Piše: Leonida Kifer
Odrastajući u multinacionalnom okruženju, imala sam priliku od malih nogu promatrati žene kao nositeljice aktivnosti u seoskoj sredini. Naravno, tada nisam mogla pojmiti koliko je značajno sve što rade i koliko to zapravo govori o svima nama. Obrazovanjem i ulaganjem u sebe, počela sam svijet promatrati drugim očima. Neka pitanja su ostala otvorena sve do danas, pa sam odlučila proučiti aktivizam žena u Hrvatskoj i napisati tekst o tome.
Ova tema je ogroman izazov jer je teško definirati aktivizam sam po sebi, za svaku osobu je aktivizam nešto drugo i polazi od naših iskustava, uvjerenja i sredina koje nas oblikuju. Pojasnit ću na vlastitom primjeru. Odrastala sam u manjoj seoskoj sredini u kojoj sam praktički od vrtića na razne načine bila uključena u rad udruge Češka beseda, a do prvog pisanja životopisa uopće nisam shvaćala da sam aktivno uključena u civilni sektor od malena i da iza sebe imam godine djelovanja u udruzi. Jednostavno smo s time odrastali i to je bilo nešto što se podrazumijevalo. Vjerojatno i sami možete kod sebe pronaći slične primjere.
Hrvatska enciklopedija kaže da je aktivizam „raspoloženje, nazor, odnosno, pogled na svijet koji naglašava vrijednost aktivno – svjesne voljne djelatnosti za teorijsko – praktične tvorevine i utjecaje na okoliš, društvo, kulturu“.
Prvi put kada sam poznanicama i prijateljicama spomenula da bih voljela pisati o aktivizmu žena, sve su me redom upućivale na feminizam. Da slučajno ne padnem pred vlastitim izazovom pisanja teksta o općenitom aktivizmu žena u Hrvatskoj, odlučila sam ne proučavati feminizam i zadržati za sada svoje krhko i uvodno znanje o ovom velikom i važnom području ljudskog djelovanja. Za mene je aktivizam žena svaka pozitivna promjena u društvu koju učini žena, polazim pri tome od svih otežavajućih okolnosti koje jedna žena ima samo zato što je žena u još uvijek tradicionalnom društvu. Često puta aktivizam žena gledam kroz sitnice, kroz medijski neispričane svakodnevne priče.
Kako bi dobila što jasniji pregled aktivizma, zamislila sam si vremensku podjelu u aktivizmu, počevši od stvaranja samostalne države. Tako sam za prvi period odabrala razdoblje devedesetih godina prošlog stoljeća, drugo razdoblje od 2000. do 2015. i posljednje ovo koje još traje. Nisam imala nikakve posebne kriterije, nego sam pokušala spojiti događanja iz opće kulture, politike i povijesti s aktivizmom. Napominjem da nisam stručnjakinja niti se bavim svaki dan ovom tematikom, ovo je samo moj osobno odabrani vremenski presjek kako bih što bolje uočila poveznicu u djelovanju žena i saznala koje su žene u određenom periodu postale predvodnice aktivizma.
Napomenula bih da aktivizam žena nije nastao s nastankom nove države, on se neprestano događa svugdje oko nas, a često i u nama samima, samo što se društvenim promjenama otvaraju nova područja djelovanja, što se dogodilo i u devedesetima na području Hrvatske. Zato je važno gledanje šire slike u društvu, ne usko.
Samostalna Hrvatska je nastala usred ratnih sukoba i ta je situacija uvelike utjecala na najranije početke ženskog aktivizma. Sjećam se da sam kao malo dijete slušala o Bedemu ljubavi, Crvenom križu i da su često na radiju gostovale žene koje su same organizirale razne akcije jer su muškarci bili u ratnim borbama. Kako aktivizam često drži politiku za ruku, mnogo se žena aktiviralo kroz političke stranke, što i danas imamo (npr. Zajednica žena HDZ-a “Katarina Zrinski”, Forum žena SDP-a). S druge strane, prelazak na demokratski sustav, masovno kopiranje zapadnih ideja i razmišljanja, dovelo je do velike diferencijacije u aktivizmu po tematici, ali i sredini djelovanja. Sve se više tema koje su dugo držane kao tabu teme izvlačilo u javnost i počelo se aktivno promišljati o stvarnim situacijama i mogućim rješenjima društvenih izazova. Organizacijski se aktivizam učvrstio u udrugama koje su davale formalno zaleđe za bilo kakav rad, ali su i omogućavale financiranje od strane raznih inozemnih donatora. Slušajući žene koje su tada više nego hrabro zakoračile na aktivističku scenu, osjećam ogromno poštovanje i zahvalnost, mislim da si mi danas ne možemo zamisliti kako je to bilo kada primjerice dođete poticati aktivizam u netom oslobođeno selo ili u kraj u koji se postepeno vraćaju prognanici koji recimo ni struje ni vode nemaju.
Kada sam poznanike iz neprofitnog sektora pitala koje žene ih asociraju na spomenuto razdoblje, svi su mi redom spominjali Maju Mamulu, Nevu Tolle, Sanju Sarnavku, Radu Borić. Zapravo, spominjali su četiri žene koje su zajedno s mnogim drugim dionicima neprofitnog sektora oba spola, napravile put aktivizmu u državi koja se tek počinjala oporavljati od ratnih strahota. Bavile su se temama od kojih smo godinama okretali glavu jer „nas se ne tiče“, ukazivale na probleme, pokretale razne organizacije i zapravo – dale život čitavom aktivizmu. Osnovati Žensku sobu, pokrenuti Ženske studije i razne organizacije koje su i danas primjeri dobre prakse i često jedina nada mnogim ženama, progovarati o žrtvama seksualnog nasilja, (ali i svim drugim oblicima nasilja nad ženama), ukazivati na spektar problema s kojima se žene suočavaju, podsjećati što su to ljudska prava kroz svakodnevni rad često bez satnice i sigurnih plaća, ogroman je doprinos cijelom društvu koje teži demokratičnosti i suvremenosti. Pišući ove retke, razmišljam kako je to bilo sve stvarati doslovno od temelja, koliko su morale i same pretrpjeti osude i nerazumijevanja i u misao mi je došlo kako su sve te žene koje su pokretale neprofitni sektor u devedesetima, bile moderne Marije Jurić Zagorke. Najvažnije iz tog razdoblja su snažne poruke koje su poslane u javnost i činjenica da organizacije i danas aktivno djeluju i mijenjaju svijet na bolje, iako su se neke osnivačice odavno povukle sa scene aktivizma ili prešle u druge sfere djelovanja.
Razdoblje od 2000. do 2015. godine najslabije poznajem, stoga sam upitala Lanu Bobić, jednu od liderica tog vremena, da mi pojasni situaciju u aktivizmu sa svojih početaka i kako je danas.
“Ja sam u feministički aktivizam počela ulaziti oko 2011., 2012. i ono što primjećujemo kao razliku u odnosu na danas je da smo mainstreamale cijeli niz tema, od intimnog partnerskog nasilja, strukturnog nasilja, preko opstetričkog nasilja do reproduktivne pravde. Da mi je netko 2011., 2012. rekao da ćemo imati tisuće ljudi na prosvjedima koji problematiziraju rodno uvjetovano nasilje nad ženama (#spasime, #pravdazadjevojčice) ili pitanje reproduktivnih prava i zdravlja (DOSTA!), ne bi vjerovala. Razgovaramo o neplaćenom kućanskom i mentalnom radu žena, feminizaciji siromaštva, nasilju, rodno odgovornim proračunima, problemu nevidljivosti višestruko marginaliziranih skupina (žena starije životne dobi, žena s invaliditetom, nacionalnim manjinama, osoba migrantskog podrijetla, LGBTIQ* osoba…). sve su to stare teme kojima se feministkinje bave desetljećima, ali čini mi se da te teme sve više ulaze u mainstream. Ono što, čini mi se, ostaje problem jest manjak razumijevanja dubine problema kada su u pitanju izrazito loše politike koje omogućuju strukturalno nasilje kao i manjak kapaciteta za strateško djelovanje upravo na području kreiranja i promjene politika. To bi trebao biti posao sustava, odnosno države, no mi nemamo ni ozbiljniju analizu, odnosno dijagnozu problema na razini politika, a kamoli političku volju ozbiljno se uhvatiti u koštac s problemom rodno uvjetovanog nasilja. Zato se bojim da će i takve analize biti zadatak istraživačica među aktivistkinjama unatoč činjenici da one za to nemaju financijske kapacitete“, odgovorila mi je Lana.
I ovdje sam iskoristila vlastitu mrežu poznanstava da propitam tko su žene koje se smatraju predvodnicama u aktivizmu, pa su mi osim Lane Bobić, naveli Ivanu Kekin, Orianu Ivković Novokmet. Moj zaključak je da su nastavile misiju svojih prethodnica i samo unijele svježinu u čitavu problematiku, s time da je korištenje interneta uveliko pomoglo u aktivističkom djelovanju. Isto tako, mediji su se u ovom razdoblju puno više bavili socijalnom pravdom i borbom za ljudska prava.
Danas je možda aktivističko djelovanje po pitanju razmjene ideja, mišljenja, organizacije djelovanja i umrežavanja najlakše jer smo u vremenu društvenih mreža i pametnih mobitela s mnogim aplikacijama za komunikaciju. Kako je ovo razdoblje i „moje“ u smislu aktivizma, bila sam sigurna da ću najlakše napisati ovaj dio, no upala sam u zamku vlastitih predrasuda. Naravno da sam i ovdje upitala poznanike za pomoć oko detektiranja žena koje mogu istaknuti kao predvodnice aktivizma i kako su rasprave dugo trajale, došla sam do zaključka kako svi znamo nekoga tko živi za aktivizam i stvara na aktivističkoj sceni, no nismo sigurni u to kako prepoznati liderice i po kojim kriterijima to učiniti, što je vjerujem, djelomice i odraz našeg subjektivizma u razmišljanju, ali i posljedica masovnijeg djelovanja. Osim klasičnih ljudskih prava, ovdje se sve više spominju klimatske promjene, pravo na okoliš, očuvanje života na planetu, pa sam to pokušala iskoristiti kao putokaz u otkrivanju predvodnica. Na svjetskoj razini, svi su mi spomenuli Gretu i njezin aktivizam. Kod nas se još uvijek ne može govoriti o općedruštvenom fenomenu borbe za zaštitu okoliša i očuvanje života na planetu jer je ta tema još uvijek povezana s užim krugovima aktivizma, iako se kao pojedinci njome kroz priče bavimo svaki dan. Nemoguće je ikoga usporediti s Gretom i fenomenom u klimatskom aktivizmu koji je stvorila, no svakako valja spomenuti žene poput Mateje Angeline Kramar, Kaje Pavlinić, Maje Osmančević, Otilie Široke, Branimire Penić, koje već sada jako aktivno djeluju, a o čijem djelovanju ćemo sigurno još puno čuti. Također, nakon potresa, za mnoge ljude na Baniji, događa se Branka Bakšić Mitić, koja često donosi svjetlo tamo gdje je društvo ostavilo mrak.
Iako svjetonazorski potpuno različito od svega i svih o kojima sam pisala, pritom ne ulazeći u nikakav vrijednosni sud, ne smijem izostaviti ni utjecaj Željke Markić jer Hod za život koji organizira, okuplja veliki broj ljudi sličnih stajališta te se kroz godine djelovanja izgradila kao predvodnica.
Sve žene koje se bave aktivizmom, svaka na svoj način, doživjele su i dobro i loše zbog vlastitih svjetonazora, misli, ideja i ponekad, pod utjecajem predrasuda, odluke da se bore za vrijednosti koje zastupaju. Aktivistička scena od početaka samostalne Hrvatske pokazuje snagu žena, želju i hrabrost da pridonose promjenama u društvu. Ne možemo usporediti razdoblja koja su iza nas i ovo koje sada traje jer se kroz aktivizam uvijek isprepliću različite društvene, ekonomske i političke okolnosti vremena u kojem se on događa. Kada je riječ o ženskom aktivizmu, svako razdoblje ima svoje „heroine“ i u svakom razdoblju se mnoge od njih nalaze daleko od medija i očiju javnosti, a svojim djelovanjem čine prava mala čuda ljudskosti. Svaki put se iznova podsjećamo što su temeljna prava i slobode i vrijednosti. Teško je s pozicije nestručne osobe pokušavati predvidjeti što će se dalje događati u aktivizmu žena, no sigurno je da neće prestati. Ništa nije uzalud, ako svojim djelovanjem promijenimo samo jedan život na bolje, tada sve ima smisla.
