Leonida Kifer: Pitaju me kako je to imati invaliditet, ali me nitko nikada nije pitao kako je to biti žena s invaliditetom

2022-12-20T09:12:08+01:0020. prosinca 2022.|Civilno društvo|

Piše: Leonida Kifer

U posljednje vrijeme se problematikom osoba s invaliditetom mnogi bave. Usudim se reći, to nam je uz Svjetsko nogometno prvenstvo i uvođenje eura, „in“ tema. Iako se mnogi bave ovom temom, jako je malo tekstova koje pišu same osobe s invaliditetom, a još manje ih se bavi pitanjem žena s invaliditetom.

Odlučila sam to ovim člankom promijeniti jer sam spletom životnih okolnosti, žena s invaliditetom. Osobno, ja sam daleko više od toga, međutim, često osobe s invaliditetom gube osobnost, sposobnosti, karakter, vještine i znanja i postanu etiketa „osobe s invaliditetom“. Moj invaliditet je tjelesnog karaktera, imam skoliozu kralježnice, kraću lijevu nogu i velike probleme s vratnom kralježnicom od kojih imam bolove u cijelom tijelu 24 sata dnevno, vrtoglavice, padanje u nesvijest. I depresiju, koja je nastala za vrijeme nezaposlenosti. Posljednjih mjeseci hodam uz pomoć štapa koji mi olakšava kretanje i daje mi samopouzdanje i oslonac. Imam stanje od kojeg nikada neću ozdraviti i prijeti mi paraliza cijelog tijela. Kako sam odrastala u manjoj sredini, na selu, od malih nogu sam svjedočila etiketiranju koje zatvara sva vrata ljudima i do svoje 31. godine sam se žestoko opirala krenuti u postupak priznavanja statusa osobe s invaliditetom. Panično sam se bojala da bi me zajednica „zaključala“ u „invalidnost“ i oduzela mi slobodu i snove. Puno je takvih sredina i one samo pokazuju koliko puno svi kao društvo moramo raditi da bi došli do pozitivnih promjena. Potraga za poslom, tadašnja četverogodišnja nezaposlenost su me doslovno natjerali da se suočim s paničnim strahom i krenem u cijeli niz izazova koje donosi invaliditet. Danas ću reći da sam ponosna što javno govorim i pišem o svom invaliditetu jer mi je upravo to otvorilo um za nove spoznaje, ojačalo me, ohrabrilo i puno mi pomaže u svakodnevnom životu.

Leonida Kifer polaznica je diplomskog studija Upravljanje odnosima s javnošću na Edward Bernays University College u Zagrebu / Foto: privatni album

Često me i prijatelji i mediji pitaju kako je to imati invaliditet, ali me nitko nikada nije pitao kako je to biti žena s invaliditetom. Prije svega, ja sam ljudsko biće, a zatim sam osoba ženskog spola, dok sve ostalo dolazi kasnije. Kada bi barem i društvo spoznalo značenje moje prethodne rečenice!

Pokušat ću što jasnije i na vlastitom primjeru opisati kako je to biti žena s invaliditetom u 2022. godini. I da vidite da govorim istinu, slijedi odgovor: teško.

Jako je teško danas biti žena s invaliditetom jer te ljudi, a posebno u mom slučaju suprotan spol, ne gledaju kao ženu u punom smislu riječi, nego kao ženu koja ne može, za koju nešto nije i slično. Umjesto da me se tretira kao ljudsko biće ženskog spola, gleda me se kao „invalida“. Svjesna sam kako ljudi imaju strah kada čuju za nečiju invalidnost, ne osjećaju se ugodno, ne znaju kako komunicirati… no to nije izlika da me se kao ženu izbjegava i ignorira. Pretpostavljam da sve ima određenu vezu i s evolucijom jer se zna kako mužjaci biraju najsposobniju ženku da bi s njom imali i potomke, no nekako mislim da čovjek s razumom može taj evolucijski „izazov“ prijeći jer to što netko ima dvije noge jednake dužine, ne znači da je sposoban za majčinstvo ili biti „dobra“ supruga. Zbog raznih predrasuda, brojne žene s invaliditetom nikada nisu spoznale partnersku ljubav. A ako i jesu, onda je to bilo unutar određenih krugova ljudi, primjerice, u udruzi čiji su članovi, na nekoj aktivnosti osoba s invaliditetom. Kod sebe sam primijetila kako muškarci ne vole žene koje izlaze u javnost, normalno progovaraju o svakodnevnim izazovima, bore se same za sebe. To što činim, to je moj doprinos društvu i onima koji ne mogu progovoriti ili nemaju kome govoriti. Ne znači da sam 24 sata na dan super hrabra, super borkinja. Netko će pomisliti – boje se muškarci. U redu je bojati se, no idemo onda razgovarati o potencijalnim strahovima, idemo ih probati umanjiti, otkloniti.

Teško mi je i pomišljati o emocijama koje proživljavaju žene koje ovise o tuđoj pomoći i njezi vezano uz ostvarenje partnerskih odnosa. Zamišljam koliko moraš ojačati samu sebe da bi izdržala sve terete koje ti društvo nameće, a ti samo želiš sve ono što imaju i žene bez invaliditeta. Ima naravno i pozitivnih primjera, daleko od toga, no rijetki su i više iznimka nego pravilo.

Često u svojoj samoći razmišljam hoću li uskoro početi živjeti s nekime, hoću li imati djecu koju toliko želim. To nema veze s invaliditetom, to je nešto što je moje bez obzira na zdravstveno stanje. Čak nema veze ni s godinama, a 35. sam navršila. Plašim se ponekad budućnosti i ne bih nikako voljela ostati sama. Zato se stalno i borim za prihvaćanje, podršku, druženje, zajedništvo.

Osim partnerskih odnosa, biti žena s invaliditetom u mom slučaju je izazov jer kako zadnjih godinu dana živim sama, ako mi nema cimerice kod kuće, ne mogu promijeniti žarulju, ne mogu do stvari koje su visoko. To su sve primjeri u kojima ti vlastito zdravstveno stanje dodatno otežava svakodnevicu, iako takve izazove imaju i žene bez invaliditeta.

Foto: Leonida Kifer, prosinac 2022.

S predrasudama se suočavam svugdje. Od tramvaja do institucija. Štap je dodatno pojačao predrasude, no odlučila sam to mijenjati. Za početak, svojim prijateljima i poznanicima sam rekla neka me puste da napravim sve što mogu, a kada nešto neću moći, reći ću im da mi pomognu. Doći do toga da zamoliš druge da ti pomognu oko nečega što ti je jučer bilo u sferi podrazumijevanja, nije lagano i dugo traje. Kod mene taj proces nije završen, tek sam na početku.

Mislim da tako i počinju promjene u društvu, počnemo od sebe i svog bliskog kruga ljudi, a zatim sve širimo dalje.

Puno je situacija koje kao društvo još trebamo promijeniti. Puno je predrasuda koje nas čekaju da ih iskorijenimo. Uistinu je teško biti žena s invaliditetom. Naporno, iscrpljujuće. No, nije nemoguće učiniti promjene. I baš zato što znam da nije nemoguće, za kraj ću samo reći da neću odustati od svega što jesam, a najviše neću odustati od toga da usprkos invaliditetu, ženskom spolu, češkoj nacionalnosti, hrvatskom državljanstvu – BUDEM I OSTANEM LJUDSKO BIĆE!

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.