Prenosimo članak naslova “Ne želimo samo preživjeti – želimo ljubav, intimnost i dostojanstvo i nakon raka” autorice Ivane Kalogjera objavljen 5. rujna 2025. na portalu nismosame.com. Riječ je o tekstu iz autorskog serijala „Nevidljive rane: Seksualnost i fertilitet žena s rakom” ostvarenom uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.
Kad je Molly Kochan, junakinja mini serije Dying for Sex, u 42. godini dobila dijagnozu karcinoma dojke u četvrtom stadiju, njezin se život nepovratno promijenio. Umjesto da se povuče u tišinu i posveti liječenju, odlučila je napustiti supruga i krenuti na put osobnog oslobađanja i prvi put u životu istražiti vlastite seksualne želje.
Seriju, u kojoj glavnu ulogu tumači Michelle Williams, dvostruka dobitnica Zlatnog globusa, kritičari su već proglasili jednim od najhrabrijih televizijskih ostvarenja 2025. godine. No priča je tim snažnija jer nije fikcija. Molly je doista postojala. S bolesničkog kreveta napisala je knjigu Screw Cancer: Becoming Whole i snimila podcast mjesec dana prije smrti.
Tiha dimenzija bolesti
Spolno zdravlje u kontekstu onkoloških bolesti ostaje tema o kojoj se rijetko govori. Ipak, brojna istraživanja pokazuju da se žene nakon dijagnoze raka suočavaju s promjenama koje duboko pogađaju njihov intimni život – od gubitka libida i vaginalne suhoće, do osjećaja gubitka ženstvenosti i straha da više nisu privlačne. Takvi problemi ne utječu samo na intimu, oni se prelijevaju na emocionalno zdravlje, partnerske odnose, pa čak i na odluke o prekidanju ili izbjegavanju terapije.
Prema anketi udruge Nismo same, čak 89,6 posto ispitanica osjetilo je promjene u seksualnoj želji i zadovoljstvu. Iako većina ima partnere, svaka treća vodi ljubav tek nekoliko puta godišnje.
Odgovori iz ankete bolni su i brutalno iskreni:
„Osjećam se osakaćenom, kao da me tijelo izdalo.“
„Ne osjećam se ženstveno. Odbojna sam.“
„Mislim da partneru nisam privlačna i da svi vide da imam jednu veću i jednu manju dojku.“
„Nakon mastektomije osjećala sam se nepoželjno.“
„Partner je bio u šoku i nije u početku uopće mogao imati sa mnom spolne odnose.“
„Bilo mi je neugodno dok nisam imala jednu dojku pa nisam skidala grudnjak ispred supruga.“
„Uopće ne razmišljam o sebi kao o seksualnom biću.“
„Bolest je promijenila mene, a onda to mijenja i odnos s partnerom.“
„Partner me napustio nakon što je čuo za dijagnozu.“
„Kao da bolest oduzima i zdravlje i nježnost.“
Ivana Lohinski Babić, predsjednica riječke Udruge žena operiranih dojki Nada, otvoreno govori o posljedicama liječenja.
„Kod mnogih žena partnerski odnosi nerijetko trpe, dolazi do udaljavanja, nesporazuma, pa čak i prekida. Kao da bolest oduzima ne samo zdravlje, nego i bliskost, nježnost i osjećaj identiteta. Pa se onda osim borbe za preživljenjem moramo nositi sa emocionalnim teretom gubitka partnera i osjećajem manje vrijednosti“, govori Ivana koja je i sama nakon dijagnoze doživjela gubitak partnera.
„Suhoća rodnice može se donekle riješiti proizvodima, ali bolni odnosi, potpuni gubitak libida, nezainteresiranost i gubitak potrebe za dodirom – to je nešto s čime se svakodnevno borim. Sve to dodatno je praćeno potpunim gubitkom energije i snage, što intimnost i bliskost čini gotovo nedostižnima. Taj osobni gubitak nije bio samo kraj jedne veze, već i težak udarac osjećaju ženstvenosti i bliskosti“, kaže ova hrabra mlada žena te ističe kako se mnoge mlade žene nakon dijagnoze raka nađu pred teškim odlukama.
„Često čujem bolne priče žena koje prekidaju terapiju kako bi ostale u braku ili zatrudnjele, a onda se više ne vraćaju na liječenje. To jasno pokazuje koliko je ovaj problem dubok i koliko izravno utječe na odluke koje mogu biti presudne za život“, kaže.
Zato Ivana naglašava:
„Onkolozi nas rijetko pitaju o tim nuspojavama, a mnoge žene se i same srame govoriti. Sustav treba mijenjati: seksualnost mora postati dio onkološke skrbi. Potrebni su nam otvoreni razgovori, smjernice i podrška kako bismo i nakon dijagnoze imale priliku živjeti kvalitetno, s dostojanstvom i s osjećajem da nismo same. Jer mi, mlade žene koje smo dobile dijagnozu, ne želimo samo preživjeti – želimo živjeti punim životom, s ljubavlju, intimnošću i osjećajem da smo i dalje cijele.“
„Tijelo više nije moje“
Slično iskustvo ima i Goranka Perc, dopredsjednica udruge Nismo same.
„Kad sam dobila dijagnozu, mislila sam samo na preživljavanje. Nisam ni pomišljala kakve će nuspojave liječenje ostaviti. Tijekom terapija osjećala sam se krhko, polomljeno, neprivlačno. Intimnost mi je bila zadnja na pameti“, priča Goranka. No, nakon liječenja stigao je novi šok.
„Suhoća rodnice postala je moja svakodnevica. O tome mi nitko od liječnika nije govorio, niti mi ponudio pomoć. Sama sam lutala internetom, tražeći rješenja. Spolni odnosi više nisu bili izvor bliskosti nego bol i nelagoda. Osjećala sam se beskorisno, kao da moje tijelo više nije moje“, opisuje Goranka te otvoreno priznaje kako su joj intimni trenuci, koji su nekad bili izvor nježnosti i užitka, postali izvor nelagode.
„Vjerovala sam da će to biti moje najbolje godine – godine ispunjene životom, ljubavlju, slobodom. A onda mi je jedna naizgled mala stvar promijenila pogled na intimnost iz temelja. Emotivnu bol koju sam osjećala bilo je puno teže podnositi nego onu fizičku“, ističe.
S vremenom je shvatila da u tome nije sama.
„Kroz razgovor sa ženama koje su prošle slično iskustvo, vidjela sam da nas je puno s istim iskustvom. Ali većina o tome šuti, jer je i dalje teško, gotovo nemoguće, otvoreno govoriti o seksualnosti, o boli, o nedostatku želje.“, kaže Goranka.
I ona ima jasnu poruku za zdravstvenu administraciju:
„“Moja primarna bolest je bila rak dojke, no liječenje je utjecalo i na kosti, jajnike, mentalno zdravlje, limfedem itd. Naš zdravstveni sustav bi trebao pružiti/objediniti kompletnu podršku koja uključuje stručnjake koji se bave svim nuspojavama. U trenucima kad smo najosjetljivije, mi izgubljene lutamo od liječnika do liječnika moleći pomoć. Puno je tu uputnica, naručivanja, čekanja i izostanaka s radnog mjesta“, opisuje.
Ljuti je što u sustavu nedostaje psihologa koji se bave onkološkim pacijentima, dugo se čeka na zračenje već posljednjih 10 godina, nedostaje hodogram za onkološke pacijente koji su od saznanja dijagnoze prepušteni sami sebi. Nacionalni strateški okvir protiv raka do 2030. koji je usvojen u prosincu 2020. godine, više nitko niti ne spominje.
„Lista nedostataka je duga ali netko negdje mora početi. Na prvom mi je mjestu da što prije nadvladam sve poteškoće, da se vratim na posao I da se osjećam dobro. To je u interesu meni samoj, mojoj obitelji, poslodavcu a na kraju krajeva i državi. Kako to mogu postići ako me sustav konstantno koči i otežava mi potpuni oporavak“, zaključuje.
Glasovi koje ne smijemo zanemariti
Molly Kochan odlučila je progovoriti o svom iskustvu na način koji je šokirao i inspirirao. Iskustva Ivane Lohinski Babić i Goranke Perc pokazuju da Molly nije bila iznimka, nego ogledalo tisuća žena.
Ako je rak bolest koja ne bira, pravo na dostojanstvo i kvalitetan život nakon dijagnoze ne smije biti privilegija – već dio svakog zdravstvenog sustava.
