Razgovarala: Josipa Bubaš
Unatoč tehnološkom napretku i deklarativnom prihvaćanju ljudskih prava ili religijskih vrijednosti, živimo u društvu koje prihvaća, normalizira a često i fetišizira nasilje. Patrijarhat kao modus operandi u javnoj sferi, i još više, u četiri zida, svakako je jedan od generatora nejednakosti a time i agresije. Nasilje je u svakoj društvenom stanici. Upravo stoga, femicid i prikazi različitih vrsta nasilja u filmu i kazalištu u zadnje su vrijeme tema tribina i stručnih polemika. Na Sarajevo film festivalu, primjerice, povodom stravičnog zločina u Gradačcu, održan je panel pod nazivom panel “Femicid u filmu, televiziji i novim medijima” u kojoj su sudjelovali filmski djelatnici, a u studenom prošle godine u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust održana je tribina “Nasilje u suvremenoj hrvatskoj kazališnoj i filmskoj produkciji.
Društveno osvještavanje medija kao alata različitih ideologija stavlja pod lupu načine ne koji se pristupa društvenim temama. Nasilje je, bilo ono strukturno ili privatno, rodno, intergeneracijsko, emocionalno ili fizičko, dio društvenog tkiva. Film, i u manjoj mjeri kazalište, budući da dopire do manjeg broja gledatelja/ica, moćni su poligoni ideologija. Primjerice, ruski i gruzijski filmovi osamdesetih godina, kako mi je u razgovoru napomenula Maiko Chitaia, gruzijska feministkinja i aktivistkinja, romantizirali su otmice mladih djevojaka radi sklapanja brakova. Jagoda Kaloper u svom filmu Žena u ogledalu (2011.) preuzima scene nasilja nad ženama iz filmova u kojima je glumila, montirajući paralelno pogled vlastite kamere u ogledalu i ukazujući time na normalizaciju nasilja i patrijahalne kodove prisutne u filmu kao mediju koji odražava i proizvodi vrijednosti. O nasilju, problematici prikazivanja nasilja i implikacijama istoga razgovarala sam s Kristinom Grubišom, jednom od sudionica zagrebačke tribine.
Kristina Grubiša mlada je redateljica je koja u svojim predstavama dotiče različite aspekte nasilja, integrirajući istovremeno filmske utjecaje. 2021. postavila je predstavu inspiriranu Paklenom narančom, Tejp S. Belbera u Putujućem kazalištu, Svinje T. Zajeca u Boom teatru, Rossinijevu operu Bračna mjenica na Visu, Papandopulova Amfitriona u HNK Zagreb, Eliotovu Pustu zemlju a krajem ljetne sezone imala je premijeru predstave Beštije u kojoj se bavila prigušenim nasiljem malih sredina. O ženskoj perspektivi prikaza nasilja i mnogim drugim temama razgovarale smo u pauzi između ljetnog odmaranja.
Josipa: Godine 2021. radila si predstavu inspiriranu filmom Paklena naranča. Kultni film, snimljen prema istoimenoj knjizi Anthony Burgessa estetizirao je i na određen način fetišizirao kulturu bandi i nasilja, kritizirajući istovremeno i društvene mehanizme. Što te motiviralo da uroniš upravo u ovu temu? Postoji li, po tvom mišljenju ispravan način pristupa nasilju u umjetnosti, koji nije moraliziranje niti slavljenje nasilja?
Kristina: Po meni je najproblematičnije kada se estetizira nasilje, što često prelazi u romantiziranje ili fetišizaciju. Predstavu sam radila i prema filmu i romanu, iako sam se više oslanjala na roman, a izvlačila sam vizualne reference filma. U romanu postoji 21. poglavlje, koje je izbačeno u američkoj verziji i koje Kubrick nije unio u film. U tom zadnjem poglavlju romana, Alex, glavni lik, sjedi u kafiću i sreće prijatelja iz nekadašnje bande koji mu kaže da ima djecu i ženu, nakon čega Alex “padne” u teško preispitivanje samog sebe i svoje trenutne situacije – kroz razgovor sa samim sobom shvaća da je zapravo depresivan, da želi promjenu od prijašnjeg načina života i raspušta svoju novookupljenu bandu. Iz završnog monologa, po mom mišljenju, zaključuje se da promjena u odnosu prema nasilju može doći jedino iz čovjeka samog i ne može se nametnuti izvana. Svako poglavlje knjige počinje s rečenicom: „A što ćemo onda , a?„. To je pravo pitanje za mlade koji rastu u kulturi nasilja, u kojoj se propagira da je nasilje cool. Kako se odmaknuti od te prevladavajuće struje i negativnih utjecaja? Jedino kroz duboko preispitivanje samog sebe i svojih želja, te kroz takav proces donijeti samostalnu odluku za promjenom. Pri postavljanju predstave, htjela sam ukazati na dvoličnost društva, koje isto to nasilje kažnjava ali ga i istovremeno i promiče. Cilj je bio pokazati nasilje kao mehanizam koji je zavladao cijelim svijetom pa i njima samima, mladima. U predstavi kad se Alex zapita što se s njim događa, on mijenja ujedno i način kretanja, mijena mu se tijelo, ispada iz tog mehanizma. Paklena naranča i jeste metafora svijeta koji ima svoj ritam i zupčanike, “koji će tako idjati do kraja svijeta, uokolo i uokolo i uokolo, kao neki boljši divovski kao čelovjek, kao stari Gospodjin osobno (ljubaznošću mliječnog bara Korova) koji okreće i okreće i okreće vonjaju gražnju naranču u svojim divovskim rukajama.”
Josipa: Na neki je način neosobno, mehanizmi se perpetuiraju, ljudi kao da se automatski integriraju u postojeće obrasce..
Kristina: Pitanje je kako ispasti iz tih obrazaca, upitati se gdje si ti u svemu tome i probuditi potrebu da radiš drugačije. Vjerujem da začetak te promjene “ritma” može doći kroz dodir s umjetnosti. U predstavi scene nasilja nisam prikazivala doslovno – scena silovanja žene i prebijanja njezinog muža stilizirana je kao “gvalja” u kojoj glumci imaju direktan kontakt očima s publikom, kreću se oko publike, a sam Alex im se direktno obraća. Takvim postupkom publika je na drugi način uvučena u sadržaj.
Predstava ‘Paklena naranča’ / Foto: Karla Budišćak
Josipa: Kakav je tvoj stav o doslovnom prikazivanju nasilja? Što ti se čini da u odnosu prema publici proizvodi takav prikaz, a što proizvodi svojevrstan odmak, prijevod, stilizacija ili apstrahiranje?
Kristina: Mislim da se jači dojam, u smislu percepcije publike u kazalištu, stvara kada ostaviš rupe, da publika mora sama zamisliti točno kako nešto izgleda. To stvara osjećaj neugode, je nema ništa bolesnije i jače od mašte. Performansi kao forma s druge strane idu na direktnost, oni se često baziraju na odnosu “jedan na jedan“. Takav postupak je također jak u doživljaju, ali sve je pitanje cilja. Zavisi što se radi. Za Paklenu naranču su postojali i knjiga i roman kao prijašnji predlošci, i u tom kontekstu mislim da je puno jače kada se ne ide direktno već se koriste druga umjetnička sredstva. Volim provocirati s elementima tako da se publika mora boriti s osjećajem da im je to istovremeno vizualno atraktivno i seksi a zapravo je odvratno. Tako se i u publici stvara nekakva ambivalencija, moraju se boriti sami sa sobom.
Josipa: S obzirom na to da u radu često koristiš filmske reference, misliš li da isti principi vrijede i u filmovima? Navikli smo gledati nasilje u mainstream filmovima, kao svojevrsne setove atrakcija, no što je to tebi filmsko bavljenje nasiljem koje ostavlja prostor refleksiji?
Kristina: Film koji mi je po tom pitanju bio istovremeno zanimljiv i težak je Nepovratno Gaspar Noéa. Gledala sam ga u kinu. Scene nasilja ti ne dopuštaju bijeg, pred tebe stavljaju 15 minuta brutalnosti, kamera se ne miče, prisiljen si gledati to do kraja. Odvratno je ali te i na odbojni način privlači da gledaš – kao gledatelj/ica se moraš suočiti s nasiljem. Nasilje se u našoj percepciji često svede na crnu kroniku i brojke, kratki sažetak i naslove poput „troje ubijeno, petero ranjeno“, no ustvari ne doživimo pravi razmjer tragedije koja sa dogodila. Takvi primjeri nasilja su svakodnevni i puno su gori. Na projekciji filma dosta je muškaraca na sceni silovanja Alex (Monica Bellucci) izlazilo iz dvorane, nisu mogli gledati toliko nasilje. Interesantno mi je kako se od gledanja direktnog nasilja bježi, a opet se na svakodnevnoj razini ljudi upuštaju u njegovo stvaranje pri čemu nemaju istu percepciju kao kad gledaj istu stvar na ekranu. Taj film bi izdvojila kao užasno potresan. Kod Kubricka je sve estetizirano i postoji širi koncept – prikazuje dvoličnost izrazito seksualiziranog i vulgarnog svijeta. To se pogotovo vidi po pažljivo probranom namještaju i tapetama: Kubrick je cijeli svijet prikazao koji je sa jedne strane jako perverzan i dvoličan, a ujedno mlade kritizira, kažnjava i stavlja zabrane na stvari koje su drugima dopuštene. Takve okolnosti stvaraju shizofreniju, jer nije jasno što je dopušteno, a što ne.
Predstava ‘Beštije’ / Foto: Luka Dubroja
Josipa: Radila si i prema motivima Lars von Triera. Njegovi su filmovi također kontroverzni, često ga feministička publika optužuje za mizogine prikaze ženske seksualnosti. U nekim je filmovima fascinantan u toj ekstra perverziji koja stvara ambivalenciju, otvara pitanja i činu gledanja, onome što aktivira pri gledanju. Čini mi se da ne treba pristupati takvim djelima isključivo, ona upravo upućuju na čitav koloplet kontradikcija. Što tebe fascinira u njegovim filmovima?
Kristina: Imam isto mišljenje. Treba gledati kako takva vrsta sadržaja provocira svakakve emocije, Trier je maher u tome. Najviše sam se navukla na Dogville, Breaking Waves, Manderlay, jer stalno igra na licemjernost nas kao gledatelja. Feministkinje Triera često odbacuju jer ne podržavaju ženomrzilaštvo ali po meni su njegovi filmovi puno više od toga.
Josipa: U redu je da se i određeni tip ženske seksualnosti dovede do ekstrema, kod njega to ide gotovo u apsurd submisivnosti i postaje nešto drugo.
Kristina: Po meni je licemjerno jer kad pokušavaš definirati što je ženska seksualnost i što bi trebala biti, tako je ustvari sputavaš i ograničavaš. Seksualnost bi trebala biti najslobodnije polje u kojem je dopušteno igranje ulogama, to mi je jako zanimljiva tema. Izrazito sam protiv definiranja, ograničavanja i zabrane preispitivanja jer to vodi samo zatvaranju i na nekin način i cenzuri. Kad se uzimaju tradicionalne rodne uloge, i npr. submisivnost kod žena, postoji tendencija da se to doživljava kao izrazito negativno, u smislu da podržava neravnopravnost. No kod von Triera nema zaključaka, on samo otvara pitanje, može biti i jedno i drugo. Zapravo problem uvijek nastaje kada se nešto pokuša negirati, jer to nužno vodi u podvajanje s kojim se kad-tad treba suočiti.
Predstava ‘Beštije’ / Foto: Luka Dubroja
Josipa: Tvoja zadnja predstava Beštija, koja je imala premijeru u Teatru &td u 2. lipnja 2023. djelomično je inspirirana filmovima von Triera. Ta se predstava također bavi i nasiljem u malim sredinama. Možeš li reći nešto detaljnije o tome?
Kristina: Jako mi je bilo čudno biti u Drveniku nakon predstave koja je zapravo inspirirana Drvenikom, ljudima i odnosima ovdje koji su mi poznati iz osobnih iskustva. Glavna ideja mi je bila prikazati kako se u malim sredinama – ne samo u Dalmaciji, ali radila sam s onim što mi je najbliže i poznato – često prelazi preko zločina, zataškavaju se događaji samo da bi se održalo pitanje rutine. Istina i pravda nisu bitne, bitan je osjećaj zajednice i nenarušavanje zajedničke rutine. Tu su prisutni različiti oblici nasilja, od pasivno-agresivnih, suptilnih oblika psihološkog i emocionalnog nasilja, generacijskog nasilja… Tako u predstavi imamo neke od tih oblika kroz baku koja vodi selo, otac koji svu odgovornost prebacuje na sina. Na kraju sve kulminira ubojstvom koje se razriješi tako da se ignorira. Zajednica kao takva odluči negirati zločin prema pojedincu koji se našao u tom selu i pretvarati se da on tu nikada nije ni živio. Okrenu to na glupu dalmatinsku spiku: „A šta ti stranci, hodaju u japankama po Biokovu, triba se pazit“, što djeluje ujedno i komično ali i potpuno apsurdno kako se takav zločin jednostavno samo “obrisao”. Uzor Karli Leko i meni za stvaranje priče bio je von Trier koji fantastično uvezuje priču i sve male sitne detalje, jako smo pazile da sve bude povezano i precizno. Kada odeš u detaljnu dramaturšku analizu njegovih filmova, shvatiš da se kod njega gotovo svaka riječ referira na drugu, ništa nije slučajno, sve je lijepo uvezeno. Cilj je bio postići takvu uvezanost, tako da se neki dijelovi s početka pojavljuju na kraju u drugom kontekstu, kao suptilni i blagi foreshadowing.
Josipa: Tekst si radila improvizacijom s glumcima, kakav je bio proces?
Kristina: Bio je to zanimljiv i poseban proces. Dugo sam živjela s Dogvilleom, cijela ta problematika me jako mučila. Znala sam da ga želim raditi i prije nego sam upisala akademiju jer mi je jako korelirao s okolnostima u kojima sam odrasla. Kad sam pričala s Karlom, skužile smo da imamo dosta sličnih iskustava, i odmah sam postavila sinopsis – odakle krećemo i gdje završavamo, cijeli autorski tim je dobio zadatke. Glumci su gledajući filmove izdvajali rečenice za svoje novo lice, neovisno o tome koji ih lik u filmu izgovara i prema tome dalje gradili svoju priču. Prvo sam radila s mladim glumcima – Larom Nekić, Emom Šunde, Marinom Stevićem i Lukom Knezom, a zatim su nam se pridružili Alma Prica i Igor Golub. Dok nisu ušli u projekt, samo smo zamišljali njihove likove; nikako nismo mogli naći glumce za njihova lica. To zamišljanje je bilo dosta u crno-bijelo perspektivi, plošni obrisi tih lica. Kad su nam se pridružili, srušili su nam prethodne iluzije, a likovi su dobili dubinu i toplinu koju nismo uopće mogli zamisliti. Osim što je proces bio intenzivan, bio je u neku ruku za sve i poput grupne, kolektivne terapije gdje smo dobili prostor otvoriti teme koje su svakog od nas već duže vrijeme okupirale. Mislim da se aposlutno treba baviti nasiljem kroz umjetnost, i biti svjestan pitanja kako postaviti nasilje na scenu, potiče li nasilje na sceni ili u filmu nasilno ponašanje. To je pipkava pozicija, kako sve to voditi i realizirati.
Predstava ‘Tejp’ / Foto: Dora Plantarić
Josipa: Aktivizam i kritika čest su jezik u performansu i nezavisnim izvedbama, no tu umjetnost prate ljudi sličnih kritičkih aparata, koji su više-manje istomišljenici i dijele iste vrijednosti. Mainstream film koji dolazi do šireg kruga, kako tu priči temi nasilja? Filmovi za širu publiku često govore kroz najmanji zajednički nazivnik, kodove koje svi razumiju, kako tu pristupiti nasilju?
Kristina: Mainstream filmovi koriste jednostavnije kodove radi lakše mogućnosti čitanja i pristupa publici. Moj omiljeni postupak, koji se trudim provoditi u svom radu i doživljaju publike, je neispunjavanje očekivanog – tj. izvrtanje poznatog koda. Prvo uspostaviš kod koji rezonira s gledateljem a zatim ga izvrneš. Rezultat je groteska. Groteska kao vrsta kazališta najlakše dolazi do publike jer kroz poznati okvir prenosi nešto posve izvrnuto, i u tom momentu i publici izaziva razočaranje, iznenađenje sadržajem. U kazalištu to najlakše izaziva Brechtov čuveni V-efekt koji preko distanciranja dovodi do začuđenosti. Film možda može još bolje koristiti tu strategiju razočarenja kroz svoju formu.
Josipa: Činjenica jest da nasilje privlači publiku. I sama u zadnje vrijeme gledam britanske i skandinavske krimi serije, odmaram se uz sadržaje koji su u biti izgrđeni oko zločina i njegovog razrješenja. Što je, prema tom mišljenju, toliko privlačno u nasilju?
Kristina: Mali osobni uvod – kao mala htjela sam biti forenzičarka, sa sedam godina sam hodala Drvenikom s knjigom o serijskim ubojicama. Nasilje me odvijek zanimalo kao tema, kako se rađa i zašto do njega dolazi. Ali dobro, škorpija sam pa ćemo tako objasniti i opravdati sklonost ka mračnijim sadržajima (smijeh). Jako volim statistike, studirala sam sociologiju, a i danas me fasciniraju slične teme. Ljudi imaju potrebu za sirovim sadržajem u trenucima kada nemaju doticaj s nasiljem; tada želja za nasiljem odlazi u podsvjesno. Slušala sam super intervju s detektivom koji govori o statistici i vrstama ubojstava u periodu korone, tada su overkill ubojstva porasla za čak 20 posto, što je ogromno. Overkill je kada ubojstvo prelazi funkciju i postane iživljavanje. Porastao je i interes za true crime sadržaje, svjedoci smo da se trenutno cijeli novi community rodio iz toga, a uglavnom ga slušaju žene kao sadržaj za odmaranje. Ja si prva prije spavanja puštam podcaste o Jack the Ripperu i sličnima. Mislim da to nije slučajno, pogotovo za nas žene za koje se tradicionalno vjeruje da ne bi trebale biti sklone nasilju. Od nas se očekuje da budemo nježne, pristojne. Ovo je u neku ruku ispušni ventil. Ja se i bavim tim temama jer mi se vrte u glavi, jer ja kao žena ne bih smjela imati nasilne misli i tu se otvara taj jedan moment terapije. U svakodnevnom životu često smo u poziciji nemoći, uvijek fizički nadjačane, i bez obzira na pravednost ili nepravednost situacija u kojima se nalazimo nismo u poziciji odgovoriti i reagirati.
Predstava ‘Pater Familias’ / Foto: Antea Šoštarić
Josipa: Prikazi nasilja prema ženama se postepeno mijenjaju, prije je gotovo svaki film uključivao rodne stereotipe a time su i prikazi nasilja nad ženama bili učestaliji i pristupalo im se nekritički. Diskriminacija danas nije toliko očigledna, ali nasilje prema ženama je svakako prisutno.
Kristina: Apsolutno. Video u kojem su izvučeni stihovi iz narodnjačkih pjesma, poput „ližem ti đonove, gazi me itd.“ koje pjevaju žene postao je viralan i naširoko kritiziran. Rodno nasilje je toliko ukorijenjeno u javni diskurs, da ga često ne dovodimo u pitanje. Tek kad se ti fragmenti izoliraju i nanižu, kao u takvom videu, hvataju pozornost, tako da mi se čini da se ipak percepcija oko toga mijenja.
Josipa: Pogotovo se u filmskoj industriji jako pazi. Što misliš, koje su posljedice takvog pristupa, ima li to i negativne strane?
Kristina: Ponekad to vodi u banaliziranje, a in your face politička korektnost stvara kontraefekt koji konzervativci jedva dočekaju da koriste za svoje ciljeve. Mislim da će proći puno vremena dok dođemo do zdravog balansa. Ali mislim da nam to u ovim momentima i treba; možda treba otići u krajnosti da bi se izvrnuo princip.
Josipa: Uvijek je problematično kad su politike jako očite, čak kada podržavaš vrijednosti na kojima se inzistira.
Kristina: Primjer je Barbie. Pogledala sam film, izuzetno me nervirao in your face monolog Americe Ferrere jer je baš realiziran na prvi pogled plošno, banalno. Naknadno sam promijenila mišljenje – pa neka i je, jer ogroman dio publike ne bi nikada ništa slično čuo ni doživio. Neka je i pretjerano, da razmaše duhove.
Gledala sam film sa jednim kolegom iz struke. Nakon što Ken uvede patrijarhat i žene su se naučile konformirati i biti submisivne, Barbie smišlja plan kako da “probudi” ostale Barbike i podsjeti ih na njihove prijašnje pozicije. Barbie se tako domisli da je najlakše dobiti što želiš od muškaraca ako igraš na kartu svoje vlastite slabosti. U jednom od primjera tako se pravi pred Kenom da ne zna za film Kum, zbog čega joj on odmah krene nadmeno i detaljno objašnjavati cijeli film. Tri dana nakon gledanja filma sa istim kolegom sam bila u situaciji gdje mi je on osobno krenuo na veoma sličan način elaborirati Kuma u momentu kad je taj film bio spomenut. Nisam znala sprda li se i je li to referenca na film; nije bila. Dakle, iako je pretjeran, film očito iznosi stvarne situacije. Naravno treba biti svjestan i marketinškog i konzumerističkog licemjera: ispod maske feminizma stoji mašinerija koja prodaje majice od poliestera i plastične igračke koje su izradila djeca u Aziji za možda svega 10 centi po danu.
Kristina Grubiša / Foto: Luka Dubroja
Josipa: U zadnjoj predstavi, Pater Familias, koju si radila s Khaos Kolektivom u produkciji Eurokaza, u opisu navodiš da „Žene u drami “Pater Familias” predstavljaju personifikacije neuslišenih želja. Njihovi pokušaji za dobivanjem svojeg novog prostora, figurativno i doslovno, ali i za afirmacijom trenutnog prostora, ostaju bezuspješni. Njihov glas se ne čuje – koliko god puta rekle nešto, pa one utoliko jesu nevidljive.“ Misliš li da se situacija u suvremenoj obitelji imalo promijenila?
Kristina: Situacija je i dalje daleko od bajne – stalno do nas dopiru nove informacije o groznim slučajevima femicida, gdje žene unatoč prethodnim prijavama i svim mogućim postupcima prevencije nasilja nisu bile zaštićene. One ostaju nevidljive za šire sustave iako su sve radile “kako treba”. Takvi primjeri bude u meni veliki bijes jer direktno pokazuju stvarno stanje stvari, da unatoč svim promjenama i naporima da žene dobiju na vidljivosti društvo dopušta nastavak takvih zločina.
Naravno kad bi uspoređivali sa nekim prošlim vremenima, u kontekstu obiteljskih odnosa žene imaju trenutno veću slobodu i znaju da mogu i trebaju tražiti svoja prava, stoga i ne čudi povećan broj rastava u zadnjem desetljeću. Ima i drugih faktora koji utječu na tu statistiku ali bitno je da žene znaju da nisu same i da trebaju reći ne kada im netko repetitivno pokušava uvjetovati način života. U drami Pater familias imamo tri žene, dvije majke i kćer, koje se neuspješno hrvaju sa središnjom figurom drame, ocem koji vodi dvostruki život i ima dvije obitelji. Neugodna je to drama jer nam daje uvid u odnos u kojemu čak i kada žena vidi pravog “uzročnika” problema, negira ga i opravdava, i tako zapravo guši samu sebe. Mislim da će proći još dugo vremena da se odučimo od takvih toksičnih principa koje se generacijski prenose.
