Prvoga dana rujna u Zagrebu je u 91. godini života preminula najstarija hrvatska olimpijka Nada Birko Kustec. Bila je prva Hrvatica koja je nastupila na Zimskim olimpijskim igrama – u Oslu 1952. i Cortini d’ Amplezzo 1956.

Nada Birko rođena je u Mrkoplju, u srcu Gorskog kotara 2. siječnja 1931. godine. U rodnom mjestu, gdje je provela djetinjstvo, poput svojih vršnjaka napravila je i prve skijaške korake. Bio je to začetak jedne velike i impresivne karijere. Bila je članica skijaških klubova Bijele Strijele iz Mrkoplja i Goranin iz Delnica. Najuspješnija je skijašica Gorskog kotara svih vremena. Bila je stalna članica državne i olimpijske reprezentacije Jugoslavije. 

Njezin najveći uspjeh bio je naslov omladinske prvakinje Jugoslavije 1948. u skijaškom trčanju na 4 kilometra. Od pobjede na izbornom natjecanju na Planici 1949. godine preuzela je vodeće mjesto u Jugoslaviji u disciplini skijaškog trčanja i zadržala ga sve do kraja sezone 1954. godine. Bila je i dvostruka državna prvakinja 1950. i 1954. godine na seniorskom prvenstvu države u trčanju na 10 kilometara i članica pobjedničke štafete 3 x 5 kilometara.

Na 6. zimskim olimpijskim igrama 1952. u Oslu osvojila je 14. mjesto u utrci na 10 kilometara, te 10. mjesto na natjecanju za Kup Kurikala 1954. godine. Na 7. ZOI 1956. u Cortini d’ Amplezzo u trčanju na 10 kilometara osvojila je 35. mjesto, a u štafeti 3 x 5 kilometara, zajedno sa Blaženkom Vodenlić i Amalijom Belaj, osvojila je deveto mjesto, što je tada predstavljalo veliki uspjeh. Natjecala se sve do 1963. godine.

Anegdota o prelasku talijansko-slovenske granice na sanjkama

Nakon uspješnog natjecanja u švicarskom Grindelwaldu Nada Birko se zajedno s kolegicom iz Slovenije Angelom Kordež, na poziv talijanskih skijašica, uputila na natjecanje u Tarvisio. Liječnik Georg Jura Foglar, član Jugoslavenskog skijaškog saveza ispričao je kako je taj put izgledao.

„Za put u Tarvisio morao sam preko Zagreba zvati u Beograd, da nam ga odobre“- pričao je dr. Foglar. „Odobrenje smo dobili i nakon pet dana u Grindelwaldu vrlo rado krenuli dalje. Nastup u Tarvisiu također je bio uspješan. Naša slovenska kolegica osvojila je prvo mjesto. Međutim, povratak je bio prava anegdota. Povratak vlakom bio je jedino moguć prema Veneciji, odnosno Udinama, pa južno u Trst, što je bio prekomjerni obilazak. Granični prijelaz u Sloveniji udaljen je naime od Tarvisija svega nekoliko kilometara. No to je bio malogranični prijelaz, dozvoljen samo za pješake, a mi auto ni tako nismo imali. Talijani su nas zato odveli do granice, a za ostatak puta nam posudili, zapravo poklonili sanjke. Na njih smo metnuli prtljagu i krenuli pješke prema kolodvoru na Planici – jedan muškarac, dvije žene, tri para skija i jedan pokal.“  Bilo je to sasvim drugo vrijeme života, sporta i sportskih natjecanja…

Izvor: Hrvatski olimpijski savez