciteta, besplatnu pravnu i psihološku podršku te rad specijalizirane online platforme. Projekt se provodi u partnerstvu s Agencijom za elektroničke medije, neovisnim regulatornim tijelom čija je uloga u poticanju medijske pismenosti i promicanju javnog interesa u medijima izuzetno važna u kontekstu suzbijanja online nasilja prema ženama. Imajući na umu javnu raspravu o izmjenama kaznenog zakona koja je u tijeku, 14. je travnja u sklopu projekta održana online rasprava o zakonskom uređenju pornografije bez pristanka, kroz koju su sudionici/e iz javnih institucija, akademske zajednice i civilnog društva formirali/e relevantne zaključke namijenjene donositeljima odluka. Sljedeći su na potezu baš potonji, čija je uloga postaviti temelje za zaštitu žrtava rodno uvjetovanog nasilja na internetu kroz kreiranje nedvosmislenih i kvalitetnih zakona.
Imamo priliku biti jedna od prvih europskih država koje će pornografiju bez pristanka definirati u okviru zasebnog kaznenog djela i time olakšati procesuiranje takvih slučajeva, kao i potaknuti javno prepoznavanje ovog oblika nasilja. Tek prepoznavanjem na institucionalnoj razini možemo očekivati pozitivne promjene u široj zajednici i osviještenost žrtava o vlastitim pravima.
