Piše: Bojana Guberac
Nije vjerovala da će početi rat. Danima je ostala u Kijevu, a odlučila je otići tek na nagovor prijatelja. Od Kijeva do Zagreba 35-godišnja Olga Tsironian, od milja Olya, vozila je – gotovo bez spavanja – devet dana. Točno toliko dana je čekala u Kijevu da se zaustavi rat. Ovo je njezina priča.
„Tjedan dana prije ruske invazije ljudi su već govorili da će biti rat. Moja mama je čitala vijesti i predosjećala, ali ja sam po prirodi optimist pa do zadnjeg trena nisam vjerovala da će početi rat. Znala sam da je rat kada me u pet ujutro probudio zvuk granata. Na vijestima i dalje nije bilo govora o ratu, ali na Facebooku su moji prijatelji iz Lavova napisali da je počeo rat“, prisjeća se Olya.
U sedam ujutro mnogo je njezinih prijatelja uzelo najnužnije i počelo bježati prema granicama, no ne i ona. S majkom i petogodišnjom kćeri još je devet dana ostala u Kijevu, vjerovala je da će sve brzo završiti. „Živimo u 21. stoljeću, jednostavno nisam vjerovala da to sve može trajati. Bilo je grozno, zaista. Iako moja priča nije strašna kao mnoge druge. Stalno su se čule bombe i sirene za uzbunu, moji prijatelji su se skrivali u podrumima i skloništima, mi smo ostale u stanu, spavale smo u malom hodniku gdje je najsigurnije zbog snažnih zidova koji ga okružuju. Moja kćer tih devet dana nije izašla iz stana, ja sam izašla dva puta u dućan po hranu. Bila sam u šoku kada sam vidjela svoj kvart, nije bilo ljudi, samo vojnici. Jedino gdje si mogao vidjeti ljude bilo je ispred dućana, redovi su bili ogromni, a ljudi su kupovali sve što su mogli. Hrane je brzo nestalo.“
Kada je Olya shvatila da rat ipak neće tako brzo proći, a prijatelj ju je upozorio da svaki trenutak granata može pasti na njezin stan, odlučila je napustiti Kijev. Govori nam kako nisu svi imali sreće pri bijegu. „Tenk je pregazio auto u kojem su bile dvije žene, nikad ne znaš na kakve ćeš vojnike naletjeti. Kada mi je prijatelj skoro umro jer su granatirali školu u Irpinju u kojoj se skrivao s kćerkom, zvao me i rekao mi da ruski vojnici ne biraju koga će ubiti i da bježim. Bilo mi je jasno da moram otići. Započet će tada iscrpljujući put koji je trajao danima.“
Do granice je iza nje vozio bivši suprug, bio je tu da im pomogne jer je, kaže Olya, bilo teško izaći iz Kijeva. Svi mostovi su bili zatvoreni. Samo preko jednog se moglo prijeći. Do grada Vinice vozila je 23 sata. U normalnim uvjetima bi joj trebalo oko tri i pol sata da prijeđe istu razdaljinu.
„Bio je ogroman prometni zastoj. Glava mi je padala od umora, nisam mogla više voziti. Temperature su bile ispod deset. Govorili su da ne smijem stati jer je blizu šuma, ali jednostavno nisam više mogla. Stala sam da odspavam barem dva sata. Smrzavale smo se jer smo morale ostati neprimjetne, a to je značilo da nema ni grijanja. Objasnila sam kćeri prije puta da mi je potrebna njezina pomoć pa nije plakala, bila je nevjerojatno snažna putem. Iznenadilo me to jer inače zna plakati da želi ići kući čak i kad idemo do dućana. Srećom, neki ljudi iz Vinice su nam pomogli i našli stan da prespavamo“, priča nam 35-godišnja Ukrajinka.
Iz Vinice su krenule u Trnopolje gdje se nalazio stan, vozile su se preko deset sati bez stajanja, nisu normalno jele ili otišle na wc. „Kćer mi je pojela samo malo kruha i čokoladu. Kada smo došle u stan napokon sam mogla nešto skuhati da kćer može pojesti. Uvjeti u stanu su bili grozni pa smo spavale u robi u kojoj smo došle. Sutra sam opet satima vozila. Oko 19 sati došle smo na slovačku granicu. To je bio četvrti dan puta. Kapi za oči su mi pomogle da izdržim vožnju. Na granici smo čekale do sutradan, a nisam smjela zaspati da nas netko ne pretekne. Tek oko 13 sati smo prešle granicu. Ljudi u Slovačkoj su nam puno pomogli, dali su nam hranu i higijenske potrepštine. Nakon toga sam trebala voziti do hotela u Bratislavi.“
Na slovačkoj granici Olya je upoznala novinarku HRT-a Maju Sever koja joj je ponudila pomoć. Dala joj je broj i rekla da dođe u Zagreb. „Rekla sam Maji da ne znam gdje ću, u hotelu u Bratislavi trebale smo ostati jednu noć. Rekla sam joj da mi je Zagreb predaleko i da nisam u stanju više voziti.“
U Bratislavu je s majkom i kćeri stigla nešto prije ponoći jer se putem izgubila. Hotel u kojem su odsjele nije imao zadovoljavajuće uvjete, hranu koje su imale stavile su na prozor da se ne bi pokvarila, a najgore im je bilo kada su shvatile da se nalaze u bordelu. „Po noći smo čule zvukove seksa, bilo je užasno. Srećom kćer je spavala pa nije čula ništa. Ujutro sam nazvala Maju i rekla joj da ću ipak voziti do Zagreba. Opet sam se izgubila pa sam umjesto pet vozila 11 sati, a nisam imala internet“, priča nam Olya koja je u Zagreb stigla tek navečer. Srećom, kaže, baš u Hrvatsku.
„Neizmjerno sam sretna što smo došle u ovu državu. Osjećam da ima ovdje puno prijatelja koji su nam puno pomogli oko svega. Ne mogu ni zamisliti što bi bilo da nisam upoznala Maju i sve ostale ljude u Zagrebu. Nismo imale ništa. Kada bježiš ne uzmeš puno stvari, uzele smo hranu i toplu odjeću i vozile. Čuješ rakete i sirene dok voziš, ali moraš ići dalje“, kazala je Olya kojoj pomaže i Hrvatsko novinarsko društvo s kojim će surađivati.
Pa iako na prvi pogled Olya djeluje snažno, uspijeva se i našaliti dok govori, priznaje nam da svaku noć ima noćne more. Kao i njezina kćer. Svjesna je razornih posljedica rata i zabrinuta za budućnost ljudi Ukrajine. Nikad više ništa, kaže, neće biti isto.
„Sve je to ništa u usporedbi s onim što su neka djeca i ljudi prošli. Osjećam se užasno loše, stalno čitam vijesti. Pratim što se događa u cijeloj Ukrajini. Gledam kako moja zemlja i ljudi umiru. Umiru i životinje, umire sve što sam voljela. Proputovala sam gotovo cijelu Ukrajinu. I dalje ne mogu vjerovati da svega što je bilo više nema. Nisam više ista osoba, mislim da više nikad neću moći biti ona Olya prije rata. Nešto u meni je umrlo. Sve se promijenilo zauvijek.
Kada pobijedimo u ratu, a sigurna sam da hoćemo, ništa više neće biti isto. Trebat će proći i stoljeće možda da život u Ukrajini bude normalan. Pa ipak, ne mrzim sve Ruse. Mislim da su mnogi žrtve politike i propagande. Ali ima i onih koji govore i čine strašne stvari. Zbog toga sam bijesna, ali ne mogu reći da mrzim. Razmišljam trenutno o djeci i kako ćemo spasiti ljude i pobijediti. Neće biti teško izgraditi zgrade, ali duše ljudi se ne mogu tako lako oporaviti. To će biti najveći izazov“, zaključuje za Žene i mediji Olga Tsironian.
