Razgovarala: Josipa Bubaš
O radu Centra za roditelje Klubko razgovarala sam s jednom od osnivačica, Ivanom Habuš Kraljević. Ivana i Barbara Perasović Cigrovski osnovale su Klubko netom prije korona krize kako bi odgovorile na potrebe novih roditelja, pružile podršku koja u suvremenom, individualiziranom društvu nedostaje. Klubko organizira edukacije, radionice, konferencije, provodi istraživanja i surađuje s drugim dionicima javnog, privatnog i civilnog sektora na pružanju podrške roditeljima, mladima i stručnjacima u odgoju i obrazovanju, a nedavno je otvoren novi prostor u Ilici 131. Koji su izazovi poslovanja udruge, koje su potrebe i poteškoće i kakvo je iskustvo roditeljstva danas?
Josipa: Kako je nastao Klubko?
Ivana: Bila su to davna vremena (smijeh). Do ideje je došlo iz privatnih pobuda i ambicija, iz osobnog iskustva, iz dugogodišnje želje za promjenom, novim područjem osobnog razvoja i razvoja karijere, i iz iskustva dobivanja djeteta i porodiljnog, te velike životne promjene. Šokira te kad iz prve ruke vidiš što imaš i što nemaš kao dio društvene datosti, što sve kao pojedinac prođeš i kako sustav ignorira takve transformacije, osim vrtića koji možda ni ne dobiješ. Sve su to iskustva u kojima ni žene, ni muškarci, nemaju podršku. Iznenadilo me da sam to tek tada saznala. Sustav, naravno, prepoznaje te promjene, prepoznaje probleme tog razdoblja, čak je i zakon prilagođen tome, primjerice, u prvoj godini s bebom muž ne može samostalno pokrenuti razvod. Postoje mnogi instituti koji prepoznaju situaciju, osobito struke koje rade s roditeljima znaju što znači ta promjena i koje izazove nosi, međutim, poslodavci, grad, okoliš, prijatelji, obitelj jednostavno ne prate tu transformaciju. To je djelomično logično, a djelomično problematičan rezultat suvremenog načina života. Takva promjena zahtjeva svoje pleme koje ti može pružiti podršku. Postoje “mameće grupe”, no njih ne doživljavam kao svoje pleme jer se tamo mame okupljaju i prepoznaju u tom smislu, ali upadaju u novu zamku koja im otežava ovo razdoblje, a to je natjecateljstvo u roditeljstvu. Čini se da je podrške puno, no kvalitetne grupne i individualne podrške nedostaje na sustavnoj razini. Klubko smo osmislile kao podršku novim roditeljima. Zamišljale smo da bi tako trebala funkcionirati svaka mjesna zajednica, a toga u Zagrebu i u Hrvatskoj nema. Naš prvi prostor je išao u tom smjeru – bio je mjesto za roditelje, a onda smo kasnije gradile dalje. Čovjek raste i razvija se pa tako rastu i programi, ali ostalo je to ishodište, nešto što ne napuštamo i što ćemo u narednom periodu aktualizirati kroz nove projekte.
Josipa: Pokrenule ste Klubko netom prije korone, kako je na vas utjecala kriza?
Ivana: Lijepo je krenulo, mnogi korisnici koji su danas s nama su nas tada prepoznali. Neki su dolazili, neki nikada nisu došli, ali su čuli za nas i nekako se proširila informacija o Klubku. Preživjele smo pad poslovanja i zatvaranje mjesta druženja za vrijeme korone. Tada smo bile mlade poduzetnice s potporama, a uložile smo i sve svoje u taj prostor. Završile smo u birokratskoj, financijskoj, emocionalnoj… sveopćoj zavrzlami. Brzo smo se snašle u smislu da smo održale Klubko u online izdanju, premda u početku ni same nismo razumjele što to znači niti kako ćemo dalje, ali nekako smo uspjele. Odlučile smo da ne puštamo, da se nekako prilagodimo i preživimo. Sretna sam da smo i tijekom tog razdoblja uspjele održati okupljanje i sačuvati ono što su korisnici doživjeli da mi predstavljamo, no nažalost smo morale pustiti neke stvari. Više nismo imale sredstva za ponavljanje takve priče s prostorom, a niti želje. Razmišljale smo kako nastaviti i promijenile smo poslovanje, prebacile Klubko na našu udrugu Ema koju su osnovale Barbara Perasović Cigrovski i njezine kolegice, a koja već dugo nije bila aktivna. To je projekt iz studentskih dana koji se s vremenom stišao a sada smo je oživjele na posve nov način. To nam je dalo priliku da kao udruga apliciramo na natječaje i korak po korak smo ustrojile poslovanje tako da imamo pola samofinanciranja od naših programa, a pola projektnog sufinanciranja. To je velik zalogaj i tu se sada trebamo zaustaviti. Vratile smo se inicijalnoj želji da Klubko jednoga dana pokriva različite segmente roditeljstva, rada sa stručnjacima i mladima. Trenutno smo bliže toj priči nego u početku, a evo, sad smo otvorile i novi prostor.
Foto: Klubko
Josipa: Koji su problemi novih roditelja i zašto im je sada potrebnija podrška nego u prethodnim razdobljima?
Ivana: Porod je danas isti kakav je uvijek bio, djeca su djeca, uvijek je teško imati dijete, to je činjenica. U životu je ponekad teško održavati veze, raditi svaki dan i davati svoj maksimum osam i više sati dnevno, učiti i ići u školu… sve je “teško”. I o mnogim od tih teškoća se otvorenije govori. Međutim roditeljstvo se ne priznaje kao rad, a ako ti je težak, ili se nisi dobro organizirala/o, ili ne razumiješ da ti treba biti teško i da je svima oduvijek bilo teško ili si maltene nemajka. Nije problem u težini, jer se ta ”težina” ne može eliminirati nikakvim programom podrške, ona se zapravo treba suosjećajnije prihvatiti, to je velika razlika. Nije problem u tome da je mamama (ili tatama) prije bilo lakše, nego u tome da su prije majke i očevi očekivali manje, željeli manje za sebe i nisu većinom oba roditelja bila zaposlena, nisu živjeli u uvjetima u kakvima danas žive. Deplasirane su priče „a kako je bilo nama“, premda mnoge mame to govore svojim kćerima i mnogi susjedi to pomisle umjesto da ponude pomoć. Svaka generacija, i svaka obitelj također, sve više živi u svom malom mikrosvemiru. Taj mikrosvemir je problem jer nema više podrške koju je zajednica oduvijek pružala. To je neka spontana podrška – od susjedstva, ulice, na dalje. Banalan primjer: prije su se djeca igrala cijele dane vani, roditelji nisu bili 24 sata zalijepljeni za svoju djecu, niti su ta djeca skakala u malim stanovima od 40 kvadrata roditeljima po glavi, skakala su vani na livadi. Djeca su dolazila na wc i večeru i onda su se umorni i ispunjeni onesvijestili na spavanje. Živjeli su svoj dječji život. Dječji je razvoj tekao spontanije i prirodnije, od socijalnog razvoja među vršnjacima, do motoričkog razvoja. Sve što je danas postalo područje o kojem se puno više govori i koje zapravo roditelje često navodi na pogrešan zaključak da oni trebaju puno više raditi da bi se dijete normalno razvilo, nekada je teklo s manje opterećenja. Radi se o tome da mi svi možda radimo previše. Nekada se u tom smislu radilo manje, ali su okolišni uvjeti jednostavno bili drugačiji. Ne znači da je sve prije bilo bolje jer apsolutno nije. Tradicionalni odgoj je donio puno poteškoća koje odrasli pojedinci osjećaju. Potrebna je promjena u odgojnoj paradigmi, međutim, nije dovoljno baviti se isključivo time, a ne rješavati okolišne faktore. Ni roditelji ni djeca nemaju mogućnost drugačije funkcionirati – djeca nemaju drugačije prilike u svom okruženju, roditelji nemaju drugačije prilike – tu leži problem. Kad ti netko kaže „a kako smo mi prije“, što više unatrag idemo, to više možemo pričati o razlikama. Prije su se žene iz zajednice (duže) brinule o ženi koja je rodila. Znalo se što znači babinje i to se poštovalo. Danas žene niti same ne poštuju babinje nakon poroda jer nemaju za to uvjete. Danas se i natječemo – što se prije digneš, što si prije fit, to si uspješnija žena, mama. Ljudima se teško zaustaviti. I doista jest teško stati jer je današnji život strahovito preispunjen, prebrz. Kad dođe dijete, tebi sve doslovno na neko vrijeme stane i ostaneš sam, i to je doista teško. Čežnja da se vratiš, da ponovo pripadaš plemenu (a tvoje pleme su posao, prijatelji, nekakva aktivnost), mogućnost da sudjeluješ u svemu, prošvrljaš gradom, što god da te veseli, da odeš na kavu jer u tvoj mali stan ne može doći cijeli čopor, sve te to tjera da sama od sebe očekuješ da suludo brzo možeš ignorirati da se dogodio porod i da beba zahtijeva jako puno fizičke i emocionalne energije i vremena. Sve bi to ljudi željeli instant riješiti i zapravo im time postaje teže. Neke su tradicionalnije zajednice, prema kojima smo kritični u nekim drugima aspektima, omogućavale podjelu poslova na više ljudi, a danas ljudi s djecom doslovno žive isto kao i oni bez djece. Nema razlike. Znači, nisu s tobom tvoji prijatelji, nije s tobom niti tvoja obitelj, niti susjedstvo, ni ne poznaješ susjede. Nitko nema vremena, svi nekud jure i ti si ostaješ sam(a). E to je različito, to je vrlo različito. Naravno da ima obitelji koje su se uspjele složiti drugačije i to je prekrasno, oni najčešće kažu da im nije tako teško. Slično smo češće čuli tijekom korone kada su tate više radili od doma. Kada su ljudi zajedno u nečemu, imaju više sluha jedni za druge i više mogućnosti da zadovolje svoje potrebe. Isto tako, lakše je ako znaš što očekivati, to je jedan od preduvjeta lakše prilagodbe – imati realnija očekivanja o tome što se događa kada dođe dijete. To je nešto na čemu možemo puno postići kako bi pomogli drugima da se ne raspadnu emocionalno i da se njihove veze ne raspadnu. Tu je potreban rad na očekivanjima, postavljenje pitanja: „što to znači za nas kao partnere?“. Neće vas dijete samo po sebi više zbližiti, dijete je dodatni veliki izazov za partnere. S druge strane , treba prihvatiti i posložiti si život, prihvatiti dostupnu pomoć zajednice koju mnogi nisu spremni prihvatiti. Možda su prije bila realističnija očekivanja. Kako su ljudi više bili prisutni u životima drugih, imali su više prilike učiti iz iskustava drugih. Porod i dolazak djeteta će uvijek biti veliki događaj i velika promjena. Svaka promjena u životu donosi određeni stres, od kretanja u novu školu, prekida dugotrajne veze, kad se zaposliš, kad izgubiš posao, to se ne može promijeniti, ali se mogu promijeniti očekivanja od života koja su danas puno nerealističnija, puno bajkovitija. Kada razmišljamo o djetetu, puno toga se svodi na to koja kolica ćeš kupiti, koji krevetić, kakva će biti soba, koji bodić… To sam i sama prošla, to je jednostavno tako, to pričinjava zadovoljstvo, međutim ne razmišljamo da to nije smisao i da nas čeka jedno veliko, potpuno osobno, usamljeno putovanje kroz koje možemo proći na različite načine i doći do različitih zaključaka i ciljeva. Nije problem samo romantizacija partnerskog odnosa, samog djeteta, već i jedan drugi segment koji žive i oni koji nemaju dijete, a to je onaj „ja sam superžena“ i mi smo svi svemogući, što je vezano uz taj ritam života kojim mi živimo – sve možemo, sve stižemo, a to sve dugoročno ne ide. To ne ide niti dok smo sami, a kamoli s djetetom, ali mi gradimo svoj identitet na tome i gradimo sebe na tome da možemo, i dok rastemo kroz učenje, kroz posao, kroz prijateljstva mi stalo idemo prema gore. Uvijek napredujemo, gledamo da uvijek možemo još više, a ne možemo. Nekog zaustave loši odnosi na poslu da si preispita prioritete, nekog zaustavi narušeno zdravlje, nekoga dijete. Staneš i shvatiš da to tako ne ide, ali je činjenica da većina mama, baš kao i većina ljudi misli da može sve sama i onda se dešava ono o čemu sam pričala ranije – postaje jasno da nedostaje zajednica, a čak i kad je imaš, često je ne želiš jer drugi ne radi to ”tako dobro kako bi ti sama mogla”: svekrva te nervira, mama ne kuha kako bi ti htjela, susjeda je krivo primila bebu… To su neki tipski primjeri, bez uvrede bilo kome, to su i moji primjeri. Previše smo se odmaknuli od realiteta. Ne upijamo, ne učimo od drugih. Dok nam drugi govore, mi mislimo „ali ne meni, ne ja, ja ću ipak to bolje, sama“. Mislim da se većini mama dogodi upravo to da shvate da neće sve moći, a onda dolazi do identitetskog problem i pitanja „jesam li dovoljno dobra“ ili krene pretjerano dokazivanje da jesi (ne samo dovoljno dobra, nego najbolja što možeš biti) koje pokušavaš održati kroz roditeljsku ulogu. Tu je puno upletenih segmenata. Prije su ljudi lakše i ostavljali nekome drugome dijete, a danas je vezanost uz to malo djece koje imamo puno veća nego ikada prije u povijesti kada su ljudi imali puno više djece, djeca su nažalost više i umirala, ranije su odlazila od kuće, roditelji nisu polagali sve svoje osobne želje i nade u djetetovu budućnost i nije im dijete bilo pokazatelj njihove uspješnosti, što danas mnogima je. Danas su roditelji potpuno involvirani u razvoj djeteta, a sve što rade za svoju djecu njihova okolina i oni sami čitavo vrijeme ocjenjuju i procjenjuju. Pitanje zašto je sada toliko teško može se činiti banalno jer odgovor nije jednoznačan, zadire u toliko slojeva od kojih se nekima i Klubko bavi.
Ivana Habuš Kraljević i Barbara Perasović Cigrovski, osnivačice Centra za roditelje Klubko / Foto: privatni album
Josipa: Prije pokretanja Klubka, provele ste online istraživanje, što je ono pokazalo? Postoje li razlike u iskustvima novih roditelja u većim i manjim sredinama?
Ivana: Danas više nema klasičnog ruralnog. Ono što se dogodilo i što smo i mi primijetile kad je korona sve promijenila (na čemu smo djelomično zahvalne jer nam je online svijet dao neku drugu spoznaju) je to da je danas možda čak teže roditeljima u manjim sredinama jer danas selo nije ono što je nekad bilo i ljudi na selu žive puno urbanijim životom. Premda su te sredine manje i razlika između malih gradskih ili ruralnih sredina i velikih gradskih središta i dalje postoji. U Hrvatskoj nema puno velikih gradova i razvijenih urbanih zajednica, niti puno tradicionalnog ruralnog stanovništva, pogotovo ne mladih. Sela su prilično raseljena i sve je promijenjeno, iako ne možemo generalizirati. Manji gradovi isto nisu visoko urbanizirani kao primjerice Zagreb, iako Zagreb također ne možemo usporediti s Kopenhagenom ili Stockholmom koji su puno sređeniji po pitanju okolišnih problema, poput onih kako se hoda s kolicima, gdje ih se može sparkirati, do toga da ne postoji mjesto kakvo smo zamislile s prvim Klubkovim prostorom, gdje ćeš moći uvijek doći s bebom, gdje je normalno da bebu spustiš na pod, gdje je normalno da drugi ljudi shvaćaju roditelje. U Hrvatskoj kad prvi put kreneš s kolicima shvatiš kako je invalidima teško. Naše društvo ne ignorira smo roditelje, nego i invalide, starije, djecu, samce, sve. Pa se i svi međusobno ignoriraju. Danas se mjesta dijele na mjesta za roditelje s djecom (obiteljski hoteli, restorani, igraonice) i ona za ljude bez djece, i zapravo svi živimo paralelne živote ne učeći jedni od drugih, ne upijajući jedni od drugih, a kamo li dijeleći iskustva. Svatko želi da je njemu prilagođeno sve, zato je sve raslojeno. S druge strane, živimo u društvu koje je toliko izloženo medijima i društvenim mrežama da je jako malo ljudi koji nisu primili neki utjecaj. Ljudi iz grada i sa sela imaju slične utjecaje u stvaranju očekivanja i usporedbi. Većina žena s kojim smo imale priliku raditi, a nisu iz velikih gradskih sredina, upadaju u iste zamke i imaju slične probleme, ali ono što se dodatno očituje je to da one osjećaju nedostatak sadržaja koji imaju veće sredine pa se osjećaju zakinutije.
Istraživanje smo pripremali kada smo htjele ispitati teren i vidjeti jesmo li na dobrom tragu, provele smo ga prije otvaranja Klubka. Istraživanje je bilo kvalitativno i kvantitativno, a dobivenih otvorenih odgovora je bilo puno više nego što smo očekivale jer je većina mama iskoristila priliku da si anonimno daju oduška i izraze sve što se nakupilo. Tada, ali i kasnije kroz ovih nekoliko godina rada, smo primijetile da žene puno otvorenije i lakše pričaju o svojim iskustvima kada se odmaknu od njih. Dvije-tri godine kasnije osvijeste koliko im je bilo teško i shvaćaju da nisu imale neka saznanja s kojima sada raspolažu. Kada ima daš priliku da to prokomentiraju s odmakom, s puno više sigurnosti, manje straha i srama kažu da im je bilo teško, mnoge su bile depresivne, veza im je bila u krizi, osjećale su nesigurnost s bebom, borile se s narušenim zdravljem i iscrpljenošću. Jako malo žena će to nekome otvoreno reći dok prolaze kroz takvo iskustvo, to je kao priznavanje vlastitog neuspjeha i to u nečemu što društvo smatra da je prirodno, pa valjda i lako. Tu se ipak nešto mijenja. Dok smo zamišljale Klubko, prije nego smo otvorile, počele su pisati Supermame koje su se udružile i napravile portal koji je danas vrlo čitan, a nije stereotipni roditeljski portal već otvara sve ove teme na autentičan način, iz pera samih mama. Takve stvari trebaju društvu zato što tamo svaka mama vidi da nije jedina, da je ono što proživljava normalno pa raste zajednica onih koji se mogu, dok to proživljavaju, osnaživati. Ponekad je dovoljno da vidiš da postoje drugi i ne treba ti stručna pomoć da shvatiš da je normalno to što prolaziš. Mnogi kroz savjetovanje osvijeste problem, ali većina to ipak sama prođe. Mnoge žene su rekle da misle da nisu imale baby blues nego dvogodišnju depresiju za koju nisu od srama nikome rekle niti potražile pomoć, nego su same nekako isplivale. U istraživanju smo se prvi puta susrele s tim – zaista smo se iznenadile jer je bio velik postotak kompleksnih iskustava. Naravno da taj uzorak nije reprezentativan i ne možemo izvlačiti generalizacije, ali je toliko više od očekivanog broja žena otvoreno pisalo o nesigurnostima, strahovima, depresivnosti i usamljenosti. Usamljenost je jedan od najvećih problema, u odgovorima su navodile da im je nedostajalo odraslo društvo ili su iskazivale stvari koje se često srame reći, npr. da im je nedostajalo da pričaju s odraslim ljudima o nečemu što nije dijete, da su se bojale da više nikada neće učiti ili da su loše jer čeznu za svojim poslom. Kad postanu majke, tolike žene prolaze identitetsku krizu kao da je to ili – ili situacija, ali nije ili –ili. Strah da ćeš zauvijek izgubiti sebe kao prijateljicu, sebe kao ambicioznu osobu, sebe kao osobu koja bi radije učila cijelu noć nego bedinala dijete, da nikada više nećeš izlaziti, da se više nikada nećeš opušteno seksati. Također i usamljenost jer si zaista sama. Nisu tvoje prijateljice s tobom u toj situaciji, usamljena si i u odnosu s partnerom jer i taj odnos prolazi krizu. Zanimljivo je da se u istospolnim partnerstvima događa ista stvar. Svi smo ljudi, frustracija je frustracija, a nerazumijevanje uloga nije spolno određeno. Važno je shvatiti da nije samo jedna osoba u krizi i da druga nije čelični stup koji tu stoji i treba držati. I druga osoba prolazi svoja previranja na svoj način, ne moraš biti žena da proživiš što znači dobiti dijete i da ti se život preokrene naglavačke, da sutra dan nakon posla ne možeš što god hoćeš, da sa svojom plaćom više ne možeš što hoćeš, da svoj godišnji moraš drugačije organizirati. Da se cijeli tvoj svijet promijenio i da više nema vas dvoje na onaj stari poznati način. Cijela romantizacija koja je bila zasnovana na “nas dvoje i dijete” dolazi kao nekakav vrhunac veze, vrhunac koji zapravo postaje proces rekonstrukcije pa ili se sve mora nanovo graditi kao troje ili se raspada. To je velika prekretnica za oba partnera. Njihov odnos prolazi značajnu promjenu i samim time su partneri usamljeniji nego prije jer u novim okolnostima tek moraju naučiti kako biti podrška jedno drugome. To je velik izazov. Usamljenost i jer se sramiš reći kroz što prolaziš pa šutiš ili odbijaš ljude koji ti žele pomoći. Usamljenost, nerazumijevanje, svedenost samo na određene prostore na koje možeš s bebom… Meni je bio šok koliko su mi i vremenska i prostorna sloboda bili suženi. Rekla bih da je najveća kriza koju ljudi prolaze kad dobiju dijete gubitak slobode. Nije to stvaran gubitak, ali je stvarna percepcija umanjene je slobode i kontrole nad svojim životom. To su uobičajene stvari s kojima se mnogi roditelji suočavaju. I upravo se o tome radi – sasvim je normalno prolaziti krizu. Ne mislim da od buhe treba raditi slona, nego da bi bilo dobro znati da je to buha koju svi imamo i sastavni je dio života. To je isto kao bauk puberteta, koji svatko prolazi, to je dio života. Ne treba čekati da prođe, već živjeti snalazeći se u svim pomjenama.
Barabara Perasović Cigrovski / Foto: privatni album
Josipa: Jedna od posljedica individualizacije društva je i kompeticija, koju si ranije spomenula. Kako se ona odražava na djecu?
Ivana: To je postepena promjena kroz više generacija ali koju sve značajnije uočavamo u svakoj novoj generaciji. Danas individualizacija i kompeticija sigurno nisu na vrhuncu, sigurno se ne možemo mjeriti s Amerikancima, ali smo krenuli u tom smjeru na svim razinama – od klinaca u školi: razred više nije sigurna zajednica nego mjesto suparništva i to je jedan od problema mladih koji više u razrednim vršnjacima ne vide svoje pleme već konkurenciju. Roditelji se pak natječu kako biti najbolji roditelj, uspoređuju djecu kao produkt svog truda. Danas svi pričaju o izvrsnosti, trebamo težiti da budemo društvo izvrsnosti, što to znači? Izvrsnost je iznimna, to znači posebnost, najveći stupanj uspjeha u nekom području, ali danas svi pokušavamo u svakom području biti izvrsni. To je nemoguće, neodrživo. I kolektivno ne prihvaćamo običnost i ne cijenimo onaj osjećaj kad smo dobro, smatramo to osrednjošću, ali život je na sredini, s oscilacijama gore i dolje, ne možeš cijelo vrijeme držati taj ritam stalno gore, što je danas tendencija.
Josipa: Kao i u svemu, i u roditeljstvu postoje brojni infuenceri, podcasti, knjige. Koliko je teško novim roditeljima odabrati koristan sadržaj i je li to stvarna pomoć pri odgoju? Pomaže li to djeci?
Ivana: U Klubku imamo programe za roditelje čiji je cilj doći do toga da shvate da su ok, da je to što prolaze, osjećaju i misle ok, da su kompetencije koje imaju u sebi, zdravorazumske i intuitivne, dovoljne. Osobito roditelji koji su angažirani i traže sadržaje, to nisu zanemarujući roditelji – to su roditelji koji se silno trude pa tako i dođu do različitih informacija. Doista ne mislim da im treba ponuditi još vježbanja roditeljskih kompetencija ili nekakvu metodu. Roditelji se sve manje oslanjaju na sebe. Vidljivo je da roditelji, koji žele biti dobri i kompetentni, svaki mjesec pročitaju neku novu knjigu o roditeljstvu. Jedna knjiga kaže da treba kontrolirati emocionalni doživljaj, druga da ga treba osloboditi. Naravno da savjeti nisu proturječni kada uđeš u dubinu, tu se uvijek radi o traženju balansa. Ako zbilja radiš na sebi, uvijek ćeš doći do istih stvari, do same biti, ali kada nekome tko sam nije prošao proces do spoznaje govoriš tu priču, on je ne zna primiti, a samo ga bombardiraš informacijama. Danas su roditelji, baš kao i svi, izbombardirani informacijama i stalno slušaju različite savjete. Roditelji često traže uputu kako s djetetom. Zanemarujemo prvu i osnovu stvar, da govorimo o djetetu, o ljudskom biću. Postoji li uputa za nas? Ako i da, sami smo došli do nje pa bismo bili jedini pozvani dati je drugima. Ne znaš kakvo će dijete biti, neće sve uvijek biti lako i to je tako. Ljudi imaju dovoljno iskustava i kompetencija jer su i sami to proživjeli, bili su djeca, ne trebaju biti doktori znanosti da znaju voljeti i biti podrška nekome. Naravno da se događaju izazovne situacije, nije lako biti odgovoran za nekoga, željeti mu/joj sve najbolje i bojati se za nju/njega. Ali danas savjeti i smjernice krenu od najranije dobi – kolika je to količina dodatnog stresa, pa traženje savjeta u Facebook grupama, dobivanje tisuću savjeta od potpuno različitih ljudi u različitim situacijama s različitom djecom od tvoje. Danas su popularni, kao i u svemu, influenceri. Ne bih željela reći da mi radimo fenomenalno, a oni loše jer uvijek je odgovornost i na nama koji dajemo i na onima koji primaju. Kao što niti sve knjige o odgoju nisu loše, moraš znati što primaš i imati temelj za to. Dovoljna ti je jedna knjiga ako te je dovoljno inspirirala, ne treba ti sto drugih. A ovdje je prisutan trend gdje se roditelji iz straha ne usude osloniti se na sebe, boje se svojih pogrešaka, jer ako pogriješe misle da su posljedice za njihovu djecu kobne. Banaliziram, ali radi se o silnom strahu i propitivanju o tome kakav sam roditelj. Kada vidim one druge koji tvrde da njima ide, oni postaju moji uzori. Prije smo imali idole pjevače, glumce, danas imamo roditeljske gurue koje idealiziramo, a oni pričaju svoja iskustva i ono što su naučili na svojim greškama. Ono što su naučili je vrlo praktično i umjesto da se prepustimo i učimo kao oni, slušamo druge i nastojimo precrtavati to u svoj odnos. Ali odnos tebe i tvog djeteta nije isti, potrebna ti je mudrost tvog iskustva. Primjerice, sve što govori Dr. Shefali je fenomenalno. Ona ne kaže ni jednu krivu stvar, ona je psihoterapeut i na dovoljno je dubokoj i jednostavnoj razini, ona sve svede na svoje iskustvo, inzistira na građenju odnosa i prisnosti s djetetom, sve vraća u srž problema. Ona je, isto tako, moćna influencerica, ali taj je njezin utjecaj koristan ako barem dio ljudi koji je slušaju preuzme odgovornost za sebe i ako shvate da su i oni i dijete ok i da se idu sami baviti svojim životom i odnosom, pri čemu je odgovornost na roditelju a ne na djetetu. Neki influenceri idu previše u metodološku sferu, a sve što se svodi na tehniku, metodu i treniranje ne uvažava da smo različiti i da smo rezultat različitih iskustva i vrijednosti i da ne možemo svi upiti isti savjet na isti način, jer bi u tom slučaju sva djeca bila ista i mi bismo bili isti, a kako vidimo, to apsolutno nije tako. Svi oni influenceri čija je poruka da treba vratiti u fokus kvalitetu svog života i odnosa, našu djecu prihvatiti kao nesavršenu, sebe prihvatiti kao nesavršene su na pravom tragu. No važno je osamostaljivati se u tome, a ne postati ovisan o guruima. Trebamo osvjestiti što je bitno i što želimo dati kao roditelji. Želiš li tjerati nekoga izvan njegovih granica i mogućnosti? Želiš li mučiti sebe nekim imaginarnim savršenstvom, tuđim postignućima i afinitetima? Više promatraj, slušaj, upoznaj dijete, prihvati ga u svim fazama, gledaj kako raste i prihvati ono što voli. Ako tvoje dijete voli crtati, tvoje dijete voli crtati. Ako djetetu daješ prilike da crta, a ono ne voli crtati, prihvati to. U protivnom je lako narušiti odnos i propustiti priliku da vidiš u čemu je dijete zaista dobro. Društvene mreže su dovele do toga da je svatko savjetnik, na mrežama nema filtera za stvarnost pa je informacije važno provući kroz filter nekih drugih izvora.
Ivana Habuš Kraljević / Foto: privatni album
Josipa: Provodite istraživanje o potrebama djece, roditelja i odgojno-obrazovnih stručnjaka. Možeš li reći nešto više o tome?
Ivana: Trenutno provodimo istraživanje o potrebama korisnika i stručnjaka u vrtićima. Pripremamo ciklus podrške odgojiteljima koji je temeljen na ideji s prošle konferencije kada je bilo jako puno odgojno-obrazovnih stručnjaka, otvorile su se neke važne teme i zajedno su voditelji i sudionici došli do toga što im treba. Ovaj program je odgovor na to. Odlučile smo se za tu temu jer i inače kada radimo s roditeljima, djecom ili stručnjacima osjećamo podjelu na “mi” i “oni”. Odgojno – obrazovni radnici su kao drugi roditelji, premda to nije njihova funkcija, ali je takav njihov utjecaj, posebno jer je njihov vremenski utjecaj veći od utjecaja roditelja. Naravno da ljubav i odnos ne mogu biti isti, i ne možeš parirati primarnom i najvažnijem utjecaju roditelja, ali je utjecaj odgojitelja velik. Činjenica da danas roditelji žive tako, a i društvo teži tome, da djeca većinu vremena nisu s njima nego borave u ustanovama, da se ide prema cjelodnevnoj školi. Zbog svega o čemu smo prethodno pričale, roditelji se sve više upliću u rad ustanova. Vrtići se trude prezentirati roditeljima što rade i raditi sve više s djecom. Od prve godine djecu se sustavno potiče. No kao roditelj, kad ostaviš dijete u jaslicama, izgubio si veliki komad kontrole i to je mnogima teško. S druge strane, roditeljsko uplitanje u rad odgojitelja otežava odgojiteljski posao. Oni su stručni za provedbu programa i to se ne kosi s roditeljskom ulogom, ali često imaju teškoća u uspostavljanju odnosa s roditeljima. Svi smo samo ljudi, tašti i nesigurni, a ovo su vrlo osjetljivi odnosi i tu ima jako puno nerazumijevanja, puno više nego što bi trebalo biti. Ideja je da ustanove budu partneri roditeljima, međutim to partnerstvo se ne odvija glatko, a roditelji prije slušaju influencere nego odgojitelje, prije upisuju dijete na aktivnost izvan škole nego u školi, povjerenje prema ljudima u sustavu je smanjeno, smanjeno je prema cijelom sustavu. I na individualnoj razini se često radi o međusobnom nerazumijevanju – s kojom idejom dovodim dijete u vrtić ili s kojom idejom preuzimam dijete, pretpostavka je da bismo si mogli dati više povjerenja. U tom smjeru ide istraživanje, a program za odgojitelje je prilagođen njihovoj perpektivi i njihovim potrebama, u smislu osobnog i profesionalnog osnaživanja i dobivanja podrške od strane stručnjaka i kolega.
Josipa: Radite puno raznovrsnih programa. Moje zadnje pitanje je praktične naravi. Na početku si spomenula da funkcionirate kroz samofinanciranje i provedbu projekata za koje dio sredstava dobivate na natječajima. Kao mlada udruga dobili se sredstva iz Europskih socijalnih fondova. Kakvo je bilo vaše iskustvo? Koliko takvo financiranje pomaže novim udrugama?
Ivana: Prije dvije godine prebacili smo poslovanje na udrugu, nedugo zatim smo s partnerima aplicirale na natječaj i dobile naš prvi projekt. Aplicirale smo zajedno s partnerima mentorima pošto je svrha tog natječaja bila da se kao neiskusna udruga kapacitiramo za EU projekte. Bile smo jako sretne, i to nam je otvorilo vrata prema idućim projektima. Za nas je to imalo smisla, osim financijskog. Upravo predajemo izvještaj u kojemu smo i Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva otvoreno napisale to u komentar. Doista sam neugodno iznenađena s načinom na koji taj sustav funkcionira, posebno jer je ovo bio natječaj za mlade udruge koje još nemaju iskustvo, pa vjerojatno niti rezervna sredstva te su financijski labilne. Nama svaka sitnica koja poremeti poslovanje znači neisplatu plaće, uostalom, godinu dana u koroni smo radile bez plaće, godinu dana na pola minimalca, no kada potpišeš ugovor o sufinanciranju dužan si isplaćivati bez obzira da li si dobio novce ili nisi. Jako nas je iznenadilo, a ispalo je da je uobičajeno u takvim projektima, da se dese kašnjenja pa i neisplaćivanja. Projekt je završio u prosincu 2022., sada je rujan 2023., mi još uvijek čekamo svjesne da na kraju možda i ne dočekamo. Na kraju se pomiriš s tim, ali je nelogično s obzirom koliko je u to vremena utrošeno i još uvijek se troši. Toliko administrativnog opterećenja. Potpuno razumijem da je administracija jednog EU projekta daleko kompleksnija i da EU fondovi zahtijevaju kapacitiranost, ali kada nadilaze vlastita pravila, tada ne razumijem. Naš izvještaj svaki put pregledava druga osoba i na istu stvar imaš drugačiji odgovor. To nije do EU fondova nego do hrvatske birokracije, do njihove kapacitiranosti. Nemaš svog refernata koji je zadužen za tvoj projekt nego je za svaku prepisku svaki put zadužen drugi što u praksi znači da tri puta ista stvar prođe, četvrti put je sporna, što je razlog za neisplatu sredstava. Evo, dotjerat će nas do iduće godine kada kreće novi proračun. Od nekih udruga smo čuli da dio novca nikada nisu dobili. Problem je samo što su se sve aktivnosti morale odraditi, dokumentirati i isplatiti. Pitam koja je tu logika i kako bi to moglo kapacitirati jednu mladu udrugu da krene u tom smjeru? To te gura u nelikvidnost. Da nemamo samofinanciranje, ovo ne bismo preživjele. Čule smo primjere da su udruge znale dizati kredite i da neke banke već imaju pripremljene takve instrumente. Neki su se i privatno zaduživali jer nisu napravili predugovor s partnerima. Voljela bih čuti je li zaista u svim EU zemljama tako. Pitala sam neke druge mlade udruge misle li se ponovo javiti na natječaj i njihov odgovor je bio „ne, hvala“. Jasno, jer to ne pomaže udrugama, to ih sputava da rade i rastu.
