LAURA ČIČKOVIĆ Djevojka koja ruši sve stereotipe: Želim nastupati za Hrvatsku, ali nema me tko trenirati

2022-08-03T15:07:53+00:003. kolovoza 2022.|Posao, Sport|

Piše: Bojana Guberac

Kada smo ušle u zagrebački taxi i za volanom zatekle nasmijanu 20-godišnjakinju pomislile smo kako ćemo napisati priču o vjerojatno najmlađoj zagrebačkoj taxistici no osim toga dobile smo priču o perspektivnoj hrvačici koja ne vidi u svojoj zemlji mogućnost da ostvari snove.

Laura Čičković desetak godina trenira hrvanje, nekoliko puta je bila prvakinja države, osvajala je medalje na međunarodnim natjecanjima. Na Europskom prvenstvu za dječake i djevojčice 2017. godine osvojila je osmo mjesto. Želja joj je da jednog dana osvoji i europsku i svjetsku medalju.

Ova mlada djevojka studira na Kineziološkom fakultetu i godinama, navikla na disciplinu, ruši stereotipe odabirom poslova. Na samom početku razgovora otkriva nam da se nikad nije uklapala u ono što se stereotipno naziva ženskim svijetom.

Podjela na „muške i ženske poslove“

Kao djevojka koja vozi taxi susrela se i s negativnim i pozitivnim reakcijama. „Muškarci znaju imati predrasude da sam loša vozačica i da ne bih trebala voziti taxi. Dogodio mi se incident dok sam vozila, jedan čovjek me je udario. Bio je kriv, a krenuo se derati na mene da ću ubiti nekoga na cesti. Mislio je da će me pomoću stvaranja pritiska uplašiti. Na koncu je samo otišao. Bilo bi u redu da se ispričao bez obzira na to jesam li ja muškarac ili žena. Tako da stereotipi i dalje postoje, ali ima ipak više pozitivnih komentara.“

Da se odluči voziti taxi i nije bio neki iznenađujući smjer jer, kaže nam, oduvijek voli automobile i vožnju čime je upoznata njezina okolina. Na oglas je nabasala slučajno. „Čak znam i popravljati automobile. Naišla sam na oglas za vožnju taxija i odlučila sam se javiti. Srećom šef mi je normalan i pomaže mi u svemu. Nema predrasude jer sam žena. No i ne vodim se nikad tuđim mišljenjima. Ljudima koji me znaju nije bilo čudno kada sam odlučila voziti taxi jer sam radila na utovaru i istovaru kamiona. Bila sam jedina cura, ali sam radila jako dobro. To je iznimno težak fizički posao. Svjesna sam da to ne bi mogla raditi svaka žena, ali postoje žene koje su dovoljno snažne i mogu“, priča nam Laura o poslu na kojem se morala kao žena – mada je ionako zahtjevno – truditi duplo više od kolega.

„Tadašnji šef nije zvao ako ne radite dobro. Mene je zvao svaki dan, a neke muškarce nije. Muškarci su bili iznenađeni što radim. Morala sam se pokazati. Kao žena sam se morala truditi duplo više i raditi brže. Dodatno, taj posao je podcijenjen. Za Hrvatsku je to OK plaća, ali generalno nije. Radnici zaslužuju puno veću plaću za težak rad koji obavljaju“, priča nam Laura koja je odrastajući i radeći s muškarcima doživjela objektivizaciju i neugodne, neprimjerene upadice nadređenih ili onih koji u firmi rade dovoljno dugo da se osjećaju moćno te tu moć na koncu i koriste.

„Mislim da neću u budućnosti funkcionirati s muškarcima koji su mi na bilo koji način nadređeni. Paše mi inače muško društvo, ali ne u poslu. Otkad sam se razvila od djeteta u djevojku nastao je problem. Na poslu mi se često događalo da mi muškarci počnu otežavati rad kada ih odbijem. Mislim da mnogo muškaraca krivo tumači pristojnost u komunikaciji. Ako sam pristojna i dobra ne znači da želim imati nešto s njima, jer jednako se ponašam i prema ženama i muškarcima. Mislim da je to staromodno razmišljanje. Davala sam otkaz u takvim trenutcima ili bih morala izbjegavati komunikaciju što mi je izazivalo nelagodu kada prolazim pored njih ili dok smo zajedno na pauzi.“

„Znalo bi mi se“, nastavlja Laura, „više puta dogoditi da dođem na posao i razgovaram s nekim muškarcem profesionalno i o poslu, a on me iznenada upita imam li dečka. Znali su to biti muškarci sa ženom i djecom. Nije mi bilo jasno otkud to pitanje iz vedra neba koje je krajnje neprofesionalno. Žalosno je da me se promatra samo kao objekt.“

Njezini vršnjaci, mišljenja je, nemaju toliku moć pa se prema njoj tako ne ophode. Uživa voziti taxi jer je tamo, kaže, sama svoj šef. U svijetu sporta nije doživjela neugodnosti, ali smatra da je bila premlada da bi do toga došlo.

Foto: Laura Čičković

Ljubav prema hrvanju

„Hrvanje me izvuklo iz svega u životu. Držalo me na distanci od alkohola, cigareta i pretjeranog izlaženja. Volim se i ja zabaviti, ali to nije svaki vikend. Volim trening i disciplinu“, iskreno će za naš portal.

U hrvanje se zaljubila u osnovnoj školi kada je njezin trener Mario Bračun održao demonstraciju u školi. Bila je drugi razred i odlučila otići na trening. „Moj trener je divna osoba, izveo me na pravi put“, kaže nam.

Teži baviti se profesionalno hrvanjem te osvojiti europsku i svjetsku medalju, no put do medalje popločen je brojnim preprekama. „Najveći mir osjećam dok treniram, a to mi nijedan drugi sport nije pružio. Problem je što nemamo u Hrvatskoj dovoljno trenera slobodnog stila. Kada gledamo po kategorijama onda kod nas nema puno žena, ali kada dođete na međunarodno natjecanje imate sasvim dovoljno konkurencije. Treba puno raditi i voljna sam, ali me nema tko trenirati. Imam super trenere u klubu koji se trude i mogu mi doraditi kondiciju i snagu, ali nema tu žara borbe jer se nemam s kim boriti. Neke cure su i odustale jer od hrvanja nema novaca pa su se posvetile fakultetu. Većina sportova u Hrvatskoj nije podržana, osim ako se ne radi o rukometu i nogometu te eventualno atletici. Pogotovo je ženski sport zanemaren.“

Postoje žene koje, kaže, odlaze izvan Hrvatske trenirati, ali za to moraš imati ili vlastiti novac ili sponzora.

„Nemam financije da putujem svaki dan do, primjerice, Mađarske. Ne bi mi bio problem i da se odselim pa da treniram, ali nemam sponzora. Voljela bih predstavljati svoju državu, ali nažalost ne vidim to kao mogućnost. Meni nije do zarade, samo bih voljela da mi se omogući treniranje, ali ja nemam novaca da platim trenera koji će me doći trenirati u Hrvatsku. A ako i želim trenirati profesionalno onda ne mogu raditi osam do deset sati dnevno, ne mogu imati dva do tri treninga na dan. Da bih dobila stipendiju prvo moram osvojiti medalju na važnom natjecanju, a kako da je osvojim kad toliko radim? Ali ne namjeravam odustati“, optimistično će studentica Kineziološkog fakulteta.

Medijska nepokrivenost

Smeta je, gorljivo će, nepravda u medijskom (ne)prikazu ženskog sporta. Kao primjer navodi da je naša najbolja hrvačica Iva Gerić, osvajačica prve europske medalje u povijesti ženskog sporta u Hrvatskoj, početkom srpnja osvojila broncu na Europskom prvenstvu u Rimu, a o tome ni slova u mainstream medijima.

„I sportovi poput hrvanja bi se trebali popularizirati. Tužno je da o uspjesima mnogih sportaša i sportašica ne znamo ništa, ali zato svi znamo za Dinamo i Hajduk pa čak i za nogometne klubove iz nižih liga. Dapače, neka se prenosi nogomet, ali trebala bi se odati počast i svima drugima koji su zaslužili. Nadam se da će se više u budućnosti u medijima govoriti o hrvanju i ostalim sportovima koji zaslužuju pozornost“, zaključuje za Žene i mediji Laura Čičković, mlada hrvačica zagrebačkog HK Herkul.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.