NINA POPOVIĆ Postupanje policije u slučaju prijave nasilja i uloga edukacije u suzbijanju nepovjerenja

2021-07-14T16:49:58+00:0014. srpnja 2021.|Civilno društvo, Kolumne|

Piše: Nina Popović

Važnost postupanja policije kao najčešćeg prvog kontakta sa žrtvama nasilja, kao i edukacija stručnjaka koji se bave tim poljem, uz strateške planove nadležnih institucija, nalaže da je potrebno utvrditi postojeću razinu zaštite prava žrtava i svjedoka te urediti temelje moguće implementacije novih temeljnih principa i ključnih uvjeta u pristupu i suradnji. Kuća ljudskih prava je u svom pregledu stanja ljudskih prava za 2020. godinu u Hrvatskoj ocijenila istu kao godinu u kojoj je i dalje prisutan problem nedovoljne senzibiliziranosti i osposobljenosti pravosudnih, policijskih i drugih stručnjaka u radu sa žrtvama nasilja – edukacije i pokušaji suradnje u većini se slučajeva temelje na projektima financiranima iz sredstava EU. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova izvijestila je i da je nasilje 2020. u lockdownu poraslo za čak 40 posto.

Prema opsežnom istraživanju o nasilju nad ženama na razini Europske unije, koje je 2014. objavila Agencija za temeljna prava (FRA), prosječna učestalost fizičkog ili seksualnog nasilja od strane intimnih partnera u 28 država članica EU bila je 23 %, s rasponom između 13% i 32% što upućuje na potrebnu usku suradnju između zdravstvenih službi, socijalnih službi, pravosuđa i policije kako bi napredak u razvoju civilnog društva bio moguć te kako bi se stvorio novi institucionalni sustav u specifičnim područjima koja obuhvaćaju socijalnu koheziju. Osnovni bi cilj bio stvoriti uvjete za razvoj zajednice u kojoj neće biti sekundarnog viktimiziranja žrtvi uslijed nepripremljenosti službi koje nisu izgradile strukturiranu suradnju i razvile potencijal. Temelji za to bili bi primjena načela osnaživanja, poticanja suradnje i cjeloživotnog učenja.

Trenutno su najčešće žrtve nasilja u zemljama EU osobe ženskog spola različite životne dobi i obiteljskog statusa, a najčešći počinitelji punoljetne osobe muškog spola u statusu sadašnjih ili bivših bračnih ili izvanbračnih drugova, očeva i sinova. Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji u Hrvatskoj definira nasilje u obitelji kao: “svaku primjenu fizičke sile i psihičke prisile na integritet osobe; svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti ili izazvati opasnost da će prouzročiti fizičku i psihičku bol; prouzročenje osjećaja straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva; fizički napad bez obzira da li je nastupila tjelesna ozljeda ili ne, verbalni napadi, vrijeđanja, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima i drugi načini grubog uznemiravanja, spolno uznemiravanje; uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja: protupravna izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama; oštećenje ili uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.”

Kako bi trebalo izgledati postupanje policije u slučaju prijave nasilja? Po zaprimanju poziva, patrola se upućuje na mjesto događaja u najkraćem mogućem roku, provjeravaju se informacije o počinitelju i žrtvi i po potrebi se pozivaju i druge službe. Najvažnije: potrebno je utvrditi potrebe žrtve, kao što su medicinska pomoć, zbrinjavanje djece, pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde, kao i pravo da bude obavještena o svim fazama postupka. Naravno, procjena rizika je vrlo bitan element; je li bilo fizičkog ili seksualnog zlostavljanja, prethodnog nasilja prema žrtvi ili zajedničkoj djeci, je li u tijeku neki drugi proces (brakorazvodna parnica) i stupanj ranjivosti žrtve: moguća trudnoća ili nedavan porod, dob, teškoće u komunikaciji, zdravstveno stanje, ovisnost, itd.

Uspostavljanje djelotvornog podržavajućeg odnosa sa žrtvom je od najveće važnosti. Potrebno je uložiti vrijeme, zagovaranje, zajedničke napore udruga i javnih ustanova, promišljanje o načinima edukacije, kako bi svim dionicima pomagajućeg procesa žrtvama bilo u svakoj prilici jasno što točno trebaju činiti kako bi se izbjegla sekundarna viktimizacija.

Nadležni centar za socijalnu skrb može odlučiti i da se žrtvu stavi u sigurnu kuću. Prijevoz osim djelatnika centra mogu obaviti i policijski službenici. S obzirom na popularnost društvenih mreža, žrtvu se mora pažljivo educirati o tome da ne bi trebala otkriti svoju lokaciju.

S obzirom da je izgradnja suradnje i javnog sektora i organizacija civilnog društva od najveće važnosti, treba spomenuti da su tzv. sigurne kuće kao i aktivnosti koje se u njima provode najčešće dio projekata organizacija koje se bave ženama. Ojačavanje lokalnih kapaciteta je jedan od prioriteta, a cilj je da u svakoj županiji Hrvatske postoji barem jedna sigurna kuća.

Tema postupanja policije prema žrtvama – osobama s invaliditetom je otvorena u smislu suradnje s policijom na nekoliko projekata nevladinih organizacija koji se bave rodno uvjetovanim nasiljem. Istraživanja su jasno pokazala da službe koje odgovaraju na pozive žrtava i u razvijenijim europskim zemljama nisu dovoljno trenirane niti imaju znanja o postupanju prema osobama s invaliditetom, ženama migranticama i LGBT osobama. U nekim slučajevima osobe s invaliditetom ovise o drugima da bi zadovoljile osnovne potrebe tako da neke radnje koje se ne mogu smatrati zlostavljanjem u slučaju žena bez invaliditeta mogu biti iznimno štetne i nasilne kad se radi o ženi koja invaliditet ima. Nužna je multisektoralna suradnja te kvalitetna provedba i organizacija treninga ili radionica kako bi se prepoznalo i identificiralo probleme s kojima se u svom radu susreću stručnjaci koji se bave ženama žrtvama nasilja.

Prošle godine, kaznenu je prijavu protiv policije državnom odvjetništvu zbog mučenja 33 migranata u dva navrata podnio Centar za mirovne studije, a nakon višestrukih incidenata u kojima su članovi LGBTIQ zajednice bili fizički napadnuti, Zagreb Pride i Centar za LGBT ravnopravnost, Zagreb, 2011. tiskali su Priručnik o suzbijanju nasilja protiv LGBT osoba za policijske djelatnike/ice. LGBT zajednici je važno prepoznavanje činjenice da je u implementaciji i provedbi zakona o diskriminaciji upravo policija ta koja ima ključnu ulogu. Kako navode, to se postiže kroz konstantno educiranje policije te kroz suradnju i komunikaciju policije sa raznim, pa tako i LGBTIQ, ugroženim skupinama. U Hrvatskoj imamo postotak od svega 9-11% ljudi koji su doživjeli neki od oblika diskriminacije, a prijavili su ga policiji – bitno je diseminirati zašto se nasilje ne prijavljuje. Nepovjerenje, sram, u slučaju LGBTIQ osoba možda nespremnost da se išta zna o njihovoj seksualnoj orijentaciji pridonose ovoj statistici. Također, poznat je incident iz 2010. u Zagrebu, kad policija nije reagirala na napad na dvoje pripadnika LGBTIQ zajednice, dok jedan od napadnutih nije ozlijeđen izašao pred njih. U slučaju diskriminacije i zločina iz mržnje, ono što je od najveće važnosti je da u slučajevima diskriminacije ili zločina iz mržnje, policija umjesto prekršajne prijave zbog remećenja javnog reda i mira, koja se provodi jednako protiv žrtve i počinitelja, počne podnositi kaznene prijave protiv počinitelja.

Kad se radi o silovanju, potrebni su najviši mogući značajni pomaci po pitanju dodatne specijalizacije službi koje već i jesu specijalizirane za rad sa ženama žrtvama fizičkog nasilja. Nažalost, malobrojne žene silovanje prijave- trauma je toliko teška da se nekad ne može niti izgovoriti. Upravo policija najčešće preuzima aktivnu ulogu u provođenju prvog kontakta nakon događaja te bi taj prvi kontakt trebao proći besprijekorno. Kako se ne bi dogodilo da se žrtva ‘zatvori’ u potpunosti, potrebno ju je razumjeti, kao i činjenicu da se nalazi u pobuđenom emotivnom stanju- to iziskuje mnogo strpljivosti i ako žrtva želi pričati o nečemu drugome, treba joj dopustiti da se opusti. Također, neko vrijeme treba proći nakon napada kako bi žrtva ‘došla k sebi’ i izašla iz stanja traume.

Iz svih ovih razloga, potrebno je da stručnjaci/inje shvate svoju funkciju u interventnom lancu – posebno je to bitno i za tužitelje/ice koji/e moraju komunicirati sa službama i potaknuti prilagodbe u skladu s uočenim potrebama. S obzirom na trenutno stanje u pravosuđu, između žalbe na nasilje i prve pravne intervencije može proteći i godina dana u kojoj žrtva također mora živjeti, kao i truditi se osigurati djeci, ako ih ima, što normalniji život.

Važno je definirati buduće prekretnice; potpuno suzbiti nepovjerenje u pomoć i podršku nadležnih institucija na način da se ulože znatna sredstva u edukaciju i multisektoralnu suradnju stručnjaka koja će omogućiti znatne pomake i razvoj ljudskih prava u zajednici.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.