Leonida Kifer o Valentinovu: Nasilje i ponižavanje ne mogu se izbrisati s par riječi čestitke niti sakriti u ogroman buket cvijeća

2023-02-13T18:36:22+01:0013. veljače 2023.|Civilno društvo|

Piše: Leonida Kifer

Dan zaljubljenih, Valentinovo, devedesetih godina dolazi u naše krajeve i postaje sinonim za slavljenje ljubavnih odnosa. Promatrajući ljude, godinama razmišljam o simbolici tog slavlja ljubavi i ne mogu se oteti dojmu da smo pokušali utrpati u jedan dan sve ono što si kao ljudska bića trebamo i moramo davati cijele godine.

Mnoge od nas će na spomen Valentinova pomisliti da je sve otišlo u preveliku komercijalizaciju i da je sve napuhano i prenaglašeno. Moram priznati da se slažem s tim razmišljanjem, posebno kada vidim društvene mreže, s mnoštvom prekrasnih golemih buketa i skupih poklona. To s druge strane stvara veliki pritisak na slobodne žene jer taj dan imaš osjećaj da živiš u nekom paralelnom svijetu i ne pripadaš kulturi slavljenja ljubavi točno na određeni datum. Činjenica je da ne slavimo Dan zaljubljenih, velika većina stanovnika Hrvatske, nikada ne bi čula za svetog Valentina, biskupa koji je djelovao po mnogim vjerovanjima u drugom stoljeću i s čijem djelovanjem povezujemo ljubav, iako se zna da je dan kasnije prema poganskom vjerovanju bio blagdan Pana, Fauna i Luperka i da je zadnji bio bog plodnosti, pa je i to možda neka simbolična poveznica. Kod nas se udomaćio dolaskom američke kulture devedesetih godina prošlog stoljeća. Često sam od starijih žena u svojoj maloj sredini znala čuti da je Valentinovo – „američka izmišljotina“ i slične, ne baš lijepe izraze.

Kako god bilo, društvene mreže ne idu u prilog nama koji smatramo da se dogodila prevelika komercijalizacija nečeg što bi trebalo ostati među parovima, u intimi ljubavi. Umjesto da uistinu slavimo ljubav, preselili smo je u virtualni svijet u kojem milijuni nepoznatih ljudi mogu vidjeti svaku našu objavu i pomalo se sve pretvara u svojevrsni festival velikih buketa cvijeća i poklona koji su često iznad uobičajenih mogućnosti. Romantičarka sam i meni je slavljenje ljubavi nešto čemu se odaje veliko poštovanje svaki dan, kroz sitnice, dodire, spontana iznenađenja, zajedničko vrijeme u kojem smo posvećeni jedno drugom. O ljubavi ne znam puno, učim je iz iskustava, no nekoliko sitnica znam, a jedna od tih je da ljubav ne poznaje datume ni blagdane. Ne možemo emociju ugurati u jedan dan niti možemo stvoriti emociju tamo gdje je inače nema. Još sam u osnovnoj školi znala reći da mi buket cvijeća ništa ne znači ako sve ostale dane u godini dobivam udarce i uvrede. A danas kada otvorim društvene mreže, čak i oni parovi koji se inače ne slažu i rade si svašta što nijedno drugo živo biće osim čovjeka ne čini partnerima, usred veljače su u najvećoj ljubavi, vjernosti i poštovanju. Da ne spominjem koliko se daleko otišlo u kreiranju i prodaji proizvoda koji su namijenjeni proslavi Valentinova, sve što se može stvoriti u obliku srca, stvoreno je i samo na nas čeka na policama trgovina i Internet shopova. Primjećujem i da je u veljači puno više romantičnih filmova na televizijama nego u drugim mjesecima u godini. I ne bi o tome toliko razmišljala, da je sve bazirano na iskrenosti i istinskoj ljubavi. Ljubav treba slaviti, uvijek, u svakom trenutku, ne na određeni datum. Nasilje, nevjernost, izrugivanje, ponižavanje ne možemo izbrisati s par riječi čestitke i sakriti u ogroman buket cvijeća. Netko možda i može, ja ne mogu. I ovo ne pišem kao ogorčena, osamljena žena, kakvom su me često „ludo zaljubljeni“ proglašavali u sredini iz koje dolazim, ovo pišem kao osoba koja je zadržala svoje stavove i karakter i koja unatoč svim razočaranjima, potpuno vjeruje u ljubav. Jedan od simbola koje volimo pretjerano naglašavati za Valentinovo je crvena boja. I mene su učili da je crvena boja ljubavi, ali što sam starija, to više shvaćam da ljubav dolazi u svim bojama i svim nijansama. Ne želim reći da je pogrešno slaviti ljubav za Valentinovo, pohvaliti se poklonima na društvenim mrežama. Samo želim da ne zaboravite da je ljubav svaki dan, ne točno određeni datum. U malim sredinama se konzumerizam Valentinova itekako vidi, dolazi do jakog izražaja. Ljudi koji se 365 dana u godini svađaju i razvode, taj dan se ako je lijepo vrijeme, šeću u najcrvenijim kombinacijama, ruku pod ruku, sa pomno uvježbanim osmijehom, što naravno sada i objave po društvenim mrežama. A doma kad dođu, svatko odlazi u svoj svijet udaljen miljama. I to je zapravo žalosno i ružno doživjeti, ali i vidjeti do kojih granica su neke od nas žena spremne ići s lažno stvorenim prividima odnosa iz bajke, a zapravo su s partnerima potpuni stranci. Zar tako ne izdajemo same sebe? I gdje je granica u tome? Svaka manja sredina ima takvih parova. Vjerujem da svatko tko čita, može odmah barem tri takva para nabrojati. A malo nam je teže nabrojati one koji ljubav grade svaki dan. Ovdje bih stala i ostavila vas da u miru i s ljubavlju razmislite o svemu i propitate sami sebe što je za vas istinska i „prava“ ljubav.

Pišući ovaj tekst, u glavi čujem stihove “Ljubav se ne trži niti ne kupuje“. I mislim da je ta rečenica upravo to što vam želim poslati kao poruku. Ljubav može rasti samo tamo gdje je čitavim svojim bićem zasijemo, nemojte to zaboraviti. Zalijevamo li je pažljivo, ona će rasti i razvijati se. Čitavim srcem vam želim slavlje ljubavi u svim dimenzijama i oblicima svaki dan u godini i da je što više doživljavate kao najsnažniju emociju i kroz lijepa iskustva, a što manje kroz poklone i materijalne stvari. Neka nam drage moje žene, a i dragi muškarci, ljubav bude iskrena prijateljica kroz čitav život, gdje god se nalazili i što god radili.

Photo by Kelly Sikkema on Unsplash

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.