Piše: Nika Šintić
Do kraja 19. stoljeća vrata hrvatskih gimnazija i visokih učilišta za djevojke su bila sasvim zatvorena. Ako su njihove obitelji baš inzistirale na iskušavanju granica, poslale bi ih u više pučke ili više djevojačke škole, no prema podacima iz 1895. godine takve je upisivalo tek 1 % ukupne ženske omladine. U okolici je, doduše, bilo sveučilišta koja su već nekoliko desetljeća ranije studenticama omogućila stjecanje doktorske titule; ono u Zürichu po tom je pitanju prednjačilo nad ostatkom središnje Europe, premda će morati proteći više od čitavog stoljeća da bi fakultetski obrazovane dame iz Švicarske izborile pravo glasa. Zagrebački prosvjetari poput Izidora Kršnjavog na tom će tragu brižno oponirati teorijskoj obuci djevojaka, tvrdeći da bi ona rezultirala velikim stopama nezaposlenosti budući da ekonomsko-politička struktura društva nije bila opremljena za školovane žene. Uostalom, učenje jezika, matematike i kojekakvih drugih predmeta buduće domaćice ne samo da nije osposobljavalo za njihove temeljne dužnosti, nego je postojala velika opasnost da ih od njih i posve odvrati!
Danas, 130 godina kasnije, žene čine veći dio akademski obrazovanog građanstva; Državni zavod za statistiku otkriva da na studentice otpada 60% ukupnog broja diplomanata i magistara na visokim učilištima, a i na doktorskim studijima prisutnije su za otprilike 6,6% u odnosu na svoje muške kolege.
Ovaj golemi napredak nastupio je upornim zalaganjem žena koje udžbenici većim dijelom niti ne spominju, možda stoga što i dalje preferiramo muškocentrične povijesne narative. Iz tog je razloga dvostruko vrijedan projekt „Od vlastite škole do vlastite sobe“ koji provodi Prostor rodne i medijske kulture ‘K-zona’ u suradnji s Hrvatskim školskim muzejom. Radi se o aktiviranju arhivske građe Školskoga muzeja s ciljem reinterpretacije ženske baštine i upoznavanja šire publike s njezinom važnošću, a sam naslov referira se na čuveni esej Virginije Woolf o socijalnoj obespravljenosti i podzastupljenosti žena. Okosnica projekta istoimena je izložba autorice Tihane Bertek u galeriji Školica za 5 koja posjetioce provodi kroz životne priče triju učiteljica što su svojim radom i zalaganjem uvelike zadužile današnje školarke, studentice i doktorandice.
Foto: Sanja Bistričić Srića
Prva od njih, Marija Jambrišak, bila je najglasnija pobornica ženskoga obrazovanja u doba kada mu se javnost svesrdno protivila. Još je 1871. godine s kolegicom Marijom Fabković na Prvoj obćoj učiteljskoj skupštini zatražila izjednačavanje plaća učitelja i učiteljica, no kruna njezina višedesetljetna pregalaštva nedvojbeno je otvaranje Privremenog ženskog liceja 1892. godine u Zagrebu.
Ova čudnovata ustanova ušla je u povijest kao prva austrougarska gimnazija posve financirana iz državnog proračuna, k tome i uređena po principima vodećih pedagoga toga vremena. Te su dvije činjenice međupovezane, jer je upravo marginaliziran položaj žena u akademskom svijetu pružio priliku za eksperimentiranje s idejom jedinstvenog hibrida realne i humanističke gimnazije koju je u muškim školama bilo teško provesti. Možemo zato reći da je Ženski licej i konceptualno i sadržajno rušio dotadašnje barijere.
Međutim, to ne znači da je bio izuzet od ikakvih ograničenja; školarine za polaznice bile su toliko visoke da su ih mogle priuštiti tek vrlo imućne obitelji (osim one nekolicine nadarenih siromašnih djevojaka kojima je pod određenim uvjetima bio omogućen besplatan pristup), a čak je petina kurikuluma bila usmjerena etičkom i praktičkom razvijanju ženskih vrlina. Ipak, nastavnički kadar liceja uključivao je vrsne učiteljice koje su svojim primjerom otkrile da za ženu može postojati i život izvan skrbničko – kućanskih okvira.
Foto: Sanja Bistričić Srića
Kada bismo morali izdvojiti jednu ličnost sa izložbe koja je najupadljivije odudarala od ideala rodno nametnutih uloga, bila bi to Ivana Hirschmann, prva učiteljica gimnastike u Hrvatskoj s položenim stručnim državnim ispitom. Osim u Privremenom ženskom liceju, radila je i u Kraljevskoj stručnoj školi, Višoj djevojačkoj školi, Zemaljskoj višoj djevojačkoj školi, Učiteljskoj školi, Ženskoj realnoj gimnaziji te Zemaljskoj preparandiji. Svojim teorijskim i praktičnim radom umnogome je potpomogla normaliziranju sporta među ženama početkom 20. stoljeća, a napisala je i priručnik u kojemu ističe da nazor o razlici između muškog i ženskog mozga nije znanstveno utemeljen, pa je tako i ženi bitno jačati tijelo da bi bila „kadra svaliti ako ne veći, a to bar isti teret kao i muškarac.“
Sudeći po činjenici da u to doba izostaje organizirani ženski pokret na našemu području, teret ovih junakinja bio je epohalan. Osvrnimo se na Nataliju Wickerhauser, posljednju nastavnicu s izložbe: rođena 1853. godine u vrlo uglednoj i učenoj obitelji, Natalija je od najranijeg djetinjstva gajila ljubav prema učenju, te se zarana počela baviti pristupom žena višem obrazovanju. U Londonu stječe diplomu iz engleskog jezika i književnosti, postavši tako prva hrvatska anglistica. Po povratku u Zagreb otvara privatnu školu stranih jezika te se s Marijom Jambrišak najviše bori za osnutak ženske gimnazije. Bila je i među prvima koji su se zauzeli za upis žena na sveučilišta, pa tako sa kolegicama iz Liceja Marijom Horvat, Marijom Jambrišak, Kamilom Lucernom te Jagodom Truhelkom izvanredno sluša predavanja na Sveučilištu Franje Josipa I. u Zagrebu; velikim su dijelom upravo ove izvanredne prosvjetarke popločile put konačnom izdavanju carske naredbe koja ženama omogućuje redovit studij na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu 1901. godine.
Hrvatski školski muzej / Foto: Sanja Bistričić Srića
O osobnom i profesionalnom putu Marije Jambrišak, Ivane Hirschmann i Natalije Wickerhauser doznajemo kroz pomno izrađene panoe popraćene animacijom redateljice i grafičke umjetnice Petre Balekić te ilustracijama vizualne umjetnice i ilustratorice Agate Lučić, multimedijalne umjetnice Anamarije Kvas te ilustratorice, grafičke dizajnerice i spisateljice Klasje Habjan. Svaka će od njih na različit način konceptualizirati likovnu naraciju ovih znamenitih figura, time možda predočujući i autentičnost s kojom su pružile vlastit obol borbi za rodnu ravnopravnost. Pažljivost što je posjetioci osjećaju na svakom eksponatu malene galerije u Hebrangovoj ulici očituje se i u činjenici da je tipografiju za tekst posebno izradio dizajner Borjan Pavlek na temelju fonta korištenog na naslovnici Hirschmanninog priručnika „Djevojačka gimnastika“, a za vizualni identitet cjelokupnog projekta zaslužna je grafička i digitalna dizajnerica Barbara Bjeliš. Izložba je otvorena za javnost do 11. svibnja, i njome se nedvojbeno napravio velik korak u kanoniziranju onoga što će jedna povjesničarka prikladno nazvati ‘plemenitom stranom historije’.
