Piše: Nika Šintić
Kao polaznica ovogodišnjeg obrazovnog programa Centra za ženske studije imala sam prilike slušati sjajno predavanje sociologinje Silve Mežnarić o Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Ovaj zakon kratka sadržaja i zastrašujuće duga imena u travnju je proslavio 45. rođendan, pa se prirodno nametnulo pitanje kako je uopće uspio preživjeti toliko dugo? Mežnarić je isto pitanje postavila profesoru Alanu Uzelcu s Pravnog fakulteta, na što je on izdvojio četiri moguća, ali ne i međusobno poništavajuća, odgovora: 1) postoji izvjesna nelagoda od njegove nove verzije, 2) zakon je naprosto nebitan, 3) zakon je dizajniran tako da anticipira promjene i stoga im je komplementaran, a 4) možda je jednostavno odličan.
Zakon obuhvaća mjere o sprečavanju neželjenog začeća, prekidu trudnoće, pa čak i umjetno potpomognute oplodnje, a uporište mu je bio Ustav SFRJ iz 1974. godine kojim se ističe načelo o pravu čovjeka na slobodno odlučivanje o rađanju djece (čl.191). Njegovo donošenje odvijalo se u čak dva mandata kao dio šireg okvira socijalnog i zdravstvenog osiguranja te reguliranja radnih odnosa, i zato ga je neophodno razmatrati u kontekstu tog obuhvatnog paketa mjera kojima se nastojalo odgovoriti na društvene i tržišne promjene što nastupaju 1960-ih i 70-ih godina.
Šezdesetih godina Jugoslavija se uključuje u tokove dvaju velikih europskih, pa i globalnih procesa: migracije i urbanizacije. Radništvo SFRJ u tisućama i stotinama tisuća odlazi u zapadnu i srednju Europu, što, zajedno s urbanizacijom koja se munjevitom brzinom širi po čitavom svijetu, dovodi do znatnih ekonomskih i demografskih promjena u matičnoj državi. Kako su muški radnici odlazili u inozemstvo, tako su se razni kontingenti domaćeg tržišta počeli puniti ženskom radnom snagom pristiglom ne samo iz ruralnih, nego i industrijaliziranih gradskih zona. Proleterke (što je, valja podsjetiti, termin koji se od 1950ih odnosi ne samo na nadničarke u tvornicama, već i na ‘radnice u znanosti’) se masovno zapošljavaju, no njihovi interesi i dalje, kaže Mežnarić, ostaju na periferiji države. Uskoro se počinju oglašavati i feministice koje tvrde da žene i dalje ostaju ispod razine klase kojoj pripadaju, time stavljajući pritisak na vlasti da opravdaju svoje pretenzije na socijalističko samoupravljanje, odnosno ravnopravnost koju bi ono trebalo donijeti. U međuvremenu stopa ilegalnih pobačaja poprima zabrinjavajuće razmjere, tako da pravno uređivanje obiteljske i poslovne sfere, tih dvaju stubova društva i gospodarstva, postaje neodgodiv zadatak. Sa svime time na umu, Zakon o zdravstvenim mjerama pripremao se na federalnoj razini i potom snižavao na nivo pojedinih republika koje su formulirale njegove zasebne varijante.
U odigravanju njegove priče na području Socijalističke Republike Hrvatske važnu je ulogu odigrao Institut za zaštitu majki i djece. Naime, još su 1964. godine Dječja kirurška bolnica i Centar za zaštitu majki i djece u Klaićevoj ulici spojeni u jedinstvenu ustanovu pod nazivom Centar za zaštitu majki i djece u Zagrebu, čime je objedinjen preventivni i kurativni aspekt zdravstvene zaštite. Tako je omogućeno i formiranje nove specijalizirane jedinice za praćenje i davanje savjeta u zaštiti dotične skupine, u što je ulazila i kontracepcija i kontrola rađanja. Dakle, pravu na izbor nastojalo se pristupiti na cjelovit način, tako da se razvije struktura implementacije, planiranja porodice i edukacije o kontracepciji – a ne abortusu – kao sredstvu suzbijanja trudnoće; štoviše, sedamdesetih je osnovan i Centar za reproduktivno zdravlje s ciljem integracije medicinskog i preventivnog zdravstveno-odgojnog rada na području spolnog zdravlja djece i adolescenata. Centar, koji je 1969. godine preimenovan u Institut za zaštitu majke i djece, predstavljao je stoga središnju ekspozituru za sva pitanja glede izrade, lobiranja i provedbe Zakona o zdravstvenim mjerama.
Nakon desetljeća pripreme Zakon je konačno stupio na snagu i, uz povremene preinake, nadživio i politički sustav koji ga je stvorio. I premda se, kao i u svakoj drugoj promjeni političkog poretka, ustav samostalne Republike Hrvatske kalemio na prethodni pravni sistem, problem sukoba između novog ustava i prethodnih zakona više-manje je zaobilazio Zakon o zdravstvenim mjerama sve do 2017. godine. Tada se, u postupku pred Ustavnim sudom, postavilo pitanje formalne (ne)ustavnosti Zakona, koje su njegovi osporavatelji utemeljili u vrijednosnom sukobu između socijalističkog i demokratskog državnog uređenja. Ustavni sud uvažio je postojanje izvjesne neusklađenosti, no nije joj pristupio iz ideološkog, već terminološkog i formalnog kuta; tom je prigodom utvrdio da postojeći zakon sadrži pravne institute i pojmove koji više ne odgovaraju novom ustavnom poretku te je stoga potrebno osuvremenjivanje zakonodavnog okvira vezanog za zdravstveni, socijalni, znanstveni i obrazovni sustav. Hrvatskom saboru dan je rok od dvije godine da donese novi zakon, no danas, nakon čak četiri godine prekoračenja, ta obveza još uvijek nije ispunjena.
Prof. Biljana Kostadinov / Foto: Tomislav Čuveljak, NFOTO (free)
Čemu toliko oklijevanje? Odgovor može ležati u jednom od, ili mješavini sviju, razloga navedenih na početku teksta, no bitnu ulogu nesumnjivo su odigrali i ranije spomenuti osporavatelji valjanosti zakona. Među njima se ističu Hrvatski suverenisti sa svojim prijedlogom Zakona o zaštiti života, zasnovanom na premisi da život ljudskog bića počinje začećem. Nadalje, Biljana Kostadinov, profesorica na Katedri za Ustavno pravo, napominje da se u posljednjih dvadeset godina sve više susreće retorička inverzija razvidna u isticanju „zaštite nerođenog života u svrhu pružanja ženama nadzora nad odlukama o pobačaju ili pozivanje na zaštitu zdravlja žena u svrhu otežavanja pristupa pobačaju“. U Francuskoj su pripadnici Ustavnog vijeća konstatirali da rasprava o pravima fetusa pripada oblasti metafizike i medicine, pa, shodno tome, o njoj nisu ovlašteni suditi. No, brkanje onosvjetskog i sekularnog u našoj je državi uobičajena praksa, kako svjedoči silina ginekologa koji prizivaju svoju savjest da bi ženama osporili pravo na pobačaj. Ne djeluje li pomalo pretjerano prolaziti mukotrpnu proceduru mijenjanja zakona da bi se udovoljilo onim zaboravnim stručnjacima koji se tek nakon svjesnog opredijeljenja za bavljenje medicinom, pohađanja i završavanja studija i daljnje specijalizacije prisjećaju vlastitog moralnog kompasa da bi uskratili pravno zajamčenu uslugu hrvatskim građankama? Naravno, potreseni ginekolozi dio su veće konzervativne struje koja se u svome diskursu poziva na prvi stavak članka 21. hrvatskog Ustava po kojemu „svako ljudsko biće ima pravo na život“. Međutim, oslanjanjem na jednu jedinu rečenicu izvučenu iz kodificiranog sustava vrijednosti može se oblikovati narativ koji će u svojoj srži biti, doista, protuustavan.
Kostadinov to objašnjava ovako: „Zadaća Ustavnog suda je procijeniti je li zakonodavac u okviru svoje široke slobode prosudbe ostao u okviru ustavnih načela i vrijednosti, tj. ostvario pravednu ravnotežu između suprotstavljenih prava i interesa. (…) To nužno znači da bi čl. 21. morao ostati ograničeno pravo, podložno odvagivanju u analizi proporcionalnosti koja ne može ni pod kojim uvjetima u okviru Ustava dovesti do zabrane pobačaja, čak i ako bi Sabor utvrdio da „život“ počinje začećem. Bilo da se članci 22. i 35. Ustava i njihovo jamstvo slobode, dostojanstva i zaštite privatnog i obiteljskog života odvaguju u odnosu na negativan aspekt čl. 21. (u neizglednom slučaju da nasciturus intervencijom Sabora dobije samostalno pravo na život) ili na pozitivne obveze koje slijede iz čl. 21. (obveza države da štiti sav – biološki definiran – život, uključujući onaj unutarmaterični, kao „ustavnu vrednotu“ (v. toč. 45. Odluke o pobačaju)), relativna težina međusobno suprotstavljenih vrijednosti i dalje se mora vagati u osloncu na ustavni telos zaštite dostojanstva (čl. 41.2. Odluke o pobačaju). To sprečava dokidanje bilo koje od tih oponiranih vrijednosti, jer svaka daje svoj individualni doprinos zaštiti dostojanstva i slobode kao središnjih točaka vrijednosnog ustrojstva Ustava“.
Osim toga, u zakonodavni korpus Republike Hrvatske ulaze i razne rezolucije Europske Unije o zaštiti reproduktivne autonomije i sprečavanju nasilja nad ženama, koje imaju nadustavnu snagu. Kada se tome pribroje i brojne ankete (primjerice ona agencije Ipsos ili pak agencije Promocija Plus) čiji rezultati pokazuju da većina građanstva podržava pravo na pobačaj, postaje jasno zašto čak i pripadnici zagrebačke Katedre za obiteljsko pravo predviđaju da do zabrane prekida trudnoće neće doći.
Pa ipak, moć i glasnoća manjinskih interesnih skupina koje se pozivaju na članak 21. tolika je da se javnost doimlje raspolovljenom a državni vrh nevoljkim konačno se uhvatiti ukoštac s ovim osjetljivim pitanjem. No, ono što ni Ustavni sud ni svi drugi mogući rokovi nisu uspjeli postići možda će se napokon početi rješavati iduće godine, kada nam slijede ne samo parlamentarni, već i predsjednički izbori i izbori za Europski parlament.
