Piše: Ivana Perković Rosan
Volonterka Udruge Zdenac, misionarka milosrđa, teologinja i specijalizantica vanjske politike i diplomacije Anđela Salapić nakon niza misija u Latinskoj Americi i Africi sprema se za povratak u Tanzaniju gdje Zdenac gradi novi đački dom za siromašnu djecu. O njenim volonterskim iskustvima u misijama, kao i o teškoj situaciji na Kubi, Venezueli i Tanzaniji gdje Udruga Zdenac djeluje razgovarali smo s ovom rođenom Kaštelankom.
Potrebu da krene volontirati Anđela je osjetila u Londonu nakon što je kao specijalizantica vanjske politike i diplomacije sudjelovala u političkoj kampanji za izbor engleskog premijera. Iz tog razdoblja, kako kaže, ima samo pozitivna iskustva, ipak, baš tamo je odlučila da treba krenuti drugim putem.
Prva misija na koju se uputila bila je 2015. na Kubi, a potom je uslijedila Venezuela i Tanzanija.
‘Ljudima je teško pojmiti, ali nama je najteža situacija što se tiče svega trenutno na Kubi, potom Venezuela pa Afrika. U Venezueli siromaštvo stvara dosta nasilja i raširena je dječja prostitucija. To je siromaštvo u svom najgorem obliku. S druge strane, na Kubi nema hrane, nema ničega. Plaća iznosi oko deset dolara, a paket jaja do kojih je teško doći košta tri, četiri eura, dok jedna kava za popiti dođe 2.5 dolara. I nije samo to što su male plaće nego nema namirnica. Dobar primjer situacije jest kako kod nas kažemo idemo kupiti hranu, a oni kažu idem tražiti hranu, s naglaskom na tražiti. Kuba je predivan otok, no Kuba je u teškoj situaciji’, objašnjava Salapić koja ističe kako je u svim ovim zemljama najteže djevojčicama.
Foto: privatni album
‘Djevojčice su ranjivije, pogotovo u Africi gdje dosta curica s 12, 13 godina ostane u drugom stanju, nije im lako. U Tanzaniji kad smo radili đačke domove, prvo smo radili za djevojčice, ne zato jer radimo razliku između spolova već su one u puno težoj poziciji, kako u Africi, tako u Venezueli, a tako i na Kubi’, istaknula je volonterka koja dodaje kako Udruga Zdenac u Tanzaniji djeluje već dvadeset godina tako da imaju uhodan program. Sada već djeca kojoj su oni pomagali, poput 23-godišnje Tanzanijke Anne Ngawe, pomažu drugoj djeci. Anna, koja je uz pomoć Zdenca završila pedagogiju, inspiracija je za nove naraštaje kojih ima sve više.
‘Tanzanija je 2011. imala 45 milijuna ljudi, a 2019. 58 milijuna. Slikovito rečeno, djeca iskaču iz grmlja. Ima puno djece, što je lijepo vidjeti, no problem je što roditelji zbog neimaštine napuštaju djecu, a i SIDA je dosta raširena’, kaže Salapić dodavši kako je problem u Tanzaniji i mentalitet u kojem nema poimanja vremena i obveza. S druge strane, u Venezueli su se susretali s neočekivanim nuspojavama siromaštva.
Foto: privatni album
‘U Venezueli je problem neuhranjenosti, prođu dva dana da siromašna djeca ništa ne jedu. Imamo sad dječaka od 12 godina u tijelu šestogodišnjaka. Siromaštvo je veliko zlo, ima toliko lica i naličja. U Venezueli radimo jedan shake, mi bi te bočice napitka koji ima 800 kalorija davali za djecu roditeljima, a događalo se da su roditelji to popili ili prodavali. Tada smo promijenili praksu i donijeli bi shake u kuću gdje je dijete i čekali dok dijete ne popije. Toliko je siromaštvo nepojmljivo’, objašnjava Kaštelanka koja kad je na misijama nosi mušku odjeću.
‘Želite sebe staviti u drugi plan, ne želite biti meta. U Venezueli je to jako bitno, tamo sam na ulici imala cijelo vrijeme kosu svezanu i kapu te gledala u pod jer je opasno. U misijama mi je koristilo ne imati nikakva očekivanja. Bilo je i prljavo, bili smo i gladni i bosi, radili smo do 16 sati dnevno, nalazili zmije, škorpione i žohare u sobi, no kad čovjek ide otvorenog srca i s jasnom misijom ništa od tog nije teško. Ima ljudi koji dođu na mjesec dana u misiju i nikada se više ne vrate. Nije to samo doći dijeliti djeci bombone, grliti se i ljubiti se s dječicom, pjevati i plesati. To je prije svega rad, to su osjetljiva i ranjena djeca’, rekla nam je Salapić.
Foto: privatni album
Ono što joj je bilo najteže jest svjedočiti teškim sudbinama ljudi koji su bili prepušteni sami sebi.
‘U sirotištu Chipole držala sam u naručju bebu koja je tri dana ranije nađena pored puta. Jako me je pogodilo i kada sam vidjela starca koji je deset dana sjedio u kolicima u svojem urinu. Čovjek se svačega nagleda, no teško je ne zaplakati kada to vidite’, prisjetila se misionarka koja je objasnila i kako se može pomoći preko Udruge Zdenac.
‘Ljudi bi voljeli poslati i robe i školski pribor, no mi volimo poduprijeti njihovu lokalnu ekonomiju i kad nam ljudi doniraju novce, mi baš u toj državi kupujemo potrepštine. Chipole u Tanzaniji je toliko veliko sirotište da se meni dolje uvijek srce slama. To je toliko djece, u sklopu sirotišta je sve od jaslica, do vrtića, škole, to je ogroman kompleks. Njima se prvenstveno pomaže financijski’.
Kaštelanka ističe da je Udruga Zdenac aktivna i u Hrvatskoj.
‘Ima siromaštva i u nas, djelujemo mi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovinu, no to siromaštvo koje susrećemo u tim zemljama, to mi ipak nemamo Bogu hvala. Mi siromaštvo samo vezujemo s materijalnom oskudicom, no to je puno više, tu je i duhovno siromaštvo i mentalitet’, zaključila je.
Udrugu Zdenac je prije dvadeset godina utemeljila časna sestra Ljilja Lončar. Misao kojom se vodi Udruga jest rečenica iz Deklaracije o pravu djeteta: ‘Čovječanstvo duguje djetetu sve najbolje što može dati’. Salapić nam je ispričala kako volontera koji pomažu u Hrvatskoj ima dovoljno, ali da bi im dobro došlo više misionara laika koji odlaze pomagati u misije u Africi i Latinskoj Americi. Inače, Udruga Zdenac djeluje, uz Tanzaniju, Venezuelu i Kubu, i u Ugandi, Nigeriji, Kongu i Ekvadoru, a najpoznatiji program je Zdenac znanja– kumstvo kroz koje je u dvadeset godina Zdenac pomogao 10 365 djece u školovanju.
