Piše: Nika Šintić
26. rujna na web – stranici Centra za kazalište potlačenih POKAZ osvanulo je jedno otvoreno pismo. U njemu se sudionici projekta Kazališni jezik, kojega samostalno provodi POKAZ, obraćaju svim zastupnicima Hrvatskog sabora i institucijama Republike Hrvatske s prijedlozima o strukturnom poboljšanju statusa migranata i stranaca u našoj zemlji. Kako je uopće došlo do toga da jedna kazališna grupa vlastima šalje dokument ovoga tipa?
Odgovor leži u osobitostima kazališta kojima spomenuta družina pripada, a to je kazalište potlačenih. Kako je uočljivo već i iz njegova naziva, riječ je o vidu dramskog stvaralaštva posvećenom osnaživanju ranjivih skupina te poticanja dijaloga, što ga pozicionira na sjecište umjetnosti i aktivizma. Kazalište potlačenih osmislio je brazilski glumac, redatelj i pedagog Augusto Boal, vođen mišlju o demokratizaciji cjelokupnog kazališnog iskustva. Boal je 1960-ih razvio, i u narednim desetljećima nastavio razvijati, niz teatarskih tehnika koje smjeraju izvlačenju publike iz sigurne i pasivne anonimnosti kako bi zajedno s izvođačima promišljala o priređenom sadržaju, isprobala različite uloge sudionika i pomogla iznaći drukčije rasplete događaja. Stoga se, unatoč razgranatosti korištenih metoda, kao osnovne značajke Kazališta potlačenih mogu izdvojiti naglasak na svakodnevnim iskustvima nasilja i opresije, interaktivnost i poziv na djelovanje.
Jednoj takvoj predstavi gledatelji su mogli prisustvovati 17. lipnja u sklopu Svjetskog dana izbjeglica. U nizu raznolikih manifestacija i radionica kojima se nastojala podići svijest o važnosti interkulturnog poštovanja našla se i izvedba I’m not racist, but… u organizaciji Centra za kazalište potlačenih POKAZ i Centra za mirovne studije. Predstavom se u nekoliko skečeva nastojala skrenuti pažnja na diskriminaciju koja novim stanovnicima Zagreba predstavlja dio svakodnevnog života, primjerice isključivost u iznajmljivanju stanova, uskraćivanje temeljnih zdravstvenih usluga zbog tobožnjeg nedostatka dokumentacije te odbijanje pružanja pomoći uslijed nerazumijevanja hrvatskog jezika. Sve navedene situacije povezuje upadljiva asimetrija moći među akterima koja potječe od rastera institucionalne i kulturne marginalizacije migranata. Zato se sudionike težilo potaknuti na zajedničku potragu za mogućim rješenjima ovih problema, što nije stalo tek na internoj raspravi, nego se proširilo na ispitivanje načina za poboljšavanje postojećih zakona, pravilnika i društveno-kulturnih praksi kako bi bili ravnopravniji i inkluzivniji.
Foto: Centar za kazalište potlačenih POKAZ
Zbog tih značajki izvedba I’m not racist, but… predstavlja hibrid legislativnog i forum-teatra, dviju prominentnih metoda Kazališta potlačenih. Forum-teatar može se opisati kao svojevrsno vježbalište angažiranog građanstva kroz standardiziranu dramaturgiju, dok legislativni scenski izričaj podrazumijeva moment izravne primjene uprizorenog i usvojenog. Prisutnima su tako podijeljene olovke i papiri da bi zapisali vlastite prijedloge za borbu protiv strukturnog rasizma i ksenofobije, što je ponovljeno i na izvedbi u kolovozu u Ljubljani kao dio programa Ne-festivala. Prikupljeni prijedlozi potom su objedinjeni u poseban dokument – a to je upravo Otvoreno pismo s početka priče.
Prva od mjera uvrštenih u pismo tiče se uvjeta zapošljavanja: mnogim osobama, napose građanima trećih zemalja, pravo na boravak i rad u Hrvatskoj izravno ovise o radnoj dozvoli, koja se u slučaju otkaza ili promjene posla mora ponovno ishodovati uz mnogo birokratskih glavobolja i vremenskog pritiska. U toj situaciji, ističe se u pismu, „osobe su često prisiljene pristajati na neisplate plaća, maltretiranje na radnom mjestu i loše radne uvjete, budući da u suprotnom moraju napustiti zemlju, što ih de facto stavlja u ropsku poziciju.“ Stoga se traži izdavanje radne i boravišne dozvole na minimalno godinu dana, neovisno o ugovoru o radu, kao i besplatna pravna pomoć iz domene radnog prava te prekvalifikacijski tečajevi za tražitelje azila kako bi se, s obzirom na prekapacitiranost prihvatilišta, mogli zaposliti nakon što ostvare zakonsko pravo na rad.
Sljedeći paket mjera odnosi se na zdravstvo, i uključuje zahtjev za prevoditeljima i kulturnim medijatorima u sustavu zdravstva, isti pristup obaveznom zdravstvenom osiguranju bez obzira na administrativni status, te osnivanje besplatne ambulante otvorene za sve. U pismu je oslovljeno i stambeno pitanje, i kao dugoročna strategija predlaže se gradnja stanova u društvenom vlasništvu, a u međuvremenu se ističe neophodnost postavljanja gornje granice najamnine (od koje bismo doista profitirali svi, neovisno o državljanstvu), te uvođenje posredničkih agencija koje bi štitile nacionalnost najmoprimca u svrhu poštivanja Zakona o suzbijanju diskriminacije.
Foto: Centar za kazalište potlačenih POKAZ
Velik je problem i pristup informacijama, a on je često omeđen jezičnim barijerama; dovoljno je reći da su sudionici predstave I’m not racist, but… počeli dolaziti na probe upravo zato da bi savladali osnove hrvatskog, što je i jedan od osnovnih ciljeva projekta Kazališni jezik. Da jezik predstavlja okosnicu zalaganja za prava stranaca i migranata, nije nimalo neobično; jezik prije svega i jest sredstvo komuniciranja, ali se baš ta njegova zadaća ‘ekskluzivira’ i preobražava u društveni i kulturni kapital koji stranim govornicima priječi pristup u određene životne sfere, u ovom slučaju čak i one neophodne za preživljavanje. Za istinsku integraciju stoga je presudno otključavanje vrata dominantnog jezika (koji se, ističe filozofkinja Rada Iveković, u nacionalističkim pričama povlači kao kakav fantazam), pa se pismom zagovaraju i besplatni tečajevi hrvatskog jezika do B2 razine.
Međutim, šanse za stvarno usvajanje opisanih prijedloga Josipa Lulić, organizacijska voditeljica Centra za kazalište potlačenih POKAZ, tretira s oprezom: „Cilj ovog otvorenog pisma bio je da se javnost upozna s određenim problemima i potencijalnim rješenjima koja su predložena kroz metodologiju legislativnog kazališta. Znamo da bi bilo vrlo utopijski očekivati da će institucije zaista i reagirati i preuzeti te ideje bez političkog pritiska. Stoga nam je idući korak da u suradnji s drugim organizacijama i kolektivima zagovaramo neke od zahtjeva koji su nam najvažniji.“ Josipa napominje i da će nastaviti komunikaciju s Gradom Zagrebom, budući da on jedini „proaktivno kreira vlastite strategije i akcijske planove, koji nisu doneseni na nacionalnoj razini.“
