Antonija Dujmović
Književnica i književna kritičarka Lada Žigo Španić svojim je vođenjem tribina Bez cenzure u Društvu hrvatskih književnika unijela zapaženu svježinu. Književna polemika kao forma ponovno je živnula, a DHK postao mjesto susreta različitih književnih žanrova, tema, generacija, svjetonazora i umjetničkih izričaja. Također, zahvaljujući voditeljičinom holističkom pristupu književnosti, uobičajeno predstavljanje knjiga postalo je intrigantan razgovor s važnim autorima i autoricama o njihovim djelima, književnosti i društvenim fenomenima.
I u svojim proznim djelima Žigo Španić tematizira društvene aktualnosti, poput medijskog senzacionalizma (Ljudi i novinari), radikalnog feminizma (Babetine), lažnih iscjelitelja (Iscjelitelj), poslijeratne Hrvatske (Rulet), kapitalizma (Noć ruskog ruleta), depresije (Živote, samo teci) te naličja demokracije (Punom parom u Europsku uniju). Humorističnoj strani života okrenula se u svojoj prvoj digitalnoj knjizi Ćao, luzeri. Ova dobitnica Nagrade Europske unije za književnost za višestruko prevođeni roman Rulet ujedno je i autorica stotina književnih kritika i eseja objavljenih u različitim publikacijama.
Nakon Avanture na stazama kulture, nedavno je objavljena i vaša druga knjiga eseja Život među koricama. U čemu je snaga esejističkog diskursa?
Esej je fleksibilan oblik koji se može kombinirati sa raznim žanrovima – s kritikom, feljtonom, reportažom, putopisom… A ja sam i po porirodi slojevita i razbarušena. Ima različitih vrsta eseja, a najviše volim onaj koji ima novinarsku živost i literarnu dubinu. Svaki tekst mora biti čitljiv, nečitljiv tekst je loš tekst. Nisam školnički tip, ne volim stroge sustave, zato i volim fluidni esej koji daje potpunu slobodu za preplitanje znanja, doživljaja i mašte. I život je esej – polivalentan, nepredvidiv, divlji i pitom, pun raznorodnih slika, misli, emocija, asocijacija. U spomenutoj knjizi i svoj sam putopis po Londonu oblikovala kao esej. Na primjer, čuvenu tržnicu Camden Town, koju sam posjetila prije 25 godina, dočarala sam kao pretapanje slika različitih kultura i kuhinja, od istočnjačkih do zapadnjačkih, kao reviju teatralnih kostima u kojima su ljudi marširali u grupama. Ta me čuvena kozmopolitska tržnica zanijela kao da sam bila u vrtoglavom vremepolovu. Tu sam vidjela i kibernetičku odjeću koju je nosio Keanu Reeves u filmu “Matrix”, ali i mjesto gdje su su živjeli Rimbaud i Twainov Oliver Twist. Eto, navela sam primjer jednog živahnog reporterskog eseja, jer se novinarski nerv u mene uselio kao crv, stalno me tjera da idem iz riječi u slike i obratno. Volim povezivati život i umjetnost, jedno diše u drugome. Ono što sam naučila u novinarstvu jest druga perspektiva – uvijek pred sobom vidim onoga tko čita ono što ja pišem. Taj zamišljeni čitatelj jest i urednik i korektor moga teksta.
U vašem se pisanju često referirate na svijet medija, prva knjiga nosila je naslov Ljudi i novinari, a i glavna junakinja u romanu Živote, samo teci je novinarka. Imate iskustvo bivanja književnicom i novinarkom pa kako biste usporedili ta dva, često isprepletena, svijeta?
Ta moja prva knjiga fikcionalnih novela doista se referirala na novinarstvo, odnosno na senzacionalizam koji prsne ponekad stihijski, samo zato što je netko pametan nešto napisao i otvorio poligon prepisivačima. Ali, nekada je senzacija i smišljena, jer je u skladu s trendom i tada je ljudska sudbina, na žalost, samo sredstvo za nehumani cilj, koktel sablazni i zabave. U prvoj priči urednik želi nategnuti priču o pedofilu koji to uopće nije, samo da ima top temu, a novinar ostaje ukliješten između savjesti i posla koji ne smije izgubiti. U drugoj priči jedan isprazni trend postaje gotovo planetaran, a priča se razvija u stilu “Careva novog ruha” – svi se dive nečemu što je besmisleno, svi vjeruju javnom mnijenju, a ne sebi, sve dok netko prvi ne prozbori Car je gol. Isti novinari koji su stvorili genija preko noći ga i unište. U novinarstvu sam provela dugi niz godina kao novinarka kulture, kada je kultura bila na nivou, kada su postojali likovni, književni, kazališni i ini kritičari, kada je svaka novina imala jasne rubrike. Dok sam radila, npr. za Večernji list i Vjesnik, bilo je nezamisljivo da novinar opće prakse trčkara na sve događaje i piše što mu padne na pamet, kako bi ugodio rubrici kultura/showbuzz. Ambalaža je svagdje nadmašila proizvod. Još prije dvadeset godina senzacionalizam je bio nizak rang, izvor podsmijeha, a danas je to politika svih naših dnevnih novina u kojima su i tragedija i trač pod istim nazivnikom. To bih nazvala prizemnom “globalizacijom” novinarstva – povezivanjem svih sektora u svijet spektakla. No novinarstvo mi je puno pomoglo kao spisateljici, trgnulo me iz drijemeža. Naučilo me da budem živopisna, dinamična i čitljiva, čak i kada se radi o stručnom tekstu. U prozi volim žive likove, žive dijaloge, stvarnost oko nas, ali i ronjenje u priči. U svakom trenutku znam da pišem za druge, ne za sebe, da pisanje nikada ne smije biti monolog.
Vaš je voditeljski potpis tribine Bez cenzure postao prepoznatljiv na domaćoj književnoj sceni. Po kojem ključu odabirete teme i goste?
I tu sam iskoristila novinarski nerv. Kada je tema stručna, treba na pozivnicu staviti novinarski naslov, a ne književni, jer u tom slučaju neće gotovo nitko doći. Treba baciti dobar mamac za svaki ulov. Na primjer, ako želim organizirati tribinu o srozavanju jezika u medijima, neću staviti naslov “Naš materinski jezik u medijskom diskusu”, nego ću na likovno atraktivnoj pozivnici napisati “Jezik u medijima pada na sve niže grane. Tko je kriv?” Već to pitanje mami ljude, traži odgovor. U novinarstvu sam razvila taj osjećaj da oblikujem nešto atraktivno, a da se opet ne ogriješim o struku. A i tribine su književno-novinarske, jer nekoliko sudionika komentira temu, sučeljavaju se mišljenja, a sudjeluje i publika. I sve to izgleda lepršavo, ležerno, živahno, bez ikakve stručne uštogljenosti. Uživo se ne smije jako mudrovati, pismeno može. Biram ljude različitih svjetonazora, stručne, komunikativne, poznatije i manje poznate, jer puno je dobrih autora koji nisu zvučna imena, kao što je puno kvalitetnih pisaca i u našim “provincijama” koje nisu dovoljno uključene u živu kulturu Zagreba. Teme biram mahom iz područja kulturne politike, jer kultura je, slikovito rečeno, koncert, a politika je dirigent. Evo nekih od zadnjih tema: “Koliko institucije pomažu domaćem piscu?”, “Porast književnoga diletantizma – od kada je sve počelo?” “Tko danas ocjenjuje knjige – kritičari ili PR menadžeri?” “Klasici nisu izrasli iz književnih radionica. Pa čemu služe danas?“ itd. Polemike su nam jako potrebne u vrijeme digitalnoga autizma. Reklama je postala važnija od kritike, ljudi su postali jako “politički korektni”, odnosno boje se da ne ispadnu nekorektni. Tu je i popularna “cancel culture”, odnosno “kultura otkazivanja” … svijet je pun parola o ljudskim pravima, pa je zavladao opći strah, što ne treba brkati s tolerancijom. I netolerantan čovjek može šutjeti, jer se boji da ga netko ne napadne.
Ovih ste dana sudjelovali u predstavljanju zbirke pjesama Pietas akademika Drage Štambuka kojega je Vesna Parun svojedobno nazivala žrecom i osamljenikom. Koliko je današnje društvo prijemčivo za jednog Štambuka ili jednu Parun?
Teška tema, ali reći ću jasno: ova kultura ne voli svoje istaknute jedinke, što je i povijest jasno pokazala. Štambuk je odličan autor, liječnik i diplomat i nekima je zbog toga trn u oku, kao što je i velika poetesa Vesna Parun zaklon od sunca pjesnicima nižega ranga. Kada velikan umre, onda ga se cijeni, pa bih mogla reći da ova zemlja, općenito, pati od nekrofilije. Mi volimo živjeti u prošlosti, mi volimo prekrajati prošlost, pa nam sadašnjost izmiče iz vida. Nije lako biti pisac u “maloj” sredini u kojoj vas ljudi i osobno poznaju, pa vas i čitaju u skladu s tim sviđate li im se privatno ili ne.
Čini se kako su žene sklonije od muškaraca self-help literaturi. Koji su mogući razlozi tomu?
Ima puno self-help knjiga o tome kako postati uspješan u nekoliko lekcija, menadžment je planuo diljem svijeta, iako se on često pretvara u površni poduzetnički hedonizam. Takve knjige, sigurna sam, itekako čitaju muškarci. Možda žene više čitaju psihološke knjige o ljubavi i obitelji, što samo pokazuje da su tom terenu privrženije od muškaraca. Problem je te industrije self-help literature što se objavljuje gomila kvazipsiholoških priručnika za bolji život, a život je pojedinačna tajna i ne može se pretvoriti u opću formulu. Mnogi su se šarlatani prozvali life coachevima, novim „učiteljima života“ koji iskorištavaju ljudski stres, strah i nelagodu. U svijetu konzumerizma ti „proroci“ nameću ljudima uspjeh pomoću plitkih krilatica poput „Neuspjeh nije opcija“, „Kriza je šansa“ itd. Isključujem stručne psihologe. Život je brz i težak, ljudi su slabi, pa su nahrupili brojni lukavi „savjetnici“, kao i kojekakvi vidovnjaci kojima ni alternativna medicina ne može stati na kraj. Na tom se duhovnim biznisu zarađuju ogromni novci. Prodajete ljudima nadu.
Što u današnje vrijeme vidite kao glavnu prepreku uljuđenom iznošenju različitih mišljenja i stavova o važnim društvenim temama?
Društvene mreže, koliko su god donijele koristi, iznijele su poput mulja sav talog društva, jer svaka zlobna budala ima pravo napisati (odnosno utipkati) bilo koju uvredu, dok na poslu vjerojatno trpi najniži rang potrčkala. Sve je počelo od anonimnih komentara ispod tekstova, još prije više od dvadeset godina, barem kod nas. Tako je brutalno dokinuta demokracija – netko vas je mogao izvrijeđati, a vi niste imali mogućnost toj nepoznatoj osobi odgovoriti niti ju tužiti za neku tešku klevetu. U Vjesniku sam prije dvadesetak godina napisala kolumnu “Napadači iz zapećka” i bila sam žrtva linča na nekim blogovima na kojima su se anonimusi iživljavali na meni na najgore moguće načine. Odlazila sam i u policiju, ali nitko tim huškarošima nije mogao ući u trag. Anonimna sloboda je, kao uvijek, prešla u poludjelu anarhiju. Sada se ipak zna tko piše, premda se i profili masovno lažiraju, ali hadje, bolje je. Najviše divljanja nastaje kada su teme ideološke ili religiozne, a naročito kada se ideološki fanatizam miješa s religioznim, kada se poistovjećuje stranački bog s onim na nebesima. Tu mržnja izlazi kao lava i takve teme na Fejsu zaobilazim u širokom luku. Primjećujem i izljev mizoginije kada je riječ o zgodnoj i pametnoj ženi i pitam se kako ne postoje selektori tih komentara. Pa ne može se svaki ološ pozivati na slobodu govora, a da nije ni svjestan što piše. Tu slobodu treba zaslužiti. Zamislite da ja pljunem prolaznika sa svoga prozora i kažem da je to moja sloboda življenja u vlastitom stanu. Ljudi su pomahnitali pod parolama slobode. Egoist nikada neće razumjeti da je sloboda dijeljenje prava na slobodu, a ne iživljavanje na drugome.
Kako doživljavate suodnos slobode govora i govora mržnje? Je li crta razgraničenja uvijek jasna?
Tu je crtu ponekad teško povući i od toga mogu prosperirati samo lukavi odvjetnici. Kad je god nešto dvosmisleno – fiškali trljaju ruke i otvaraju kesu. Na primjer, postoji u zakonu “povreda prava osobnosti”. Ta općenita formulacija koja ne govori zapravo ništa otvoreni je prostor za parnice i podizanje tarife iz dana u dan dok se nedefinirani “slučaj” ne završi. Može vam biti suđeno i zbog “vrijeđanja tuđih moralnih osjećaja” ako, npr., zapjevate glasno pjesmu koja nije u datom trenutku politički podobna. Mnogi naši zakoni nisu definirali ljudska prava, čak ni “nužnu samoobranu” ako vas netko fizički napade. Naši zakoni kao da su napisani za pravnike, a ne za građane. Hajdemo se vratiti na granicu slobode govora i slobode mržnje, na primjeru književnih polemika. Krenimo od prve polovice 20. stoljeća. Ujević u “Slobodi” piše Matošu da je “originalan majmun”, “jedinstvena vrana” itd. Matoš piše u “Hrvatskoj smotri” o Kamovu da je “dijaboličar idiotske poetike i kretenske retorike”. Godine 1919. u časopisu “Plamen” izlazi nepotpisan tekst “Smrt gospodina Prohaske” u kojem Krleža ovoga napada jer se okomio na taj (Krležin) časopis. Kada čitamo izjave Vladimira Čerine da je Janko Polić Kamov “anormalan” i “amoralan”, da je “šizofreničan” pisac koji teži za “likvidacijom intelekta i morala”, ostajemo zaprepašteni. Je li to sloboda mišljenja ili nedopustiva uvreda? Nisu bili milosrdniji ni suvremeni polemičari, pogotovo kad se radilo o političkim progonima i etiketama. Teško je ponekad razgraničiti kada je uvreda poriv za linčom, kada je stav, a kada neumjesni humor. Osobno bih uvela jake novčane kazne za teške klevete, džep je najbolja savjest. No za to često treba dokazivati duševne boli, a to je opet jako rastezljivo područje. Fiškali će nam najbolje reći gdje je granica uvrede i slobode i to će masno naplatiti.
Može li se u tom kontekstu tolerirati književnom liku sve ono što se stvarnom čovjeku ne može?
“Uzoran” čovjek (bankar, činovnik, zamjenik općinara itd.) u književnosti je bezličan lik. Čovjek koji je u životu izgubljen, marginalan, prkosan, nekonvencionalan sjajan je književni lik. Što ćete vi napraviti u romanu od jednog revnog lokalnog političara koji nosi uštirkano odijelo, aktovku i slijepo navija za svoju stranku? Što bi on radio u priči, kako bi ju potaknuo, dinamizirao? A životni luzeri odlični su književni likovi, jer su oni sve u životu izgubili, pa mogu iznijeti sve svoje drame i boli, jer nemaju što izgubiti. Ti čudni i ludi likovi u književnom djelu izazivaju druge likove i tako nastaju priče, konflikti, obrati i sve ono što dobra proza mora imati. Nema dobre proze ako nema u njoj divlje ćudi.
Lada Žigo Španić / Foto: Miljenko Brezak
Mizoginija i seksizam su sveprisutni u javnom prostoru, posebice su izraženi u digitalnom okruženju. Ima li ih i u suvremenoj književnosti?
Ima puno knjiga u suvremenoj književnosti koje kritiziraju mizoginiju i patrijarhat, što znači da ti fenomeni još nisu iščeznuli iz našega društva. Borba za žensko pravo glasa traje od kraja 19. stoljeća, od revolucionarne Klare Zetkin. Gomile feminističkih škola, od šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada se počeo afirmirati ženski subjekt, pa do danas neće promijeniti ljude primitivna odgoja i svijesti. Hrvatsku bih podijelila na civiliziranu i ruralnu, a razlika se dobro vidi i u nastupu naših političara. Tzv. klečavci su molili i za čedno odijevanje i za muškarca kao duhovnog vođu obitelji, što je rušenje cijele povijesti borbe za ravnopravnost spolova. U demokratskim društvima svaka se žena može sama izboriti za pravo glasa (treba je zaštiti u slučaju nasilja ili drugih oblika represije). U književnosti, kao što rekoh, sve je više osvještenijih ženskih spisateljica koje, među ostalim, progovaraju i o osvajanju ženske slobode u još uvijek patrijahalnom društvu. Od domaćih spisateljica spomenula bih knjige “Strada fortunata” Olje Knežević, “Žene koje vrište u sebi” Nives Madunić, “Rogus” Ivane Šojat koja žensku traumu dočarava kroz povijesnu priču o spaljivanju vještica u Osijeku. Spomenula bih Marinu Šur Puhlovski koja je upravo promovirala novi roman “Adam”, a u kojem se žena, kao i u drugim njezinim romanima, bori za svoju slobodu u društvu zadanih normi. Valja spomenuti dvosveščanu knjigu Milane Vuković Runjić “Proklete Hrvatice”, “Bolju polovicu književnosti” Dunje Detoni Dujmić. Dalo bi se nabrojiti još knjiga u kojima se na razne načine afirmiraju ženske individue, povijesne, književne, privatne. Cijela je povijest književnosti patrijahalna, jer su autori uglavnom muškarci, čak je i većina likova muška. A ženski likovi u klasičnoj književnosti uglavnom ispaštaju zbog kršenja patrijahalnih zakona i većina njih završava tragično. No ženskih je glasova u suvremenoj književnosti sve više, ne samo kod nas. I u BiH, kako piše Josip Mlakić, u vrhu današnje književnosti dvije su žene – Glorija Lujanović i Magdalena Blažević, a obje, dodala bih, opisujući ratne traume ulaze u “muški” prostor, jer uglavnom muškarci ratove i izazivaju.
Koja vas tema trenutačno ponajviše zaokuplja? O čemu pišete?
Pišem roman “Ovrha”, svoj prvi distopijski roman u kojem uopće nema tehnologije. Jednoga dana neznana elita sve je isključila i ljudi su bez digitalnih aparata posve izgubili sebe i počeli ludjeti. Budućnost u mome romanu nije buka nego tišina. Hvala Ireni Matijašević i drugima koji su objavili dijelove teksta u nastajanju i dali mi vjetar u leđa. Meni uvijek treba poticaj, nikada ne mogu sebe definirati. Slijedim misao Andréa Gidea – ne treba se bojati ljudi koji traže istinu, nego onih koji su je našli.
