Piše: Leonida Kifer
Ovih se dana obilježava deset godina kampanje „Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama“. Kada se tek krenulo s kampanjom u Hrvatskoj, društvene mreže su gorjele s ovom temom, dok je danas znatno manje objava o tome. Nasilje je tema koja neće nestati ako nešto vezano uz nasilje objavimo ili “lajkamo”, no svakako mislim da svaka žena može barem malo doprinijeti tome da se još jače osvijesti važnost osude bilo kakve vrste nasilja, a društvene mreže nam daju ogroman prostor za to. Ako mi nećemo jedna drugu podržati, ne možemo to ni od društva kao cjeline očekivati.
Nažalost, meni nasilje nije samo društveni problem koji želim iskorijeniti niti samo tema o kojoj želim javnost osvijestiti. Od malih nogu sam svjedočila nasilju koje se događalo mojoj mami, u mojoj obitelji, a i drugdje. Mama je bila tip žene koji je na sve šutio, gutala je suze, udarce i uvrede. Nije bilo dana da barem uvredu nije dobila. Gledajući to, u meni je rastao bunt, jedno vrijeme u pubertetu sam je čak i osuđivala zbog šutnje, nisam razumjela zašto netko takvo što trpi. Što sam starija, više spoznajem… i dalje ne razumijem u potpunosti, no shvaćam i da nemaju sve žene snagu reagirati ili podršku okoline za reakciju. Sjećam se još iz nižih razreda kada neke djevojčice nisu dolazile u školu jer ih je tata istukao „šlaufom za vodu“. Upeklo mi se u pamćenje to objašnjenje koje sam načula prisluškujući starije suseljane. Puno godina kasnije nam je taj isti tata došao u kuću, a ja sam mu ocat nasipala u čašicu zajedno s rakijom, bila sam bijesna na čovjeka kojeg prvi put vidim i sjećam se kako sam mu stalno gledala u ruke razmišljajući kako je tim rukama tukao svoje kćeri. Danas ga nema na ovom svijetu, a ja ga i dalje pamtim kao nasilnika, koji je digao ruke na svoje dijete. Najgora izdaja ljudskosti je onda kada dignemo ruku ili glas na one koje trebamo štititi. Nasilje nije opravdanje ni pokazatelj snage. Kod nas se govorilo da je nasilje dio života, žene su uvijek bile slabijeg spola i izazivale su muškarce, koji kad su popili, istukli bi ili izvrijeđali ženu. I nikada nisu muškarci prikazani kao krivci, nego je žena kriva jer je izazivala, nije šutjela, nije spustila glavu. Ne zavaravam se, znam da i danas mnoge zajednice njeguju takvo razmišljanje. Možda zato i mnoge žene šute. Možda su jučer „izazivale“ pa sada u masnicama i skorenim suzama u uglu oka strahuju za novi dan. Možda misle da su one po sudbini to zaslužile, ne shvaćaju da nasilje nije sudbina. Možda misle da im je život s nasilnikom kazna za nešto loše što su ranije učinile. Imala sam takvo iskustvo da nisam samo svjedočila nasilju, nego sam ga doživljavala. Vjerojatno zato toliko emotivno proživljavam svaku pomisao na nasilje. Sjećam se kako sam se često osjećala usamljenom i bespomoćnom, pitala sam se zašto nitko od susjeda ili poznanika ne reagira. To je još jedan gorući problem, naše razmišljanje kako je bolje ne petljati se jer nije naš problem.
Zamislite si samo kako se netko osjeća ponižen, uplašen, bespomoćan, odbačen od svih u situaciji koja je sama po sebi dovoljno grozna. Zar to čine ljudska bića jedni drugima? Ako pojedinac ne štiti nego zlostavlja, naše je zaštititi. Kao zajednica trebamo biti svjesni svoje suodgovornosti. Žao mi je, ali u očima zlostavljane osobe, zauzimamo svoje mjesto krivnje. Nismo zaštitili. Ovakve kampanje su jako bitne, šalju poruke širokoj masi ljudi i nikako ne smijemo zanemariti njihov značaj. U mnogim zemljama je takav javni nastup žena i dalje zabranjen, mi ga uzimamo kao „zdravo za gotovo“, što nikako ne bi smjele.
Sve pozivam da ustanu i glasno kažu „NE!“ društvu nejednakih i zlostavljanih. Ako ništa drugo, barem u svoja četiri zida otplešite koji korak na himnu kampanje. Možda se čini malo, a mnogim ženama i djevojčicama diljem planeta i takva podrška znači puno.
