Razgovarala: Josipa Bubaš
Povodom 21. Festivala Prvih razgovarala sam s Anom Janjatović Zorica, radnicom u kulturi, članicom Hrvatskog udruženja interdisciplinarnih umjetnika (HUIU), sociologinjom, producenticom i jednom od prvih voditeljica makrobiotičkih radionica kuhanja. Što nam donosi ovogodišnji festival čija je tema (ne)vidljive žene, što je bio povod temi, u koje sve segmente i discipline zalazi ovaj specifični festival koji ove godine slavi 21. rođendan?
Josipa: Tema ovogodišnjeg F1 je (Ne)vidljive žene. Nedavno je u MSU otvorena izložba Vidljive. Nešto o ideji, konceptu, zašto nevidljive, na koji način su teme/pristupi u međuodnosu?
Ana: Kada sam koncipirala festival o izložbi Vidljive nisam ništa znala, prijave su predane puno prije postava u MSU. Zašto (ne)vidljive? Koncept obuhvaća i jednu i drugu stranu, i pitanje vidljivosti i nevidljivosti. Ovo je 21. F1, festival ulazi u treće desetljeće, što je respektabilna činjenica za projekt koji se organizira na nezavisnoj sceni. Preuzela sam voditi festival nakon smrti supruga, multimedijskog umjetnika Željka Zorice Šiša. Prvi festival sam organizirala i raspisivala netom nakon njegove smrti. On je već postavio temu, a ja sam ju realizirala. Sljedeće sam teme osmišljavala sama, ponekad u konzultacijama s kolegama/icama. Do sada niti jedno izdanje festivala nije bilo posvećeno ženskom pitanju, osim trećeg kojem je tema bila dominacije i gdje je pristiglo nekoliko feminističkih radova. Bilo mi je važno u trećem desetljeću otvoriti upravo žensko pitanje iz očitih razloga: žena sam, festival se nije time bavio, a mislim da je to jako važno. Pitanje ženske ne/vidljivosti nismo izmislile niti ja niti kustosica MSU-a, postoje i radovi na tu temu, primjerice rad Sanje Iveković koji se bavi nevidljivim ženama Erste campusa, Slavenka Drakulić je napisala zbirku Nevidljiva žena i druge priče. Očigledno je da žene žele problematizirati pitanje ne/vidljivosti na različite načine i u različitim periodima. Neposredan povod temi bio je projekt Utkano pod kožu Ivane Ognjanovac i Mare Šuljak u sklopu kojega je bio prikazan rad Kako sam postala nevidljiva Ksenije Španec koji se referira na priču Slavenke Drakulić, koji mi je bio poticaj za temu festivala. U njemu se umjetnica na svoj način miri s nevidljivošću i uživa u njoj. S tim se osjeća dobro, ali takvo iskustvo ne dijele sve žene i nisam temu htjela ograničiti na tu perspektivu već postaviti taj dualitet, mogućnost različitih perspektiva. Prvotna namjera mi je bila otvoriti ženama prostor za samoreprezentaciju, ali zapravo nikad ne znaš kakvi će odgovori pristići. Stiglo je puno radova, poziv je odjeknuo, a pozvali smo i radove koji su tematski povezani, a nisu prvi u mediju, pa tako imamo dvije izložbe, na dvije lokacije.
Festival počinje 23. listopada u KNAP-u, na Volovčici otvorenjem izložbe prvih radova, a nakon toga nastupa multiinstrumentalistica i izvedbena umjetnica Ane Paška. Od diskurizivnih programa, ove godine će prof. Branka Galić koja predaje Uvod u feminističke teorije i pokrete na Filozofskom fakultetu sudjelovati sa svojim predavanjem. Odlučile smo se ponuditi uvodnu razinu, budući da je to Festival Prvih i trebamo ponuditi osnovnu edukaciju i ljudima iz kvarta i mladima, predavanje o tome što feminizam jeste, kako je tekla borba za ženska prava i koji su njezini smjerovi. Čini mi se da je tako nešto važno – kao početna točka od koje se dalje može kretati prema drugim feminističkim inicijativama i edukaciji, koje, naravno, postoje, poput Ženskih studija i rodnog studija na Filozofskom fakultetu koji je u pripremi. Temi pristupamo jednostavno, s obzirom da i mlađe generacije muškaraca i žena imaju predrasude prema feminizmu i često ne znaju o čemu se radi. U svijetu društvenih mreža i trivijalnih sadržaja svi se možemo lako zagubiti i zaboraviti da je važno izboriti se za sebe. Imat ćemo i intergeneracijsku radionicu s Ninom Čolović, feministkinjom i istraživačicom koja će se baviti ženama i starenjem. Prikazat ćemo film koji je Željko Zorica Šiš napravio 2006., u produkciji Studija Artless i HRT-a, u sklopu šireg projekta u kojem je želio istražiti društvenu i medijsku percepciju starenja. Inicirao je i pratio kako amaterska dramska grupa Vedra lica s Ravnica priprema predstavu prema operi Carmen. Slučaj je htio da su u družini bile same žene. Cijeli je projekt dobio Grand Prix na 40. Zagrebačkom salonu. Sljedeći dan imamo predavanje kulturne antropologinje Suzane Marjanić koja će dati uvod u feministički performans kroz izbor antimodnog performansa u Hrvatskoj. Prvaši i početnici, koje se nadamo privući, mogu naučiti dosta, a oni koji više znaju mogu se podsjetiti.
U sklopu festivala održat će se i nekoliko radionica. Spontano me mlada umjetnica Marlen Ban, koja je na jednom od prošlih festivala dobila posebno priznanje žirija, a s kojom sam nastavila komunicirati i surađivati, pozvala na radionicu vezenja, na sudjelovanje u izradi njezinog rada. Otišla sam i zajednički smo izrađivale dijelove izvezenog baldahina koji će biti postavljen u Galeriji Miroslava Kraljevića. Marlen taj projekt objašnjava nježno, baveći se romantičnim odnosima. Poziva na sudjelovanje žene koje su doživjele neki oblik stigmatizacije koji se mogu dogoditi vezano uz njihove izbore. Čula sam koliko su česta iskustva nekog oblika seksualnog nasilja i uznemiravanja, osobito mladih žena i to me potreslo. Kako se nositi s takvim situacijama? Takvo nasilno ponašanje koje zanemaruje ženski pristanak je oblik mizoginije. Žene se kasnije, ako odluče prijaviti nasilje, suočavaju s procesuiranjem kojem se pristupa patrijahalno, više se propituje se ženska pozicija žrtve, nego nasilnik. Na festivalu ćemo organizirati jednu Marleninu radionicu na koju pozivamo žene koje žele sudjelovati u izradi rada i krugu ženske podrške. U subotu ćemo imati i radionicu osnaživanja za žene koju će voditi trenerice borilačkih vještina gdje će žene prvenstveno učiti kako deeskalirati potencijalni sukob, kako osnažiti samopouzdanje u takvim situacijama i u konačnosti i fizički reagirati, ukoliko je potrebno.
Nakon otvorenja druge izložbe, 27. listopada u KIC-u ćemo ugostiti beogradski duo Dopelgenger koji se bavi analizom ženskih pozicija u filmovima iz bivše Jugoslavije. Način na koji to rade je metodološki povezan s filmom Jagode Kaloper Iza ogledala koji govori o sustavnoj mizoginiji i eksploataciju žena u filmu. Filmske kritičarke Ela Kovačević i Iva Rosandić će na osnovu eseja Leonide Kovač napraviti panel u kojemu će sudjelovati i Nina Kurtela koja koristi nekadašnji Jagodin atelje.
Prikazat ćemo i selekciju eksperimentalnih filmova ženskih autorica Kino kluba Zagreb koju su odradile Petra Belc i Lana Kosovac. Autorice će biti prisutne na projekciji i odgovarati na pitanja publike. One su dvostruko marginalizirane, kao žene i kao eksperimentatorice, a ovo je prilika da njima i publici damo još jednu mogućnost susreta.
Festival Prvih
Josipa: Možeš li reći više o samom festivalu, počecima i konceptu?
Ana: Prvi Festival Prvih krenuo je početkom dvijetisućitih – s idejom da se otvori prostor mladima i novima, a da se već iskusne potakne i privoli da vide mogu li se izraziti i u medijima u kojima nisu ranije radili. Željko Zorica se rano počeo baviti umjetnošću, a kako je i sam radio u raznim medijima – od kazališta i scenografija, preko stripa i grafičkog dizajna, do tekstova, filma do hepeninga – želio potaknuti one sa već dobro sagrađenim „manirističkim dvorcem“ da se pomaknu iz udobne i poznate pozicije. Jedan od odličnih primjera je umjetnik Pino Ivančić koji se javljao privučen različitim temama, a vrlo je otvorena osoba. U sklopu F1 istraživao je razne mogućnosti – od izvedbenog predavanja do kulinarskog eventa. Pokazalo se da se ne događa često da ljudi izlaze iz svojih medija, ili se ne prijavljuju na ovakve natječaje. Po meni je za festival važna stvar da postoji mogućnost suradnje i podrške u ponekim manjim detaljima radova koje umjetnici predlažu. Dogodi se da, osobito ako je prvi, rad treba adekvatniji naslov, prijevod ili usmjerenje, prezentaciju ili opremu rada, što se dogovara u suradnji s autorima uz puno poštovanja. Primjerice, na ovo je izdanje kiparica Marela Kovačević Đukez prijavila svoj prvi performans, a festival joj daje nježnu podršku i savjetodavnu pomoć u trenutcima u kojima joj to treba.
F1 se oblikuje kroz postavljanje određene teme, raspisujemo pozivni natječaj za radove, ljudi se javljaju i napravi se izbor radova. Paralelno se osmišljava interdisciplinarni program. Volim učiti i ponavljati, znatiželjna sam, a želim da ljudi koji dolaze na festival nauče nešto o samoj temi od sociologa, antropologa, psihologa, lingvista, umjetnika, sindikalista, ekonomista i/ili drugih stručnjaka. Obavezno na početku festivala imamo uvodno predavanje povezano s temom koje drže različiti teoretičari, najčešće profesori na fakultetima.
Ideja festivala je da se prijavljuju radovi koji su prvi put realizirani u određenom mediju, no prošle i ove godine smo otvorili poziv za radove umjetnika koji su već djelovali u određenom mediju, a povezani su s temom. Program festivala određuju radovi koji pristignu, tu se ne ograničavamo medijem i pokušavamo postaviti radove koji mogu biti zaista različiti. To je organizacijska zavrzlama jer nikada ne znaš kakvi će radovi pristići, što ćeš moći odabrati i što još trebaš tome dodati da bi bilo suvislo i raznoliko. Jednom su se prilikom javile kolegice dramaturginje s projektom koji je sadržavao petnaestak radova koji su bili više ili manje dovršeni. Radilo se o projektu/radionici Nikoline Rafaj i Katje Grcić (čiju sam knjigu poezije netom pročitala) inspiriranim sjajnom Perecovom knjigom Vrste prostora koja je i meni bila poticajna. Raznolike je radove polaznika trebalo pripremiti za izlaganje. Primjerice, jedan smo tekst izveli kao audio rad, jedan smo iz papira pretvorili u video. Na kraju smo dobili jako dobar izložbeni materijal.
Također, važno mi je i inicirati radove i izvedbe pa smo tako priredili „otkrivanje“ Glihinog zidnog mozaika u KNAP-u, koji ima povijest kreiranja umjetničkih i edukativnih sadržaja na radničkoj Peščenici. Spletom okolnosti, potrebnom pregradnjom mozaik je postao nedostupan za javnost. Željela sam pokazati i aktivirati taj mozaik pa sam jedan izvedbeni rad smjestila tamo, čime se dobio novi kontekst. Sreća je da je mozaik tako dobro očuvan i podsjeća na povezanost umjetnosti, kulture i proizvodnje kroz tadašnji model financiranja preko tvrtki koje su postojale u kvartu, što je fenomenalna je činjenica koju trebamo pokazivati mlađim generacijama.
Kroz rad festivala pokušavam i podsjetiti na rad Željka Zorice ukoliko se uklapa u temu jer mislim da je vrijedan, ne samo zato što je on osnovao F1, nego i zato što mlađi ljudi ne znaju njegov rad. Otkad organiziram F1 za ilustracije tema koristimo njegove crteže iz stripova.
Josipa: Kako biraš teme, kako ih osmišljavaš?
Ana: Jedan dobar dio mog identiteta je i rad u nezavisnoj kulturi, alternativni pristup dominantnim narativima, kao odbljesak novovalne kulture osamdesetih godina i vrijednosti koje smo tada njegovali. Odatle dolazi interes i poticaj za osmišljavanje tema koje i mene osobno zanimaju, a smatram da bi bile dobre za razvoj Festivala prvih.
Dok je Šiš bio voditelj, bila sam koordinatorica u nekim izdanjima festivala, sudjelovala sam kada je trebalo. Šiš je bio autonoman u radu, bio je vizionar, išao je ispred vremena i imao je vrlo nepravocrtan um. Smišljao je teme koje su mu bile aktualne i koje je želio obraditi. Kada se intenzivnije bavio programima edukacije u zaštiti od mina, tema festivala bile su mine, kada je krenula blokada Filozofskog fakulteta, promijenio je postojeću temu i posvetio festival besplatnom obrazovanju. Čitav festival se održavao na Filozofskom fakultetu za vrijeme blokade, jasno, uz sudjelovanje studenata. Imao je snagu u hipu promijeniti stvari i stajati iza toga. Činjenica da je na FF-u postojao plenum i da je svaki dan predsjedao netko drugi je odličan i rijedak primjer direktne demokracije. Šiš je prepoznao to sjajno događanje, način na koji su se ljudi organizirali, preusmjerio je sva sredstva tamo i radio je na organizaciji programa zajedno s ljudima s blokade koji su s njim osmišljavali programe. To je bila vrhunska priča.
Josipa: Tko su suradnici festivala, tko je publika?
Ana: Suradnici ovise o temi, imam suradnike koji pomažu u odabiru radova, dokumentaciji, pripremi radova, PR-u, žiriju. Nemam mogućnosti imati stalni tim, to je festival koji nema veliku dotaciju. Publika je različita. Na primjer, na projekciju filma Sezonke Srđana Sorića o prekarnom radu konobarica na Hvaru, pozvali smo 3. i 4. razred ugostiteljske škole s profesoricama koje su rado ponudile taj sadržaj svojim učenicima i učenicama. Nakon filma održali smo razgovor s članicama kustoskog kolektiva BLOK-a, Vesnom Vuković i Dunjom Kučinac te aktivistom Jovicom Lončarom koji su govorili o prekarijatu, radničkim pravima i mogućnostima organizacije. Ti su mladi ljudi, koji će uskoro stupiti na tržište rada, bili živo zainteresirani jer im je otvorena opcija razmišljanja o potencijalu sindikalnog organiziranja. Zanima me što bi se dogodilo da se u nekom trenutku svi konobari i konobarice koji rade za minimalac i/ili nisu prijavljeni, dogovore štrajkati samo jedan sat, recimo, nekog proljetnog dana između 10 i 11 sati i da se tada u Zagrebu nigdje ne može popiti kava! Što bi učinili poslodavci? Kako bi se osjećali posjetitelji ugostiteljskih objekata?
Ana Janjatović Zorica / Foto: Samir Cerić Kovačević
Josipa: Od početka si u Artlessu, kako je bilo naslijediti posao, preuzeti sve na sebe?
Ana: Bila sam suradnica u Artlessu, a u punoj mjeri sam preuzela Artless nakon Zoričine smrti jer mi je bilo žao ostaviti nedovršene projekte, osobito film o Kugla glumištu kojeg smo uspjeli dovršiti ove godine. Nakon njegove smrti činilo mi se šteta pustiti da Artless zamre, krenula sam pisati prijave. Ranije sam sudjelovala u organizaciji World Music Nebo festivala gdje sam bila i koordinatorica programa i osmišljavala projekte u sklopu programa. Tu sam stekla organizacijsko iskustvo. Pri preuzimanju Artlessa, trebalo je nešto vremena da se snađem. Bila sam sigurna da to mogu, a svi koji poznaju festivalski i organizacijski adrenalin, znaju o čemu pričam. Nije jednostavno i uvelike se razlikuje od rada u institucionalnom okviru. Postoje trenutci preispitivanja, no puno znači kad se povežete i ostanete u kontaktu s mladim autoricama ili vam netko inspiriran radom pošalje mail zahvale. Važno mi je držati osnovnu otvorenost, a u skladu s postavkama Festivala prvih i festival otvoriti svima: medicinskim sestrama u mirovini koji žele fotografirati, slikarima koji rade skulpture, mladim ljudima koji se traže i imaju snažnu motivaciju. Kad sam predala ovogodišnji program, imala sam osjećaj satisfakcije kroz činjenicu da sam uspjela kreirati nešto što je meni osobno zanimljivo, festival na koji bih sama otišla, gdje se mogu naučiti važne stvari i inspirirati se kroz umjetnost, stvarati mrežu povezanosti između umjetnica i radnica u kulturi, znanosti, aktivizmu i publike.
Josipa: Prošle si godine završila film o Kugla glumištu, Mekani brodovi. Možeš li reći nešto više o tome?
Ana: Bilo mi je važno završiti taj film i zbog autora i zbog značenja koje Kugla glumišta ima u povijesti alternativnog kazališta i nezavisne kulture, o čemu se izvan uskih stručnih krugova, relativno malo zna. Nakon premijere u Zagrebu, u sklopu Human Rights Film festivala, u Zagrebu u prosincu 2022. uz teatrologinju Agatu Juniku, doktoricu filologije i članicu Kugla glumišta Anicu Vlašić-Anić, multimedijskog umjetnika Damira Bartola Indoša bila je i Branislava Stefanović, profesorica na Akademiji dramskih umetnosti u Beogradu u mirovini, koja je u Beogradu ad hoc uskočila u neke Kugline predstave. Ona u filmu kaže kako je Kugla bila skupina koju si ili razumio ili nisi. Ako nisi razumio, nije bilo načina da se objasni jer se poetika nije mogla jednostavno verbalizirati. Film smo prikazali i na Pulskom filmskom festivalu, u sklopu Četvrti filma Centra za kulturu i film Augusta Cesarca, te dvije specijalne projekcije u Zagrebu (Dokukino KIC) i Zadru, na Clubture Forumu, u suradnji s Kino Zonom Zadar gdje nam se pridružio Zlatko Burić Kićo, osnivač Kugla glumišta, kazališni i filmski glumac i dobitnik nagrade Europske filmske akademije za 2022. Kićo je dragocjen sugovornik, enciklopedija znanja o dobroj alternativnoj umjetnosti, filmu i glazbi. Ovisno o njegovom radnom rasporedu, planiramo posjetiti još nekoliko gradova. Važno je da publika čuje i tog izuzetnog svjedoka vremena koji potvrđuje kako se, uz sve prepreke, moglo raditi nehijerarhijsko, skupno osmišljeno, nagrađivano i priznato vrhunsko nezavisno kazalište i kako vrhunska glumačka zvijezda istovremeno može biti subkuturna, multimedijalna zvjerčica.
Josipa: Koji je tvoj stav prema ulozi umjetnosti i kulture u društvu, koji je potencijal umjetnosti, koji je stvarni doseg?
Ana: Čak mi se čini da nema potrebe odgovarati na to pitanje. Na znam kako bismo živjeli bez umjetnosti i kulture, bez kazališta, glazbe, izložaba, filmova. Na pitanje o dosegu nije jednostavno odgovoriti, ali ako se sjetim sebe i svojeg kruga: gutali smo knjige, izložbe, filmove i glazbu! Trenutci spoznaje, intenzivni doživljaji prepoznavanja značenja, ljepote, poezije, duhovitosti, britkosti konstitutivni su dio bića. Trebalo je pronalaziti stvari, nije sve bilo dostupno kao danas, time su otkrića bila značajnija i važnija. Animafest, Galerija suvremene umjetnosti, Muzički biennale, Galerija proširenih medija, Multimedijalni centar…previše je inspirativnih i formativnih momenata, pa spominjem samo autorice: Patti Smith, Lene Lovich i Nina Hagen, Margerite Yoursenar, Doris Lessing, Isabel Allende, Marija Ujević Galetović i Jadranka Fatur, Stephane Audran i Isabelle Huppert, Frida Kahlo, Niki de Saint-Phalle, Irena Vrkljan, Margarethe von Trotta … susreti s izuzetnim umjetnicama/ima i stvaralaštvom podržavaju nas i šire prostore slobode – i nekad i sad i u budućnosti.
Josipa: Baviš se i makrobiotikom, kako si krenula s tim, što ti je u tome važno, kako povezuješ taj interes sa kulturom?
Ana: Bavim se prirodnom prehranom dugi niz godina, u posljednje vrijeme edukacijom nešto manje intenzivno, no još uvijek smatram koliko je važno ljudima dati okvir i smjernice za snalaženje u odabiru kvalitetnih namirnica, njihovoj uravnoteženoj pripremi i individualnoj prilagodbi. Sreća je što kod nas još uvijek u dobroj mjeri postoji razumijevanje o domaćoj sezonskoj hrani. Sve više ljudi postaje svjesnije problema s industrijskom proizvodnjom hrane, GMO, štetnostima rafiniranja. Priprema hrane uključuje kreativnost, važno je kako je hrana pripremljena i poslužena, jer jedemo i očima. Pristup kojim se ja bavim nazivamo i osobnom ekologijom, jer korištenjem što više namirnica uzgojenih bez agrokemikalija činimo dobro i Zemlji i ljudima.
