Piše: Antonija Dujmović
Povodom Europskog tjedna sporta, Hrvatski triatlon savez i Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, u suradnji s Hrvatskom udrugom za promociju tjelesne aktivnosti, prevenciju debljine i unapređenje zdravlja te Društvom sportaša veterana i rekreativaca, organizirali su 23. rujna okrugli stol „Žene u triatlonu: priče, izazovi i snaga zajedništva“.
Inicijatorica okruglog stola, izv. prof. dr. sc. Cvita Gregov s KIF-a, željela je da njezin prvi veći javni nastup u novoj ulozi predsjednice Hrvatskog triatlon saveza bude upravo događaj posvećen ženama koje su, kako je kazala, “svojim radom, upornošću i strašću oblikovale hrvatski triatlon”.
“Triatlon je jedan od najzahtjevnijih sportova – kombinira plivanje, biciklizam i trčanje, a na putu do cilja često znači više od 30 do 35 sati treninga tjedno za vrhunske sportaše profesionalce, ili preko 10 sati za rekreativce koji se natječu na dugim disciplinama. Upravo zato priče žena koje se bave ovim sportom – uz posao, obitelj, školu ili druge obaveze – posebne su i vrijedne divljenja”, kazala je predsjednica HTS-a.
A njene riječi najbolje su potvrdile jedinstvene priče istaknutih hrvatskih triatlonki i sportskih djelatnica: Đurđice Orepić, hrvatske „Ironwoman”, Sare Vilić, austrijske olimpijke u triatlonu (Rio 2016.), Darije Pletikape, jedine hrvatske triatlonke koja je izborila status olimpijske kandidatkinje, Nike Rimaj, višestruke prvakinje Hrvatske te Nataše Preis-Bedenik, dugogodišnje triatlonske djelatnice i sutkinje.
Đurđica Orepić, o kojoj smo već pisale na portalu Žene i mediji, podijelila je svoju inspirativnu priču kako se našla u triatlonu – i to tek u svojim ranim pedesetima. Do sada je završila 14 Ironmana diljem svijeta od koji samo tri puta nije bila na postolju. Uz to postigla je brojne druge uspjehe u svojoj kategoriji, a posljednji veći uspjeh bilo je treće mjesto na SP-u u Nici prošle godine.
“Završiti Ironman već je samo po sebi dovoljno, jer ipak to je 226 kilometara vode, zemlje i neba, ali meni je uvijek bio cilj i motivacija biti najbolja, bez obzira na to što sam s triatlonom krenula s punih pedeset godina. Upravo je to ono što ljude jako motivira u mojoj priči”, kazala je ne krijući oduševljenje, “U triatlonu je neograničena količina hormona sreće. Jako je sve to uzbudljivo. Age gruperi su priča za sebe, još su luđi od mladih profesionalaca”, kazala je Đurđica koja se sada natječe u kategoriji 60 – 64.
Za Saru Vilić triatlon je, kako kaže, lifestyle. Sara je bila najbolje plasirana hrvatska triatlonka i reprezentativka, a potom je 2012. karijeru nastavila graditi u Austriji za koju je i nastupila na Olimpijskim igrama u Riju 2016. Pojasnila je koliko je težak proces kvalifikacija na OI u ovom sportu:
“Triatlon je jako zahtjevan sport jer moraš dvije godine biti konstantan u skupljanju bodova na natjecanjima. Ne smiješ se razboljeti niti ozlijediti, ako želiš postići taj cilj. Cijeli dan, tjedan, mjesec i godinu moraš podrediti treningu, prehrani i spavanju”, rekla je te dodala kako nije imala osjećaj odricanja jer je takav način života bio njen izbor. Istaknula je da je upravo zahvaljujući triatlonu upoznala zanimljive ljude i doživjela lijepa putovanja diljem svijeta. Od svojih postignuća Sara je izdvojila broncu na ITU World Triathlon u Abu Dhabiju 2017.
Cvita Gregov, predsjednica Hrvatskog triatlon saveza u svom je govoru istaknula ulogu žena u triatlonu / Foto: Žene i mediji
Studentica Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije, višestruka prvakinja Hrvatske Nika Rimaj opisala je svoj triatlonski put:
“Našla sam se u triatlonu slučajno, gledajući utrku jedne djevojke koja sada ovdje sjedi, i odlučila sam probati. Sada mi je triatlon način života, jer bez tolike posvećenosti nema niti rezultata. Da nema triatlona, stvarno ne znam što bih drugo radila. Svojim primjerom željela bih privući više djevojaka i djevojčica u triatlon”, kazala je mlada triatlonka koja je priznala kako je ipak izazovno uskladiti studij s treninzima.
Daria Pletikapa za sada je jedina hrvatska triatlonka koja je ostvarila status olimpijske kandidatkinje. Triatlonom se počela baviti s 19 godina, kada je upisala prvu godinu KIF-a, ali je od malena u sportu. Danas se ne bavi vrhunskim triatlonom.
Govoreći o izazovima, posebno se osvrnula na čest problem kod sportašica, manjak samouvjerenosti: “Ja sam razmišljala ako se nitko od nas do sada nije kvalificirao na OI, pa zašto bih ja to mogla. Takva pitanja su mi stalno prolazila kroz glavu”, priznala je te dodala kako je ipak to uspjela prebroditi, “Put do vrhunskog sporta me naučio puno toga i mislim da taj put nije bio toliko težak da ne bih postigla sve te zapažene rezultate. Možda se ne bih toliko borila da nešto postignem, da postignem ono što nitko prije nije postigao. Zahvalna sam za sve te izazove jer oni su me naučili upornosti, disciplini, spremnosti i volji.”
Nataša Preis-Bedenik dugogodišnja je djelatnica Hrvatskog triatlon saveza i sutkinja, a prije svega velika zaljubljenica u triatlon. “Što se tiče administrativnog dijela posla motivirana sam da djelujem kao nekakva nevidljiva potpora triatloncima. No, pravu ljubav prema triatlonu otkrila sam kada sam otišla na sudački seminar. Moj cilj je biti sutkinja na olimpijskim igrama”, rekla je napomenuvši kako se u triatlonu još u mandatima bivše predsjednice krovne svjetske organizacije World Triathlon, Marisol Casado, puno napravilo po pitanju ravnopravnosti spolova.
“Triatlon je za žene uveo jednu jako dobru stvar – kvote. Ako nema dovoljno predstavnika jednog spola onda se određeni odbor ne bira. Doista ima 50 posto žena u svakom odboru, u svakoj utrci, što smo vidjeli i na IO u Parizu. Vjerujem da će kroz dugi niz godina i ženska konkurencija na upravljačkim pozicijama ojačati, jer kada imaš mjesto, više se potrudiš, a time jača konkurencija i izvrsnost”, zaključila je.
