Nika Rukavina klesanjem razbija uvjerenja koja su obilježila njen život i živote mnogih žena

2021-08-02T16:06:19+00:002. kolovoza 2021.|Kultura|

Piše: Bojana Guberac

„Čini mi se da živimo u još uvijek izrazito patrijarhalnom društvu. Isto tako, smatram da će se to dosta promijeniti u idućih 20-ak godina s novim generacijama. Što se umjetnica tiče, tu je ona vječna floskula koja nam možda daje malo više slobode – ‘Ma pusti nju ona je umjetnica’, što često podrazumijeva ludost. Biti okarakterizirana kao luda je oslobađajuće“, započinje za naš portal umjetnica Nika Rukavina i jedna od istaknutih predstavnica hrvatskog političkog performansa.

Diplomirala je kiparstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji. Članica HZSU-a i HDLU-a Rijeka. Bavi se instalacijama, performansima, videom, ali i slikarstvom, skulpturom i crtežom. Njezin interes obilježava bavljenje aktualnim problemom društvene netolerancije, diskriminacije, utjecajem represivnog sustava i okoline na pojedince koji ne prihvaćaju nametnute društvene konsenzuse, ali i teme iz područja psihologije i filozofije. Izlagala je u galerijama u Grazu, Beču, Ljubljani, Linzu, Salzburgu, Veneciji, Trstu, Rijeci, Zagrebu, Beogradu i u UK-u. Dobitnica je nagrade Ivo Kalina, nagrade Grada Rijeke za najbolju izložbu 2009.

U razgovoru s Nikom fokus smo stavile na njezine snažne performanse s kojima se, kaže, počela spontano baviti.

„Nije to baš bila odluka, već je sve to došlo nekako spontano. U Veneciji sam najprije završila kiparstvo. Fizikalijom sam se oduvijek voljela baviti, a kako me jedan teži životni period nagnao na samopromišljanje i meditaciju, performans mi je u tom kontekstu omogućio da spojim ta dva segmenta. Na koncu je Ksenija Orelj, kustosica iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, bila ta koja me je potaknula da se intenzivnije posvetim performansu i da definiram svoj stil“, otkriva nam.

Uzori su joj Tehching Hsieh, Melati Suryodarmo, Petr Pavlensky, Tomislav Gotovac, Mladen Stilinović, Abramović i Victoria Sin, a prvi performans izvela je tijekom studija, 2005. godine. Ovjekovječio ga je njezin tadašnji cimer Željko Marinković.

„U stanu u kojemu smo onda živjeli nastao je performans „Purify your emotions“ , kao posljedica tog početnog propitivanja sebe same. Performans je to u kojemu pijem votku sve do trenutka u kojemu moje tijelo više ne može podnijeti alkohol. Htjela sam svjesno promatrati nasilje koje vršimo sami nad sobom, a kojega nismo niti svjesni. Kada su dio društvenog konteksta, sva ta ‘mala nasilja’ koja vršimo nad sobom i nad vlastitim tijelom, postaju prihvatljiva i normalizirana (konzumacija alkohola, pušenje, drogiranje itd.). No, u trenutku kada jednu od tih radnji izvučemo iz njezina ‘prihvatljivog’ konteksta, postajemo svjesni njegove brutalnosti. Konkretna radnja u tom trenutku postaje neopravdana, a samim time i neshvatljiva“, prisjeća se te dodaje da je to zapravo bio neki vlastiti početak osvještavanja same sebe i društvenog konteksta u kojem se nalazi.

Jedan od najupečatljivijih Nikinih performansa je svakako „Bičevanje riječima“, započet 2017. godine. Za vrijeme performansa umjetnica izgovara degradirajuće, seksističke i mizogine rečenice upućene ženama u javnom prostoru. Pri svakoj novoj izvedbi izgovara deset rečenica nakon kojih dobiva deset udaraca bičem. Performans je dosad izveden četiri puta, a bit će završen kada se dosegne brojka od 100 rečenica i udaraca bičem. Nika ističe kako je bičevanje česta kazna za žene u određenim istočnim državama koja se sudi za prekršeni zakon. Ukazivanjem na taj društveni problem nada se da može doći do pozitivne promjene.

U performansu koristi tijelo kao medij, a fizičku bol kao sredstvo izražavanja emotivne boli zato što, kaže,“živimo u društvu u kojemu je verbalno nasilje općeprihvatljivo, ali riječi bole i ostavljaju tragove – kako na osobnoj razini, tako i na društvenoj“.

„Razina komunikacije koju koristimo odraz je društva u kojemu živimo. Riječi bole koliko i udarci, jedino je tijelo boli drugačije. Fizičku bol i fizičko nasilje percipiramo kao negativne i neprihvatljive elemente, no emotivnu bol ne tretiramo kao jednako problematičnu i štetnu, iako posljedice emotivne boli nose jednaku težinu na individualnoj i društvenoj razini. Fizička bol je vidljiva i kao takvu ju lakše percipiramo i osuđujemo. Kada emotivnu bol prikažemo kroz prizmu fizičke boli, tek u tom trenutku postajemo svjesni koliko i ta vrsta nasilja boli“, kaže Rukavina.

Nika Rukavina, Don’t be so emotional – Ne budi toliko emocionalna

Performans „Ne budi toliko emotivna“ Nika će izvesti u rujnu u Bruxellesu. Performans je proizašao iz „Knjige nevidljivih utjecaja“ u kojoj umjetnica sakuplja rečenice koje su izrečene ženama u djetinjstvu, a koje su ih obilježile kroz život.

„To je knjiga koja se, isto tako, stalno nadograđuje. Sve žene koje imaju želju ili potrebu mogu mi javiti rečenicu koja ih je na neki način obilježila i ista će ući u knjigu. U toj knjizi se nalazi i rečenica koja je po meni odraz našeg društva: „Ponekad je moram udrit, al’ srce mi se para““, kaže Nika.

Kada je krenula producirati „Knjigu nevidljivih utjecaja“, shvatila je da je rečenica koja je obilježila njezino odrastanje – „Ne budi toliko emotivna“, što je bio povod novom performansu u kojem kleše tu rečenicu u kamen te ga zatim razbija, oslobađajući se „uklesanog“ uvjerenja da je biti emotivna nešto loše.

„Rekla bih da većina mojeg umjetničkog djelovanja na mene djeluje kao oslobođenje, pogotovo kada se radi o performansu. Iako pokušavam odgovoriti i ukazati na društvene probleme, uvijek ih najprije sagledavam iz osobnog aspekta, te potom širim na društveni“, kaže nam te dodaje kako s vremenom počinje uviđati manjkavost ukazivanja na konkretne probleme bez društvene involviranosti.

„Zato sam trenutno u promišljanju inovativnih načina djelovanja. Umjetnost po meni svakako ima smisla, s obzirom na to da se može iščitavati na individualnoj razini, i da za svakoga pojedinca ima partikularno značenje. Za umjetnost imamo ili nemamo potrebu iz različitih poriva; to je jedna od njenih ljepota. Emocija koju određeno djelo pobuđuje u gledatelju je isto toliko bitna koliko i poruka koju to djelo nosi. U nekim situacijama, emocija je i bitnija, a da bi se emocija probudila, djelo ne mora nužno biti društveno angažirano“, ističe Rukavina koja je tijekom korona krize usvojila lekciju da na planira previše pa se zato i ne zamara s velikim planovima za budućnost, iako trenutno radi na novim projektima.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.