Medicinska sestra iz riječkog KBC-a: Liječnici imaju najveću odgovornost, ali uloga sestara tijekom pandemije se pokazala najvažnijom

2020-11-04T19:53:44+00:004. studenoga 2020.|Posao|

Piše: Bojana Guberac

Generalni direktor WHO-a, Tedros Adhanom Ghebreyesus, u svibnju ove godine naslanjajući se na posljednje izvješće iz 2020. godine o stanju u sestrinstvu istaknuo je ono što je u pandemiji postalo nemoguće zanemariti, a to jest neosporna činjenica da su „sestre okosnica bilo kojeg zdravstvenog sustava“, dodavši kako su mnoge medicinske sestre „na prvoj liniji borbe protiv bolesti COVID 19“.

Zanimljivo je da je Izvršni odbor Svjetske zdravstvene organizacije 30. siječnja 2019., dakle prije početka pandemije, u Genevi baš 2020. godinu proglasio „Godinom sestara i primalja“ u čast 200. obljetnice rođenja Florence Nightingale, začetnice profesije sestrinstva.

Medicinske sestre u Hrvatskoj godinama upozoravaju na potkapacitiranost zdravstvenog osoblja odnosno medicinskih sestara i tehničara. Prema izvješću WHO-a, medicinskih sestara i medicinskih tehničara u svijetu je nešto ispod 28 milijuna, a u pet godina je njihov broj do 2018. narastao za 4,7 milijuna što je još uvijek 5,9 milijuna manje od potrebnog broja, stoji u izvješću.

Međunarodno vijeće medicinskih sestara ove godine upozorilo je kako nedostatak dovoljnog broja medicinskih sestara pridonosi porastu stopa zaraza, medicinskim pogreškama te porastu stope smrtnosti. Također, navedena problematika rezultira dodatnim iscrpljivanjem medicinskih sestara.

O stanju u Kliničkom bolničkom centru Rijeka te radu tijekom pandemije razgovarali smo s mladom medicinskom sestrom koju ćemo za potrebu priče nazvati Marija kako bismo zaštitili njezin identitet.

Marija je s matičnog odjela Jedinice intenzivnog liječenja na početku pandemije, prema vlastitom odabiru, premještena u Covid centar odnosno Centralni respiracijski centar. Trenutno radi na matičnom odjelu iako joj je želja opet raditi s Covid bolesnicima.

„Imali smo sastanak i pitali su nas, odnosno bio je naš izbor, hoćemo li raditi u Covid centru ili ne. Ja sam odlučila da hoću jer mi se činilo da je to moja dužnost, da je to dužnost svake medicinske sestre koja je bila u mogućnosti otići u Covid centar. U početku me je bilo strah, ali kasnije ne jer si zaštićen. Imaš, dakle, zaštitno odijelo i znaš što te čeka. Nakon prvih pacijenata je bilo lakše“, započinje Marija.

Prvi pacijenti koji su došli, navodi Marija, bili su sedirani i na respiratorima. „Kada bi liječnici odlučili da je vrijeme da se pacijent skine s respiratora, onda su sestre bile zadužene za taj zadatak, a liječnici bi ih gledali preko kamere i bili pripravni. Barem je kod nas tako bilo. U Jedinicama intenzivnog liječenja to i inače radimo. Prvo pacijenta skineš sa sedacije, vidiš može li samostalno disati pa tek onda vadiš tubus. Kada vidiš da je pacijent ozdravio, a ti si pored njega, osjećaš se jako sretno. Sjećam se trenutka kada je prvi pacijent ozdravio. Baš sreća“, prisjeća se riječka medicinska sestra.

„Pacijenti su se bojali. Nisu svi bili stari. Najstarija pacijentica je imala 71 godinu, ako se ne varam. Ona je umrla nažalost. Oni koji su se uspjeli oporaviti morali su još ostati u bolnici pa im je to također bilo stresno. Nisu se mogli čuti ni vidjeti s obitelji. Mi bismo se čuli s obitelji i prenosili pozdrave i poruke. U JIL-u nema ni inače osobnih stvari, pacijenti leže goli jer moraju biti goli u slučaju reanimacije. Mi smo imali telefon koji bismo im ipak dali da se čuju s obitelji kada su pacijenti bili puno bolje“, dodaje.

„Jedinice intenzivnog liječenja vode anesteziolozi, oni su za to opremljeni, ali nitko nije znao kakva je to bolest. Liječnici su nam iskreno rekli da ne znaju s čime imaju posla, ali nije bilo nikakve panike. Imali smo protokole, znali smo kako u svakoj situaciji moramo reagirati. Uvijek je s nama bio stariji, iskusniji liječnik i mlađi specijalizant. Sjećam se kada sam prvi put ušla sama među pacijente. Nije mi bilo nimalo svejedno. Bilo mi je grozno, tresla sam se sva. Morao si biti s njima, mijenjati lijekove, aspirirati ih. To je tada bilo strašno, ali kasnije se navikneš. U početku sam se bojala da ću se zaraziti bez obzira na zaštitno odijelo. Naravno, nisam se zarazila“, priča nam Marija.

Većina sestara koje su se tada javile da rade u riječkom Covid centru mlađe su populacije. „Bilo je jako stresno jer nitko nije znao o čemu se radi. Kasnije smo nekako ušli u tu cijelu priču i prihvatili ju. Jednostavno prihvatiš da je to tako. Mi smo imali malo pacijenata pa je sigurno bilo lakše. Nije to bila Italija, nama je bilo u principu okej. Imali smo vremena za sve pa i za odmor.“

Marija ističe kako je komuniciranje između liječnika i sestara bilo ključno za funkcioniranje sustava. „Svaki tim je imao dva liječnika koji su s nama radili i moji su bili prema nama dobri, komunicirali su s nama kako treba. Nije bilo deranja, ni posramljivanja ako nešto ne znaš. Bilo je normalno pitati ako nešto ne znaš. Sve je dobro funkcioniralo kada se napravio Covid centar. Čula sam od drugih timova da je i njima bilo tako. Kasnije se zatvorio centar i vratila sam se na svoj matični odjel gdje sam i danas. Inače radim u Jedinici intenzivnog liječenja.“

Svaki pacijent koji je trenutno zaprimljen u bolnicu mora ići u izolaciju i prema njemu se bolničko osoblje odnosi kao da je pozitivan dok se ne dokaže suprotno: „Ako se dokaže da je pozitivan, ovisi o stanju pacijenta, ide ili u Covid centar ili na Odjel infektologije. Ako je negativan ostaje kod nas. Sada više nemam zaštitno odjelo jer nisam u Covid centru nego nosimo jednokratni kirurški mantil za zaštitu te masku FFP3.“

Marija napominje kako se trenutno osjeti pojačani stres jer su svi oni problemi s kojima se i inače suočavaju sada u prvom planu. A prvi i najvažniji problem je „kronični manjak medicinskih sestara“ što je u razgovoru za naš portal potvrdio specijalizant kirurgije KBC-a Rijeka. „Problem manjka medicinskih sestara nije sada nastao, ali nama sada kronično fali medicinskih sestara. Mišljenja sam kako cijeli medicinski kadar dijeli taj stav. Prostora za nezadovoljstvo liječnika uvijek ima, ali nama ne fali liječnika nego medicinskih sestara. To je činjenica. Toliko ih fali da bude problem ponekad kako uopće složiti smjene˝, kazao je.

Marija, uz to, upozorava na dodatan problem, a to je nedostatak smještajnih jedinica u KBC-u jer se bolnica trenutno suočava s prijemom sve većeg broja pacijenata pozitivnih na Covid 19, što nije bio slučaj na početku prvog vala pandemije.

„Po pravilu, svaki pacijent kada dođe trebao bi biti sam u svojoj sobi. Mi jednostavno nemamo toliko soba i ne možemo ih nikako držati same. Tako da dva pacijenta budu smještena zajedno ako su došli u isto vrijeme, ili približno isto. Stavimo im maske i razdvojimo koliko možemo. Ako je jedan pacijent pozitivan, a drugi nije, vrlo je vjerojatno da će se i drugi pacijent zaraziti. Nemamo uvjete koje bismo trebali imati, ali mislim da je to slučaj sa svakom bolnicom u Hrvatskoj. Dodatno nam je teško kada se nađu dvije sestre u smjeni. Nije to problem od jučer. Mi i inače imamo manjak osoblja u bolnici što je sad posebno vidljivo. Ako je jedna sestra s pacijentom koji je u izolaciji onda se druga mora baviti s njih desetak. To nije nimalo lako. Ispada da mi kukamo, ali ljudi nisu svjesni kako je raditi u takvim uvjetima“, ističe Marija.

Pa iako ju je tijekom rada u Covid centru prestalo biti strah da će se zaraziti koronavirusom, sada se taj strah, priznaje nam, ipak vratio. Dodaje kako ju sablažnjava čuti kako pojedine sestre unutar kolektiva smatraju kako je virus prijevara.

„Dok si bio u Covid centru znao si da si zaštićen, možda ne u početku, ali kasnije si to shvatio. Imao si to zaštitno odijelo. A sada nije tako. Ti ne znaš kada će tebi na odjel doći netko pozitivan i tu dolazi do problema. Sada me je opet strah. Dodatni problem je što neke sestre nisu svjesne posljedica Covida, govore da je to obična gripa. Nije mi to nikako jasno. Ne mogu ih shvatiti. One se pridržavaju mjera, sve je to okej, ali nije u redu negiranje ozbiljnog problema. Neke sestre su zabrinute kao što sam i ja, pogotovo one koje imaju djecu. Uglavnom sestre koje imaju djecu ne žele ići raditi u Covid centar zbog djece. Bio je i slučaj s kolegicom koja ima djecu, a izabrala je ići raditi u Covid centar. Njoj je bilo jako teško jer je izbjegavala kontakt sa svojim djetetom, starim nekoliko godina. Jedva se čekala testirati.“

Osim s navedenim problemima, kolektiv se suočava s pojačanim stresom koji svakako utječe na njihovo mentalno zdravlje. „Grozno je raditi u situaciji pojačanog stresa. To je lančana reakcija. Kada je jedna kolegica pod stresom, to se automatski prenosi na sve nas, na cijeli kolektiv. Posebno me nervira i to što se mlade kolegice, nakon što su radile u Covidu, prave jako pametne i misle da znaju sve, a to nije tako. Ne znamo sve, puno smo naučili, ali glupo je misliti da znamo sve. Jer ne znamo“, kazala je Marija.

Nije teško zaključiti kako je pod stresom i obitelj pacijenata, ali Marija o tome nema saznanja jer po pravilniku bolnice zbog trenutne situacije obitelj nema pravo ulaska u bolnicu čak ni kada dovedu pacijenta. Osim u slučaju umirućih pacijenata kada je vrijeme posjeta ograničeno na nekoliko minuta. Marija kaže kako zbog pravila, kojih se od početka pandemije pridržavaju svi djelatnici riječkog KBC-a, sustav dosad funkcionira.

„Bila je jedna negativna situacija. Radilo se o starijoj umirućoj pacijentici. Nije bila pozitivna na Covid, nije zbog toga umrla. Javili smo obitelji situaciju. Svim umirućim pacijentima je dozvoljen posjet jednog člana obitelji u trajanju od nekoliko minuta i moramo im izmjeriti temperaturu. Čovjek koji je došao da bi vidio pacijenticu je imao povišenu temperaturu i nismo ga smjeli pustiti unutra jer ne smijemo riskirati pa je bilo nekakvih manjih neugodnosti što mi je, na koncu, potpuno razumljivo. Ne želim niti pomisliti kako bi meni bilo u toj situaciji. Rekli smo mu da dođe sutra opet, to je jedino što smo mogli učiniti. Zato što se držimo pravila kod nas u bolnici sve trenutno funkcionira kako treba, barem je na mojem odjelu tako. A tako čujem i od kolega s ostalih odjela.“

Marija je komentirala slučaj s bolnicom KB Dubrava gdje liječnici trenutno prosvjeduju, a u epicentru javnosti se proteklih dana našao i apel njihove liječnice koja je upozorila na teške uvjete u bolnici te, između ostalog, navela kako bolnici nedostaje hrane i lijekova.

„To je strašno. Kod nas, na sreću, nije tako. Imamo lijekove i hranu. Mi nemamo toliko puno pacijenata pa nam je sigurno lakše. Nemamo slučaj da nam dođe 50 pacijenata odjednom koji su pozitivni. Kod nas sve, barem zasad, funkcionira kao i prije pandemije.“

Komentirala je, također, odluku ministra zdravstva Vilija Beroša koji je zbog širenja pandemije koronavirusa pozvao umirovljene zdravstvene radnike na reaktivaciju. Nakon toga se javili mladi, njih 1.277, koji već duže vrijeme čekaju priliku za rad unutar zdravstvenog sustava. Godinama čekaju pripravništvo, koje je uvjet da počnu raditi u zdravstvu. Marija smatra da priliku treba dati upravo njima.

„Treba dati prvo priliku mladima koji su nezaposleni, a onda ako treba povlačiti ljude iz mirovine koji spadaju u kritičnu skupinu. Trebalo bi svakako podržati mlade pripravnike, oni su sposobni za rad. I to ne da volontiraju nego da dobiju plaću za svoj rad. Nije mi smislena odluka da im se u ovom trenutku onemogućava rad. Stariji liječnici, oni koji su u mirovini mogli bi pomagati liječnicima opće prakse što vidimo da je potreba.“

U Hrvatskoj je, kako je već pisao naš portal, tema bila i smanjenje plaća pojedinim zdravstvenim radnicima što je u konačnici opovrgnuo ministar Vili Beroš. U KBC-u Rijeka, navodi Marija, nije došlo do smanjenja plaća.

„Nema neplaćenog rada, radimo prekovremene sate koji su nam također plaćeni. Tako je bilo i kada je počela pandemija. Sve od početka funkcionira. Nitko nije uskraćen, barem što se sestara tiče. Naši problemi, kao što sam već spomenula, vuku korijene od prije te mi već dugi niz godina inzistiramo na povećanju plaća. Premalo nas je zaposleno, to je također činjenica, ali tako smo se nažalost naučili raditi“, kazala je.

Marija apelira na Ministarstvo zdravstva da napokon prepozna važnost medicinskih sestara te da shvate koliko je neodrživ trenutni zdravstveni sustav suočen s manjkom medicinskih sestara. Apelira, također, i na građane koji se ne pridržavaju osnovnih mjera zaštite.

„Liječnici imaju najveću odgovornost, ali uloga sestara tijekom pandemije se pokazala najvažnijom. Mi smo te koje su najviše vremena provele uz pacijente, kao što i inače provodimo. Na početku pandemije smo bile izložene velikom riziku i odradile smo 80 posto rada liječnika. Liječnici bi ulazili kod pacijenta samo kada je stvarno nužno. Tako je i sada. Na žalost, sestre se sve više i više zanemaruju. Najgore je kada to bude od strane ljudi koji nemaju veze s medicinom i ne znaju kako je raditi u takvom sustavu. To se sada pogotovo vidi kod ljudi koji se ne pridržavaju mjera i misle da je sve laž. Za deset godina to možda bude obična gripa, ali sada se moramo pridržavati barem osnovnih mjera. Ne treba se podizati histerija i protivnik sam lockdowna, ali da se svi ponašamo kao da je to obična gripa tek tada bi bolnice otišle u propast. Opseg posla bi porastao za 200 posto, a ne bismo imali gdje s pacijentima. Suočavali bismo se s ogromnim brojem mrtvih ljudi i sve bi to iznimno utjecalo na mentalno zdravlje ljudi. Gledali bismo talijanski scenarij. Ne znam kakvu poruku bih trebala poslati ljudima da shvate da imamo ozbiljan problem i da se moramo pridržavati barem osnovnih mjera“, zaključila je medicinska sestra riječkog KBC-a.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.