Piše: Nikolina Blažanović
U lipnju je održana prva Vožnja za kvalitetan i neovisan život, prosvjed kojeg je organizirala Inicijativa mladih s invaliditetom. Njome su htjeli ukazati na potrebu jedinstvenog zakona koji regulira sva njihova prava i obveze za neovisan i kvalitetan život. Više o svome saznale smo od Nevene Zubčić, jedne od članica Inicijative. Njezin invaliditet nastao je s godinu dana, a završila je Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i uglavnom radi na projektima koji se bave različitim uslugama za osobe s invaliditetom (OSI).
Inicijativa mladih s invaliditetom ima brojne zahtjeve i svi se tiču poboljšanja kvalitete života OSI u RH. „Želimo da se ukine brojne procjene prilikom ostvarivanja nekog novog prava, odnosno da ne moramo stalno dokazivati svoj invaliditet. S obzirom na to da je trenutno u procesu donošenje Zakona o osobnoj asistenciji, najvećim dijelom se zahtjevi odnose upravo na to – da se broj sati osobne asistencije odredi prema individualnim potrebama OSI, da nam se omogući korištenje usluge i nakon 22h i neradnim danima, a da osobni asistenti za to budu adekvatno plaćeni, da se to uvede kao zanimanje, itd. Uz to, želimo da se uvede i radni asistent jer se ne možemo stalno oslanjati na kolege, a broj sati OA je trenutno nedovoljan da bi te sate koristili i na poslu. Želimo da se promjene neke stvari u zdravstvenom sustavu (manji vremenski rok za pomagala), u obrazovnom sustavu (da literaturu dobiju na vrijeme), što se tiče prijevoza (da bude prilagođeniji za osobe u kolicima) i slično“, nabraja Zubčić njihove zahtjeve.
Kaže da je jako teško govoriti o kvaliteti života OSI u RH jer na to utječu razni faktori. Spominje vrstu i stupanj invaliditeta, uvjete u kojima osoba živi te mjesto življenja. Tako je situacija u manjim sredinama češće lošija ili usluge čak nisu ni dostupne.
„Institucije su prilagođenije nego prije, ali se djelatnici i dalje čude kad OSI dođe nešto riješiti sama, a ako je netko s njom u pratnji, obraćaju se često pratnji jer misle da OSI nije sposobna to obaviti sama. Još uvijek biramo škole i fakultete koji su prilagođeni, a ne koje bismo primarno htjeli. Nemaju svi pravo na asistente tijekom obrazovanja, niti dobiju literaturu u formatu koji im treba na vrijeme“, govori o izazovima u institucijama i obrazovanju.
Dodaje da svi tramvaji i autobusi još uvijek nemaju rampe te da poslodavci zbog predrasuda rjeđe zapošljavaju OSI. Ističe i osobnu asistenciju koju nemaju svi, a oni koji je imaju, nemaju uvijek dovoljan broj sati: „U procjeni se gleda Barthelov indeks koji govori koliko smo mi samostalni u određenim aktivnostima (hranjenje, oblačenje, kretanje…), ali ne spominje se školujemo li se, radimo li, živimo li sami…, a to su faktori koji također utječu na broj sati koji nam je OA potrebna.“
Razgovarale smo i o domovima za starije u koje su neke OSI primorane otići. Zubčić objašnjava da se puno OSI nakon završetka obrazovanja mora vratiti u rodna mjesta koja su većinom manja mjesta i sela. Pri tome su im roditelji stariji, ne mogu se brinuti za njih ili to čine otežano, a braća i sestre su se odselili. Iako su u vlastitim domovima, zbog ograničenog kretanja imaju osjećaj da žive u staračkom domu. Dodaje i da postoje mladi kojima preostane samo jedna opcija – zaista otići živjeti u starački dom i tamo provesti ostatak života.
„Malo OSI može nastaviti život kako priliči njihovim godinama. Moj je životni moto da trebamo biti što aktivniji i što uključeniji jer ćemo tako postati vidljiviji u društvu što će sigurno rezultirati nekim promjenama, naravno, ne preko noći. Zato želim poručiti svim OSI da govore o onome s čim se susreću, bilo dobro ili loše jer ćemo tako upoznati društvo s našim svakodnevnim životima. Ono što je pozitivno nekome drugome može biti primjer da tako napravi i popravi ono što je loše. Društvo nije uvijek informirano o tome s čime se mi susrećemo i nekad ne rade stvari namjerno, nego iz neznanja, a mi smo tu da im ukažemo što treba mijenjati“, naglašava važnost javnog progovaranja.
Ipak, smatra da se kvaliteta života OSI U RH popravlja, ali da ima još prostora za poboljšanje. „Za kraj bih osobama bez invaliditeta poručila da nas prvenstveno gledaju kao osobe, a ne da naglasak stavljaju na naš invaliditet. Također, želim im poručiti i da nas ne generaliziraju, jer i među nama postoje razlike. Neka svakome od nas daju priliku da pokažemo što i koliko znamo i možemo“, poručuje na koncu Nevena Zubčić.
