Piše: Leonida Kifer
Digitalna tehnologija nam je omogućila život u kojem imamo osjećaj da smo svi bliski iako smo često kilometrima udaljeni jedni od drugih, dok istodobno često čujem kako smo se udaljili jedni od drugih i više se izvan digitalnog svijeta ne poznajemo. Kako je trenutno vrijeme fašnika i karnevala, razmišljam o maskama i u misli mi dolazi pitanje – kada to mi nosimo maske?
Maske na licu nosimo upravo u ovo vrijeme godine, slavimo odlazak zime i tjeramo je što dalje od sebe, prizivajući pri tome proljeće. Tih maski se ne bojim, dapače, smatram ih dijelom tradicije i uvijek im se razveselim, pustim da mi srce napune smijehom, radosti i pozitivnom energijom. Ono čega se bojim i što mi izaziva poprilično često grč u želudcu (mi žene posebno dobro znamo koliko su ti grčevi u želudcu nepoželjaan gost našeg tijela), to su maske koje osjetim da su ljudi nanijeli unutar sebe, a često kroz svoja djela i oko sebe. To su maske za koje kažem da ih ne skidamo cijele godine, osim za maškare, jer tada si mnogi dopuste istinski se radovati i smijati se. I društvene mreže su savršena podloga za razne maske, tamo se događa da ljudi sebe prikazuju sasvim drugačije nego kakvi uistinu jesu, pa se onda dogodi da se uživo ne prepoznajemo, a u najgorim situacijama, nikada ni ne upoznamo. Jedna od najčešćih maski koju žene stavljaju u sebe, izražava se rečenicom: “Dobro sam“. Priznajem da imam svojevrsnu „alergiju“ na tu rečenicu, jer je površna i samo prikriva istinu, pogotovo kada ti je sugovornica kaže tonom „živog mrtvaca“. U redu je ne biti dobro, čak je i zdravo ponekad ne biti dobro, jer tada prorađujemo razna iskustva i emocije koje smo taložili u sebi. Stvara se svijet u kojem su svi stalno dobro, nitko nema problema, sve je lako dostupno. Ne ulazim u to radi li to netko svjesno ili nesvjesno, no oni koji čitaju statuse i objave pune lažne pozitive, teško prihvaćaju vlastite neuspjehe kao sastavni dio života i nerijetko ih kontinuirana izloženost takvim maskama, odvede na put depresije ili anksioznosti. Rekli su mi nedavno da često u izlascima mlađe generacije ne razgovaraju o ničemu osim o tome tko je što objavio na kojoj društvenoj mreži. Za mene, takvo ponašanje bez obzira na generacije, samo je maska da se ne ide u ono čega se bojimo – vlastitih misli i osjećaja. Znam situacije u kojima su ljudi tek na smrtnoj postelji priznali da su život proveli onako kako su drugi mislili da je ispravno i tek su tada shvatili da su potrošili život ispunjavajući tuđa očekivanja. To je najdeblja maska koju si svaka od nas može staviti. Teško se skida. Posebno u manjim sredinama. I ne krivim nikoga, znam kako je živjeti u maloj sredini, tako sam odrasla. I sama sam znala u djetinjstvu i mladosti stavljati maske. Moja maska se zvala – naudi drugima, da ne saznaju da tebi netko to čini. Zapravo, drugima sam radila ono što su meni činili, tako sam htjela skrenuti pozornost da ne bi bilo sumnje da se i meni to događa. Danas to gledam na način da iako sam prividno htjela sve sakriti, očajno sam htjela da netko nešto primijeti i pomogne mi. Samo, društvo u kojem većina stalno nosi maske, ne ide istraživati što se događa iza tuđih maski. Ima puno oko nas maskiranih bića. Bića koja su prirodno stvorena kao prekrasna i jedinstvena, a mi spoznajemo njihove maske i uloge i titule i funkcije koje su na sebe stavili da bi zadovoljili društvo ili pojedince oko sebe.
Ono što nam svima želim, to je svijet bez maski. Maske trebaju pripadati karnevalu i tada ih nosite. Ostale dane, budimo ono što jesmo.
Photo by Fernand De Canne on Unsplash