Antonija Dujmović

O svom sportskom putu, životu s dijabetesom tipa 1, očekivanjima vezanim uz plasman na Olimpijske igre 2020., kampanji Hrvatskog olimpijskog odbora „Prema Suncu” čija je ambasadorica te o medijskom tretmanu sportašica povjerila nam se 24-godišnja taekwondoašica, Kristina Tomić, europska prvakinja 2018. i brončana na Svjetskim prvenstvima 2017. i 2019, uspješna studentica i pričuvnica Hrvatske vojske.

Vrhunska ste sportašica. Što je prethodilo tome i je li put bio težak?

Kao i u svemu u životu, da biste došli do vrha i do ozbiljnih rezultata, potreban je ogroman trud, rad, odricanja i što je najvažnije, ljubav prema onome što radite. Ja sam ušla u taekwondo dvoranu kluba “Osvit” prilično kasno, tek s 13 godina. U početku sam se osjećala pomalo kao autsajder jer sam bila najstarija u ekipi, ali ubrzo sam prebačena u glavnu dvoranu u kojoj se ozbiljnije treniralo pod vodstvom trenera Dinka Koštića s kojim i danas radim.

Put prema ozbiljnim rezultatima je bio dosta težak, iako sam bila toliko očarana ovim sportom da mi ništa nije predstavljalo problem, niti treninzi, niti propušteni izlasci, rođendani i maturalci… Naravno, bilo je i dana kada bi me cijelo tijelo boljelo od napornih treninga i dobivenih udaraca, ali uvijek sam se podsjećala kako sve to radim isključivo za sebe, a ne za ikoga drugoga, i to mi je bila najveća motivacija.

Nitko me na ništa nije tjerao osim same sebe da vidim koliko mogu i dokle mogu stići (u početku na državnoj, kasnije na svjetskoj razini). Brojne medalje s međunarodnih natjecanja dizale su mi samopouzdanje i pripremale me za velike medalje poput dvije bronce sa Svjetskih prvenstava (2017. i 2019.), zlato s Europskog prvenstva 2018., dvije medalje s Grand prix-eva, srebro s Mediteranskih igara…

Foto: Kristina Tomić, privatni album

Nedavno ste javno progovorili o bolesti s kojom se nosite. Koliko je dijabetes promijenio vaš život?

Dijabetes je dosta promijenio moj život, sada umjesto jedne stvari (kilaža) moram svakodnevno paziti na dvije. Kada sam saznala dijagnozu, brzo sam se pribrala i čvrsto odlučila da me to neće spriječiti u daljnjem obavljanju mojih obaveza i sanjanju o najvišem vrhu sporta. U početku se naravno probudio inat koji mi je donekle pomagao da se nosim sa svakodnevnim izazovima dijabetesa, ali nakon nekog vremena shvatite da to i nema pretjeranog smisla te sam odlučila prihvatiti činjenicu da je to moja nova stvarnost i da neće nestati ni sutra, ni za tjedan dana niti za nekoliko godina.

Naravno, postoje bolji i lošiji dani. Nekad je sve super i dan prolazi bez većih poteškoća, a ponekad tijelo iz nekog meni nepoznatog razloga jednostavno ne sluša i ništa ne ide onako kako sam htjela ili planirala. To su teške situacije u kojima se moram pribrati i potpisati kapitulaciju za taj dan i prisjetiti se da sutra kreće novi, i s njime sve od početka.

Uz dva treninga dnevno, fakultetske obaveze i balansiranja između odmora i druženja s najbližima, šećer je brzo postao prioritet jer se ipak radi o mome zdravlju tako da najprije mislim na to. Pokušavam jesti što zdravije i što kvalitetnije, uz što manje inzulina kako bih spriječila eventualne hipoglikemije za vrijeme treninga i turnira koje, ako se dogode, otežavaju ionako teške uvjete. Zasad se dosta dobro snalazim u tome te ne dajem priliku dijabetesu da utječe na moj život imalo više od onoga koliko je nužno.

U čemu ste pronašli motivaciju za dalje?

Motivaciju za dalje pronašla sam u svom trudu koji sam već uložila u ostvarenje svoga sna te mi sada, kada sam ovoliko blizu nastupu na Olimpijskim igrama, nikakvo odustajanje niti posustajanje nije nikakva opcija. Štoviše, mislim da mi to nije niti u jednom trenutku prošlo glavom.

Što biste poručili drugim sportašima i sportašicama koji naiđu na slične prepreke?

Poručila bih im da nikada neće postojati savršeni uvjeti za treniranje i natjecanje i da će uvijek biti nekih poteškoća ali da je samo pitanje stava i odlučnosti koliko će u takvim uvjetima postići. Sve se može, samo uz uvjet da ne odustajete kada postane teško.

Foto: Kristina Tomić, HOO

Vi i izvrsni mladi plivač Franko Grgić ambasadori ste kampanje Hrvatskog olimpijskog odbora „Prema Suncu“. Koliko Vam znači povjerena uloga kojom promovirate hrvatski sport i kandidate na putu za Olimpijske igre u Tokiju sljedeće godine?

Jako sam počašćena i drago mi je što imam priliku biti dio tako velikog projekta poput kampanje ”Prema Suncu”. Kampanja traje tek nekoliko mjeseci, a već sam upoznala doista divne ljude s kojima surađujem, druge sportaše, bivše sportaše, glavne i odgovorne u različitim sektorima kampanje i sl. Jako mi je drago što su uz Franka odabrali baš mene kao ambasadoricu kampanje i trudim se opravdati njihovo povjerenje na svakom događaju na kojem prisustvujem te mislim da će mi ova kampanja ostati u lijepom sjećanju kao dio puta prema Tokiju.

Kakva su Vaša osobna očekivanja vezana uz plasman na Olimpijske igre?

Do kraja godine ostao je još samo jedan turnir, finalni Grand prix, na kojemu se skupljaju bodovi za rang ljestvicu koja izravno vodi na OI sljedeće godine. Prvih 6 sportaša s te ljestvice ima izravan plasman, a ostali će se morati boriti na kontinentalnim kvalifikacijama u travnju 2020. Trenutno zauzimam četvrto mjesto na toj ljestvici tako da se nadam da ću i nakon ovog turnira ostati tu gdje jesam i napokon moći odahnuti, malo odmoriti i reći da sam se kvalificirala na Olimpijske igre 2020. u Tokiju.

Kakva je situacija u taekwondou po pitanju ravnopravnosti spolova?

Mislim da je u taekwondou situacija prilično dobra, štoviše, imamo doista impresivan kontinuitet osvajanja medalja na velikim natjecanjima upravo u ženskoj konkurenciji. Mislim da, ako ste uspješni i osvajate medalje, nije bitno kojeg ste spola.

Kakva su Vaša iskustva žene sportašice?

Kao vrhunska sportašica s dobrim rezultatima mogu reći da mi ništa ne nedostaje kao ženi koja se bavi borilačkim sportom, dobila sam priliku nastupati na svakom većem natjecanju, redovito primam stipendije te sam čak ugovorni pričuvnik HV. Mnoga vrata su mi se otvorila na račun sportskih uspjeha tako da doista mislim da su u taekwondou važniji rezultati nego spol.

Foto: Kristina Tomić

Jeste li se susretali sa stereotipima o ženama u borilačkim sportovima?

Moja su iskustva doista pozitivna, doduše uvijek se čuju šale na račun toga kako mi se ne treba zamjeriti jer mogu nekoga istući, ali znam da je to sve u pozitivnom smislu pa se ne obazirem pretjerano na to.

Kako gledate na medijski tretman kojega kod nas dobiva taekwondo i drugi borilački sportovi?

Iako još uvijek dobivamo samo kutove stranica u novinama, u posljednje vrijeme situacija se popravila. Naravno, mislim da se na tom pitanju da još dosta raditi. Svjesna sam toga da taekwondo nije toliko popularan i plaćen kao neki veći sportovi no ipak je potrebno jednako toliko truda da bi se postigao neki rezultat tako da ponekad zna biti tužno i frustrirajuće što neke manje lige npr. nogometa zauzmu polovicu novina ili vremena u dnevniku dok se istovremeno odvija Prvenstvo svijeta u taekwondou na kojemu Hrvatska redovito osvaja medalje te takve vijesti dobiju puno manje pozornosti.

Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem Vaših sportskih postignuća?

Osobno sam zadovoljna praćenjem mojih postignuća iako mi to doista nije toliko važno koliko ostvariti određen rezultat. Inače nisam nametljiva osoba tako da mi ne treba medijski prostor ali u ime manjih sportova mogu reći da postoji velika razlika u medijskom tretiranju borilačkih i drugih sportova.

Što mislite kako bi se moglo poboljšati medijsko praćenje sportašica ?

Postoji hvale vrijedan Instagram profil pod nazivom “I ja sam sportaš” koji se bavi praćenjem rezultata manjih sportova u Hrvatskoj. Mislim da je to odličan način da se u današnje doba privuče pažnja na svakoga tko to svojim trudom i radom zaslužuje.