Piše: Nika Šintić
Godine 1973. američka organizacija The Fat Underground objavljuje neobičan proglas zvan Fat Liberation Manifesto, odnosno Manifest oslobođenja debelih. Aludirajući na znamenitu deklaraciju Marxa i Engelsa, ovaj napis proklamira borbu protiv sustava koji se hrani na eksploataciji i šikaniranju debelih tijela. Potaknuti spomenutim manifestom, razni teoretičari i aktivisti isticat će važnost ‘upoznavanja neprijatelja’, dakle učenja o osovini moći zaslužnoj za ‘obesofobne’ predrasude. Pritom se ukazuje i prilika za jedno dublje epistemološko ispitivanje, a to je ono o načinu proizvodnje mišljenja kao takvoga. Da bismo pak njega dosljedno proveli, trebamo se vratiti i na pitanje spoznajne veze između čovjeka i svijeta: postoji li među njima ikakav uzajamni učinak? Je li sve što se zbiva u glavi svedivo na probavljanje vanjskih događaja, ili su možda baš ideje pravi pokretači povijesti?
Držeći se marksističkog kanona kojega Manifest oslobođenja priziva, istaknut ćemo da se još 1846. godine u Njemačkoj ideologiji Marx i Engels obrušavaju na mladohegelijance ustrajne u mijenjanju svijeta kroz mijenjanje predodžbi o njemu; ono idejno, kažu Marx i Engels, uvijek ima materijalnu osnovu, i tek pronicanjem nje same možemo stvari pomaknuti naprijed. Ovo, naravno, nije poziv na žrtvovanje duhovne i intelektualne kreativnosti trenutnim materijalnim okolnostima (premda je i u tom smjeru išao razvoj ovoga nauka), nego skretanje pažnje na konkretne materijalne sile koje oblikuju naše misli i stavove o svijetu, pa i pokušaje njihova nadilaženja. Već je i osvještavanje ove činjenice nekakav korak prema revolucioniranju stvarnosti, i tu počinje istinsko sjedinjenje teorije i prakse.
No dobro, reći ćete, nismo ovdje da bismo dubili nad konceptom praxisa i ponirali u gnoseološke postavke marksizma, nego zato da bismo saznali nešto o kapitaliziranju straha od debljine kroz diskriminaciju debelih ljudi. I iznesene teze, čini se, mogu nam pokazati s kolikom se lakoćom takvo što radi. Naime, zatečene materijalne okolnosti diktiraju način društvene organizacije koji se potom učvršćuje specifičnim društvenim vrijednostima. Te se pak vrijednosti reproduciraju u glavama pojedinaca, tako da, kako kaže Abigail Thorn, mi živimo u društvu, ali i društvo živi u nama. Mladohegelijanci stoga nisu sasvim u krivu; mijenjanje predodžbi zaista ima snagu otpočeti veće promjene, no trik je u tome da treba znati kada su te predodžbe zaista promijenjene; i ovdje problematika debljine mnogo toga otkriva.
Subjekt se, naime, izgrađuje kroz odnos sa sobom i s drugima. Međutim, taj odnos posredovan je upravo društvom; karakterizira ga difuzni, disciplinarni nadzor koji subjektu omogućuje da regulira sam sebe. Nerijetko će stoga čak i ljudi svjesni štetnih posljedica uzdizanja mršavosti i sami biti uhvaćeni u istoj priči. Ako ništa, navodit će medicinske rizike pretilosti, kao da oni barem malčice opravdavaju stigmatizaciju debelih ljudi; upišete li u Youtube nešto poput ‘fat acceptance movement’, iskrsnut će vam obilje videa u kojima se debele osobe kritiziraju, ponižavaju i ismijavaju pod krinkom brige za njihovo zdravlje; i sama riječ ‘debeo’ odavno je prestala biti neutralni opisni pridjev i dobila prizvuk moralne osude.
Naše se, dakle, predodžbe ne mogu tek tako promijeniti. Poistovjećivanje pretilosti s nebrigom, lijenošću i bolešću toliko je duboko usađena u našu sliku svijeta da bi u neku ruku ustrajala čak i kada ne bi bila toliko agresivno nametana; utoliko pojedinac zaista ima aktivnu ulogu u reprodukciji društva.
Ali čemu baš panika oko pretilosti? Odgovor, izgleda, treba tražiti u suvremenom načinu organizacije života. Zagovaranje visoke potrošnje kao temelja zdrave ekonomije naročito će unosnim držati ljudsko zdravlje, sreću i zadovoljstvo. Kada se pojedincu te stvari oduzmu, odnosno kada ga se uvjeri da je nezdrav, nesretan i nezadovoljan, mogu se ponovno ponuditi u obliku robe, a ranije opisani samoregulacijski princip jamči ponavljanje toga ciklusa unedogled; čak i ako je osoba dosegla željenu tjelesnu figuru, svejedno živi u vječitoj opasnosti od ponovnog nakupljanja kilograma. Ironično, tada je upravo osoba koja se susteže od prejedanja pretvorena u najvećeg konzumenta.
Da je u pitanju tek estetika, bilo bi joj se lakše i oduprijeti. Međutim, dijetalna kultura protkana je i zdravstvenim implikacijama, a razlog leži u fenomenu kojega američki pisac Irving Zola naziva medikalizacijom. Posrijedi je širenje domene medicine na ona područja života koja su nekoć bila izvan njezina dosega, što najzad rezultira patologiziranjem debelih ljudi. Nesumnjivo je da krajnja pretilost duboko narušava kvalitetu života, ali ostaje upitno koliko metode posramljivanja, vrijeđanja i diskriminacije ikome mogu pomoći.
Brojne su studije pokazale kako ‘višak’ kilograma ne podrazumijeva nužno ozbiljne zdravstvene posljedice, no čak i kada su prisutni različiti komorbiditeti, neki će liječnici biti skloni tjelesnu masu promatrati kao njihov uzrok, a ne simptom.
Histerija oko debljine naročito se prelama na ženskim leđima (i trbusima i bedrima i rukama). Brojne su feministice (kao što je, primjerice, filozofkinja Christie Hartley) utvrdile da se normiranje ženskog ponašanja s nastupom modernog doba prebacilo na ženski izgled; spolna subordinacija možda je malenim pomacima počela napuštati sferu političkih prava, slobode obrazovanja i kretanja, ali je svakako zadržala svu svoju rigidnost i stegu u pitanju kriterija ljepote. Naomi Wolf ide toliko daleko da vrednovanje mršavosti u žena vezuje uz fizičko podređivanje muškarcima. Usuprot dječacima koji su fokusirani na to što svojim tijelom mogu napraviti, djevojke se odmalena uči da vlastitu tjelesnost sagledavaju kroz prizmu izgleda; zato ne čudi da će za muškarca jedenje velikog obroka predstavljati uspjeh, jer njime osnažuju svoje tijelo, dok će za ženu to isto biti neuspjeh, jer kvari svoju liniju.
Kao što reproduciraju društvo u fizičkom smislu (putem rađanja djece), žene to čine i u idejno-kulturnom smislu; naviknute na konstantno promatranje i prosuđivanje, i same preuzimaju taj pristup u izgradnji odnosa prema sebi i svome tijelu.
Predodžbama, dakle, zaista ponavljamo postojeću stvarnost u svojim glavama, i, povrh toga, omogućujemo joj daljnji život. Osvještavanjem ovoga obrasca svakako možemo proviriti izvan začaranog kruga, no tek ćemo promjenom njegove materijalne baze moći sasvim istupiti iz njega. U svakom slučaju, nešto je iskrivljeno u nadziranju pojedinčeve prehrane, tog jedinstvenog susretišta sušte potrebe i iskonskog užitka.
