Kustosica Tihana Puc o Zbirci hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću: Mnogi opusi umjetnica svoje kritičko vrednovanje dobili su sa zakašnjenjem ili na njega još čekaju

2023-09-19T11:15:12+02:0018. rujna 2023.|Kultura|

Piše: Ivana Perković Rosan

Zbirka hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću, koja obuhvaća 1077 djela 33 slikarice, iznimno je vrijedno svjedočanstvo jednog vremena u kojem su se slikarice susretale s nezamislivim preprekama i predrasudama. To nije spriječilo umjetnice poput Cate Dujšin-Ribar, Naste Rojc i Anke Krizmanić da svojim talentom i upornošću utabaju put budućim generacijama. O tome kako su se hrvatske slikarice 19. stoljeća borile da bi se obrazovale i s kakvim su se predrasudama sve susretale, kao i o samoj zbirci razgovarale smo s kustosicom Muzeja grada Zagreba Tihanom Puc, voditeljicom Zbirke hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću.

Žene su se u povijesti slikarstva suočavale s brojnim preprekama koje su im onemogućavale obrazovanje, javne nastupe i angažmane, umjetnice često svoja djela nisu potpisivale jer je školovanje žena dugo bilo zabranjeno. Ipak, u 19. stoljeću žene se počinju školovati i njihovi radovi se počinju priznavati. U Hrvatskoj je veliku ulogu odigrao Klub likovnih umjetnica, u kojem su bile aktivne i Cata Dujšin-Ribar, Nasta Rojc, Lina Crnčić-Virant i Vera Nikolić-Podrinski. S kakvim su se sve predrasudama suočavale slikarice u 19. stoljeću?

Pitanje obrazovnih, društvenih i kulturoloških ograničenja koja su se tijekom povijesti postavljala pred žene u njihovu bavljenju umjetnošću, a koja su bitno odredila uvjete produkcije, kao i recepciju ženske umjetnosti, iznimno je složeno i slojevito.

Govoreći o 19. stoljeću na području Hrvatske, što vrijedi i za cjelokupno europsko područje, govorimo o razdoblju duboko prožetom tezama o inferiornosti ženske likovne produkcije te shvaćanjem umjetnosti kao primarno muške djelatnosti. Štoviše cjelokupno je područje javnosti tada rezervirano za muškarce, dok je ženska sfera privatna. Sukladno tome, mogućnost ostvarivanja profesionalne umjetničke karijere za žene je iznimno otežana, dok za pripadnice nižih društvenih slojeva gotovo da je i nema. Prije omogućavanja upisa ženama na akademije, obrazovanje je bilo privilegij imućnih te slikarice mahom pripadaju plemstvu, uz iznimnije slučajeve kćeri slikara koje su poduku mogle dobiti u obitelji. Za pripadnice viših društvenih slojeva crtanje i slikanje dio su odgoja i dobrodošla zabava, njihova se poduka odvija u kućnom okruženju, a njihovo se bavljenje umjetnošću karakterizira kao diletantsko. To je, primjerice, kontekst u kojem se formira i stvara Fanny Daubachy – najstarija slikarica u Zbirci hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću.

Podsjetimo se da je do Prvog svjetskog rata ženama, a posebice onima iz viših slojeva, kretanje javnim prostorom bilo vrlo ograničeno. Tako će Nasta Rojc na slikarsku poduku kod Otona Ivekovića 1901. ići u pratnji ‘gardedame’, a Anku Krizmanić će na Umjetničko-obrtnu školu u Dresdenu (1913. – 1917.) pratiti majka i sestra. Obrazovnim ograničenjima te osobito nedostupnošću poduke iz crtanja akta, umjetnicama se nameću žanrovi koji se smatraju za njih prikladni, a koji su, dakako, niže rangirani – mrtve prirode, pejzaži i eventualno portreti. Stereotipne predodžbe o ženskoj (ne)sposobnosti likovnog izražavanja uvjetovat će i njihovo uporno izmicanje iz područja visoke umjetnosti i usmjeravanje prema području primijenjenih umjetnosti i umjetničkog obrta.

Pozitivni pomaci se umnažaju tek od druge polovice 19. stoljeća i zahvaljujući proširenim mogućnostima umjetničkog obrazovanja te razvoju i jačanju institucionalnog i tržišnog segmenta umjetničkog sustava, ženama se postupno olakšava umjetničko djelovanje, o čemu svjedoči i njihov sve veći broj i promijenjeni društveni sastav. Iako će ravnopravan upis na Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu (danas Akademija likovnih umjetnosti) ženama biti omogućen od njezina osnutka 1907., što će na akademijama u Beču i Münchenu biti slučaj tek od 1920., odnosno 1921., tvrdokorne predrasude prema ženskom likovnom stvaralaštvu još će dugo vremena otežavati njihovu afirmaciju, a vrednovanje njihovih djela uvjetovati i izvanumjetničkim kriterijima.

Nasta Rojc, Autoportret s kistom, 1910.

Žene su sredinom 19. stoljeća podučavali putujući slikari, a koliko su hrvatske slikarice bile poduzetne govori i to da su same organizirale tečaj u Zagrebu u Školi ‘Kod dvije Karoline’?

Prije osnivanja zagrebačke akademije, na području Hrvatske za žene je postojalo nekoliko mogućnosti umjetničkog obrazovanja, od kojih je jedna bila privatna poduka putujućih slikara, spomenuta u kontekstu naobrazbe Fanny Daubachy, te slikarski i crtački tečajevi i škole. I drugdje u Europi potražnja dovodi do otvaranja niza privatnih ženskih škola. U pravilu su one bile skuplje od muških škola i stoga su bile dostupne samo pripadnicama viših slojeva. Privatnu žensku školu ‘Kod dvije Karoline’ su 1864. godine u Radićevoj ulici u Zagrebu otvorile učiteljice Dragojla Pluščec i Dragojla Waldherr (naziv škole izveden je iz njemačke inačice imena Dragojla). Privatne su slikarske škole osobito brojne na prijelazu stoljeća, a osnivaju ih mahom slikari koji završavaju akademije u inozemstvu. Tako iste 1903. kada poznate slikarske škole otvaraju Bela Csikosa Sesija i Menci Clemet Crnčić, tečaj otvara i slikarica Anka Bestall, čija su djela također u Zbirci hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću, a koja je prva među našim slikaricama umjetnički obrazovana na Akademiji za žene u Münchenu. Tu će, cijenjenu münchensku Damen-akademie pohađati i Nasta Rojc. No, ženska se poduzetnost i samoorganizacija možda ponajbolje očitovala u udruživanju umjetnica u profesionalne saveze. U borbi protiv svih predrasuda prema ženskom stvaralaštvu i prepreka profesionalizaciji umjetnica u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća, učestalo je osnivanje ženskih profesionalnih udruženja. Trend je to koji pratimo u cijeloj Europi, jer je i u onodobnim umjetničkim centrima poput Pariza ili Münchena institucionalna potpora za žene bila znatno slabija od one za muškarce. U Parizu se Udruženje slikarica i kiparica osniva 1881., u Münchenu 1882., u Beču 1910., a u Zagrebu 1927. Nasta Rojc i Lina Crnčić-Virant osnivaju Klub likovnih umjetnica. Klub likovnih umjetnica, kojem je pripadao i znatan broj umjetnica iz Zbirke, je kako spominjete, odigrao iznimno važnu ulogu u emancipaciji umjetnica i afirmaciji njihovog stvaralaštva.

Lina Virant-Crnčić, Zdenka Pexidr pri radu

U zbirci djela hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću nalaze se djela ukupno 33 autorice, no mnoge od njih dugo su čekale da budu prepoznate? Primjera radi, prva samostalna izložba djela Dore Car održana je tek 33 godine nakon njene smrti.

Dugo je vremena tradicionalna i konzervativna disciplina povijesti umjetnosti, usredotočena na maskulinu i euroameričku produkciju, isključivala ili vrlo selektivno uključivala ono što je bilo mimo tog fokusa. Umjetnice su bile diskriminirane u svim segmentima umjetničkog sustava, od obrazovanja, izlaganja, kritike do tržišta umjetnina, a njihovo „otkrivanje“ i vrednovanje najviše dugujemo feminističkoj intervenciji u povijest umjetnosti počev od 70-ih godina 20. stoljeća. U tom je kontekstu nacionalna povijest umjetnosti ponešto zaostajala te su mnogi opusi umjetnica svoje kritičko vrednovanje dobili sa zakašnjenjem ili na njega još čekaju. Slučaj je to bio i s manje poznatim, ali i najpoznatijim umjetnicama iz Zbirke, poput Naste Rojc, za života priznate umjetnice. Predrasudama opterećena nacionalna povijest umjetnosti njezin je opus vrednovala kao drugorazredan, dodijelivši joj više-manje marginalnu poziciju. Tek će krajem 90-ih godina 20. stoljeća započeti valorizacija njezina opusa te se nastaviti u 21. stoljeću osobito zahvaljujući novim, feminističkim čitanjima povjesničarki i teoretičarki umjetnosti Ljiljane Kolešnik te Leonide Kovač, čijom je zaslugom opus Naste Rojc temeljito interpretiran i javnosti višekratno predstavljen. Ujedno je upravo Nasta Rojc prva umjetnica iz Zbirke kojoj je Josip Kovačić priredio izložbu (1983.). Dora Car, kako spominjete, bila je gotovo potpuno nepoznata do predstavljanja Zbirke hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću te umjetničine izložbe održane 1997. Podjednako je stručnjacima i javnosti bila nepoznata, primjerice, Mira Klobučar, također umjetnica čija su djela u Zbirci. Stoga je Zbirku Josipa Kovačića uistinu nabolje opisala Leonida Kovač nazvavši ju ‘arhivom nepostojeće povijesti umjetnosti’ i ‘svojevrsnim muzejom zbivanja izbrisanih iz povijesnog pamćenja’. Upravo je za poznavanje ženskog likovnog stvaralaštva druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, dugo vremena potiskivanog u drugi plan ili čak zaboravljenog, neizmjerno vrijednu ulogu imala i ima Zbirka hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću. Zahvaljujući nizu tematskih i monografskih izložaba kroz koje je ona do sada predstavljana, kao i porastu interesa za istraživanje ženske umjetničke produkcije i sve učestalije izložbene projekte posvećene umjetnicama, postupno se sklapa slika ‘izbrisanih’ ženskih svjetova umjetnosti.

Dora Car, Autoportret, 1912.

Umjetnice se u to doba često doživljavalo kao majstorice primijenjenih umjetnosti, no to je bio samo način kako su mogle zarađivati za život samostalno, bez braka?

Spominjane teze o manjkavosti kreativnih kompetencija žena, koje su u mnogočemu uvjetovale i pratile njihovu umjetničku djelatnost, u podlozi su određenja primijenjenih umjetnosti i umjetničkog obrta kao „prirodno“ ženskih. Oni su se smatrali prikladnima ženskom temperamentu i razini vještina koje su žene u stanju doseći, odražavajući prije svega njihovu eleganciju, a ne energiju i invenciju. U prvom našem tekstu posvećenom problematici ženske umjetničke produkcije iz 1916., naslovljenom „Umjetnost i žena“, antifeministički orijentiran kritičar i teoretičar Kosta Strajnić iznosi uvjerenja o inferiornosti ženske umjetnosti koja se nikako ne može mjeriti s postignućima muškaraca, a osobito u području visokih umjetnosti – slikarstva, kiparstva i arhitekture. Smatrajući da su ženski dometi imitacija muške umjetnosti, a nikako kreacija, žene se smještaju u manje cijenjena područja primijenjene umjetnosti i umjetničkog obrta. Na umjetničkim su školama „ženski odjeli“ bili oni primijenjene umjetnosti i umjetničkog obrta – keramika, ručni rad, tekstil – što ih je trajno odredilo kao žensku domenu. No, podjednako će oni biti i kanalima kroz koje će žene postupno pristupati umjetničkom području i profesionalnom djelovanju. Ovladavanje umjetničkim obrtom je nedvojbeno pružalo veće mogućnosti za ekonomsku samostalnost od slikarstva. Tako je Anka Krizmanić posvjedočila da su na umjetničke akademije odlazile imućne djevojke, a siromašnije na umjetničko-obrtne škole te je i njoj Tomislav Krizman savjetovao da u Dresdenu upiše umjetničko-obrtnu školu. Anka Krizmanić za život je zarađivala samostalno, neko vrijeme i kao crtačica na Medicinskom fakultetu. Razmjerno su rijetki umjetnici, a osobito umjetnice, koji su uspijevali, tada kao i danas, živjeti samo od umjetničkog rada te su srodni poslovi, a osobito pedagoški rad, često bili dodatni ili primarni izvori prihoda. Bio je to slučaj i s brojnim slikaricama u Zbirci.

Neosporno je da su egzistencijalni razlozi s izborom umjetničko-obrtnih škola bili povezani, kao što je neosporno i da su žene ostvarile vrhunske domete u području primijenjene umjetnosti, a čiji su ravnopravni status i vrednovanje patili od ženskog stereotipa.

Anka Krizmanić, Autoportret s maskom Otta Dixa, 1918.

Zbirku djela hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću, Zagrebu je donirao 1988. profesor književnosti i kolekcionar, doktor znanosti Josip Kovačić, koliko je ta donacija značajna, i koliko su takve donacije česte?

Donacije muzejima, kao i donacije gradu Zagrebu koje se povjeravaju na upravljanje muzejima nisu rijetkost i Muzej grada Zagreba upravlja s devet zbirki od kojih su neke dio stalnog postava, a neke na izvornim lokacijama poput Zbirke stana Viktora Kovačića, Memorijalne zbirke dr. Ivana Ribara i Cate Dujšin Ribar, Memorijalnog prostora Miroslava i Bele Krleže i Ambijentalne zbirka Roberta Frangeša Mihanovića. No, Zbirka hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću, koja obuhvaća 1077 djela 33 slikarice, u hrvatskom je kontekstu iznimna, a njezin značaj uvelike nadilazi lokalne razmjere. Zbirke umjetnica, kao i muzeji posvećeni umjetnicama, razmjerno su malobrojni u Europi. Jednom od najvećih europskih zbirki umjetnica smatra se The Women’s Art Collection u Cambridgeu u kojoj je zastupljeno 400 umjetnica s 600 djela moderne i suvremene umjetnosti. Ove je godine otvoren Međunarodni muzej umjetnica (MIDA – Museo Internazionale delle Donne Artiste) u talijanskom gradiću Ceresole d’Alba, a za sljedeću je godinu najavljeno otvaranje Muzeja u Mouginsu u Francuskoj, nazvanog Umjetnice Muzeja u Mouginsu (FAMM: Femmes Artistes du Musée de Mougins). To su ujedno i prvi europski muzeji posvećeni ženskoj umjetničkoj produkciji. Muzej grada Zagreba upravljanje Zbirkom hrvatskih slikarica preuzima krajem 2022. i riječ je uistinu o jedinstvenoj donaciji. Zbirka je iznimno vrijedno svjedočanstvo ženske likovne produkcije, ali i uopće položaja žena u polju umjetnosti i društvu. Upravo se stoga afirmacija Zbirke u okrilju Muzeja grada Zagreba, osim u umjetničkom, promišlja i u širem društvenom kontekstu. Djela iz Zbirke, kao i biografski podaci o umjetnicama, kako i vaša pitanja sugeriraju, otvaraju niz relevantnih pitanja o položaju žena u svijetu umjetnosti u prošlosti, ali i danas, o diskriminaciji žena, o borbi za ženska prava, o ravnopravnosti, o rodnim identitetima. Uz podlogu rasvjetljavanju prošlih društvenih okolnosti, Zbirka podjednako može biti poticajem propitivanju, pa i reorijentaciji sadašnjih vrijednosti. Upravo je na tim postavkama zamišljena aktualizacija, afirmacija i promocija Zbirke, čiji je cilj učiniti je dostupnom, vidljivom, zanimljivom i relevantnom različitim vrstama korisnika.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.