Razgovarala: Josipa Bubaš
Uoči skorašnjeg javnog čitanja i predstavljanja kataloga izložbe Kate Mijatović Stellarium, kometi iz REM faze, koja ostaje otvorena do 23. lipnja u križevačkoj Zvjezdarnici, razgovarala sam s ovom multimedijalnom umjetnicom koja svojim radovima realiziranim u različitim medijima istražuje teme snova i nesvjesnog. Razgovarale smo o njezinoj umjetnosti, vođenju Galerije Atelijeri Žitnjak i ženama u umjetnosti. Kata Mijatović izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama, a 2013., bila je hrvatska predstavnica na 55. Bijenalu u Veneciji.
Josipa: Godinama se baviš temom snova, što su snovi za tebe?
Kata: Kada razmišljamo o ljudskim snovima, moramo se sjetiti gdje se zapravo nalazimo, da smo svi upravo sada na zemaljskoj kugli koja se vrti oko vlastite osi u beskrajnom svemiru… to je naša prava pozicija u stvarnosti, a snovi su dio tog misterija, ili bolje rečeno um koji ih proizvodi. Ono što me uvijek iznova fascinira u radu sa snovima je ta potreba uma da kreira svoje sadržaje i izvan kontrole svjesnog ja, u prostoru sna kao nekom čistom polju nesvjesnog. Zašto um ima tu potrebu, unatoč raznim teorijama, još se uvijek ne zna. Možda je naprosto riječ o oslobađanju potencije, o višku sadržaja kojim se onda stvara psihički sustav suprotan onom kojeg koristi svjesno ja čiji je zadatak da nam korisno i funkcionalno omogući da postojimo u onom što zovemo stvarnost a pri tom je limitirano prostorom, vremenom i fizičkim datostima u nekakvom svakodnevnom djelovanju. Što se s pojavom interneta i virtualnih svjetova ubrzano mijenja i postavlja nova pitanja o prirodi našeg doživljaja realnog. Oslobođen takvih ‘briga’, um se u snu ‘igra’, koristi vlastiti arhiv naših pohranjenih trauma, emocija, sjećanja, i rekla bih da se u polju sna ponaša kao umjetnik. Stvara vizualne pripovijesti, vizualnu poeziju, ponekad čitave filmove (pa i u nastavcima) sa sjajnom režijom, smislom za detalje, zapletima, ambijentom, vrlo često izostane bilo kakva logična konstrukcija, no ima snova koji imaju i to. Kao da se tu pojavljuje još netko tko nas puno bolje poznaje od našeg svjesnog ja, i kad misli da je to potrebno upozorava nas da nismo ono što mislimo da jesmo i da nismo tamo gdje mislimo da jesmo. No ono što je još dodano tom misteriju stvaranja snova, često je potpuna nebriga nesvjesnog da li ćemo se sjećati ili ne nekog sna. Neki ljudi se uopće ne sjećaju da sanjaju. A opet ima snova koji nas doslovno probude, često su to snovi koji se ponavljaju i odrađuju neku potisnutu traumu, s namjerom da je osvijestimo. A ima i snova koji izađu van tog arhiva ljudskih sjećanja i proizvode likove i situacije sa kojima se u budnom stanju nikada nismo susreli.
Nekoliko noćnih mora prije spavanja, performans, MMC, 2021. / Foto: Zoran Pavelić
Nisam sigurna jesam li ja odabrala snove kao neko područje rada, ili je bilo obratno. Snove sam počela zapisivati 1990. dok sam živjela u Baranji, ti su snovi bili uznemirujući, ponavljajući, upućivali na promjene, osobne i društvene. U ljeto 1991. kada sam otišla iz Baranje ponijela sam bilježnicu sa snovima i najosnovnije stvari misleći da ću se još vratiti, no rat je započeo a ja sam iste godine upisala slikarstvo na Academie di Belle Arte u Firenci, dvije godine kasnije nastavila sam studij na ALU Zagreb… Prvi rad koji sam napravila prema jednom snu iz bilježnice bila je instalacija ‘Povratak iz nesvjesnog”, 1998. U dvorištu Studentskog centra postavila sam metalni kavez ispunjen ugljenom, na kojem su bile postavljene preokrenute tačke.
Ugljen iz podsvjesti, instalacija, SC Zagreb, 1998. / Foto: Zoran Pavelić
Taj sam san preselila 2007., u medij performansa, u performans ‘Resume’, 2007., koji je godinama moj umjetnički statement. U tom snu silazim u rudnik gdje nalazim hrpu ugljena i uz pomoć kolica iznosim na svjetlo dana. Protumačila sam da je to ono što radim kao umjetnica, ugljen u rudniku bio je sadržaj iz podsvijesti koji u radovima iznosim na svjetlo dana, što uopće ne mora biti točno, izbjegavam tumačiti snove, ovo je poslužilo kao umjetnička odluka. Većina materijala koje sam koristila u početnim radovima dolazili su iz tih snova, primjerice perje, ugljen, voda. Važno mi je bilo i da su materijali koje sam koristila funkcionirali kao oznake ili sinonimi za ono što je iza materije, koristila sam ih u radovima kao riječi od kojih slažem rečenicu.
Resume, performans, MMC Zagreb, 2009. / Foto: Zoran Pavelić
Trenutno radim sa snovima iz web domene Arhiv snova u kojoj od 2013., skupljam snove drugih ljudi kao tekstualne zapise na različitim jezicima, do sada je u Arhiv pristiglo više od 2300 snova. Ono što mi je kao umjetnici posebno privlačno u radu sa Arhivom je proces prenošenja sadržaja iz medija u medij. Na početku tog procesa nastaju snovi u mediju nesvjesnog, zatim ti snovi kao zapisi sanjača koji ih prevode u jezik svjesnog ja dospijevaju u Arhiv (pri tom je važno napomenuti da su to zapravo krhotine sna). Ja ih potom iz Arhiva u radovima prenosim u medij instalacije, videa, performanse, VR, prostorne intervencije, itd. Arhiv snova je ustvari ‘materijalna’ baza za većinu mojih radova u kojima snove koristim kao građevni materijal. Trenutno mi odgovara ta zona u kojoj djelujem, da stvarnost komentiram snovima drugih ljudi koji pristižu u Arhiv. Zahvaljujući njima nastaju novi radovi.
Josipa: Kako održavaš temu svježom?
Kata: Gotovo svakodnevno administriram i pregledavam Arhiv, brišem spamove, krive unose, ispravljam gramatički ako su na hrvatskom jeziku. Snovi pristižu na raznim jezicima, a prevodim ih samo za potrebe nekog projekta. Opciju unosa na raznim jezicima postavljena je da se izbjegne pretjerana jezična manipulacija, dvostruko ili trostruko prevođenje, za sanjača je najlakše unijeti san na materinjem jeziku. To pitanje jezika i prevođenja kod snova je zasebna tema koju ću sigurno obraditi u jednom od idućih radova. A kad baš zaronim u Arhiv, osjećam se kao na komandnom mostu nekog svemirskog broda koji luta između nepoznatih sazviježđa.
Calendar 2020, instalacija, galerija AK, Koprivnica / Foto: Bojan Koštić
Josipa: Zašto si počela raditi i s tuđim snovima?
Kata: I u radovima u kojima sam koristila svoje snove nije bilo u prvom planu prenošenje ili istraživanje osobnih iskustava, u stvari sam kretala iz pozicije svjedočenja jedne od onih koji sanjaju. Nastojim prenijeti ta svjedočanstva iz začudnog stanja u kojem noću provodimo trećinu svog života sklopljenih očiju i u ležećem položaju potpuno neaktivni, a zatim smo danju uspravljeni užurbani, otvorenih očiju. U tom smislu Arhiv snova ne doživljavam kao ‘kolekciju’ pojedinačno ispričanih introspektivnih i krajnje osobnih i enigmatičnih zapisa o snovima (što oni svaki za sebe i jesu), za mene je Arhiv prije svega zajedništvo u sanjanju, kolektivno svjedočenje o fenomenu sna i sanjanja. Krenula sam sa sakupljanjem snova svojih prijatelja i poznanika još 2004., nastalo je nekoliko radova u kojima sam radila s pojedinačnim snovima, npr. performansi Markitin san, 2004., Željkov san također iz 2004., Marijanov san iz 2005., performans Dva sna iz 2010. Zatim je došao Arhiv snova koji je osmišljen 2013., kao centralni rad mog predstavljanja na 55. Venecijanskom bijenalu, što se pokazalo krajnje korisno za nekakav početni fundus jer je na samom bijenalu unešeno više od 1800 snova. Ja nisam naravno upoznala sve te ljudi ali čitajući te zapise, čini mi se da ih upoznajem bolje nego da smo proveli sate u razgovoru, iako to nisu priče iz života, snovi još više sažimaju ljudsko iskustvo. Što tu radimo i zašto sanjamo? Mi to ne znamo, a najbolje bi bilo da taj misterij ostane neriješiv zauvijek.
Josipa: Zašto?
Kata: Nemam neki racionalni odgovor, mislim da je jedno od posljednjih utočišta onoga što čovjeka čini čovjekom upravo u sposobnosti sanjanja, što je sigurno povezano i s imaginacijom i ljudskom kreativnošću u najširem smislu, no nisu nam sve spoznaje dostupne pa neka tako i ostane.
Dva sna, performans, 2010., Osijek / Foto: Zoran Pavelić
Josipa: Nesvjesno isto nije čisto područje, u njega ulaze razne stvari izvana.
Kata: Da, ono se koristi ‘unosima’ izvana iz svijeta budnosti. Iz nataloženih emocija, iz obiteljskih, partnerskih ili društvenih obrazaca u kojima se odvijaju naši životi. No za razliku od svjesnog ja, nesvjesno ne prihvaća kao zadane sve te konstrukte i modele življenja, ono je subverzivno, ako uporno živimo neku laž o sebi, nesvjesno će nam skrenuti pozornost na to bez imalo milosti, kroz traumatične snove, depresije, opsesije, manije… Iako kad govorimo o nesvjesnom i svjesnom u kontekstu međusobnih utjecaja, to je jedan um u kojem se događaju istovremeno i svjesni i nesvjesni impulsi i neprestana preplitanja. No ja ih u radovima volim promatrati odvojeno kao neke zasebne psihičke entitete.
Josipa: Što misliš o brzom razvoju tehnologije i njezinom utjecaju na čovjeka?
Kata: Dok UI ne počne sanjati sve je još podnošljivo. Jer tu se brišu granice i otvaraju se ponori, posebno u ovom stoljeću u kojem se sasvim izgledno mijenja definicija čovjeka i njegove mogućnosti percepcije – ako preživimo kao vrsta klimatske promjene i nuklearne ratove koji prijete. A ta je nova stvarnost obilježena ubrzanim širenjem virtualnih svjetova koje stvaramo uz pomoć tehnologije. Ali evo, tu je i ta analogija da to sve već postoji u nama na jednoj organskoj razini, od kada postojimo, a to je važno osvijestiti za vrijeme koje dolazi. Čini mi se da svi ovi retrogradni procesi koji nam se trenutno događaju proizlaze iz neke vrst manipulacije, sistemske, političke, medijske, većina toga prolazi subliminalno, a da nismo svjesni, što je i namjera. To je princip navlačenja, poput droge. Svi kapitalistički i neoliberalni sustavi djeluje na principu ovisnosti. Nije čudo da jako puno ljudi konzumira opijate iako nemaju pojma zašto – to nije zato što to žele i nije čin slobodnog izbora, to je taktika sustava koji koristi ovisnosti da bi nas držalo u stanju uspavanosti.
Josipa: Postoji li pozicija izvan sustava?
Kata: Mislim da je to trenutno moguće jedino ako se odričete svih blagodati civilizacije, ili ako ste se okrutnošću sustava, našli izvan njega. To je ili-ili, a sve što se događa oko nas, sve nas više gura u taj prostor ekstrema. Ja sam umjereni pesimist, mislim da nam nema pomoći osim ako se današnje političke tvorevine koje pokreću ovaj svijet ne razore same od sebe zbog prevelike pohlepe, pa možda sagradimo neke bolje.
Josipa: Koji je tvoj odnos prema aktivizmu i društvenoj ulozi i percepciji umjetnosti?
Kata: Iako snovi kojima se bavim podrazumijevaju ulaženje u intimu i otklon od stvarnosti, smatram da je ravnotežu između društvenog i osobnog moguće održati jedino potpunom sviješću o načinima na koje politika oblikuje tebe, tvoj život pa i snove. Ako nismo toga svjesni, u problemu smo. Aktivizam nam je potreban u svim sferama društvenog djelovanja, a u umjetnosti danas on ima posebno važnu ulogu. U Hrvatskoj je srećom umjetnički aktivizam na zavidnoj razini, imamo odličnih umjetnika i umjetnica koji djeluju na taj način, u zadnje vrijeme scena je osnažena s dosta mladih djevojaka i žena koje kvalitetno spajaju umjetnost i aktivizam. Najveći iskorak u tom smjeru napravila sam serijom delegiranih performansa pod nazivom Djevojački zbor u kojima skupina mladih djevojaka izvodi skupne jednokratne vriskove u javnom prostoru. Željela sam uprizoriti buđenje kao element koji povezuje san i stvarnost, inicirati buđenje ovdje i sada, pozvati na buđenje. Danas ta vrištanja, u kontekstu svega što se događa, poprimaju i druga značenja, što ustvari obogaćuje rad.
Djevojački zbor, HDLU Zagreb, 2019. / Foto: Damir Vuglec
Josipa: Koristiš sve tehnologije, koji je po tebi odnos teme snova i medija koje koristiš?
Kata: Oduvijek sam radoznala što se medija tiče jer oni dopuštaju drugačije sagledavanje i konciznije prenošenje poruke u skladu s vremenom u kojem živiš. Bilo je logično da Arhiv snova završi kao interaktivni web na internetu. Nedavno sam u MSU prezentirala VR instalaciju Polje koja je nastala 2017. na poziv Akademije za znanost i medije u Duesseldorfu gdje su u okviru projekta Marta pozivali umjetnike i pomagali im realizirati projekte u VR-u. O VR-u nisam ništa znala, ali uz pomoć njihovih programera a na osnovi moje ideje nastalo je Polje kao virtualna inačica Arhiva, taj mi medij pomogao da ‘uprostorim’ sam Arhiv. Ideja obično diktira medij u kojem će rad biti izveden, no ponekad je i obratno, što se recimo dogodilo sa Poljem. Ponekad se višak ideje prelije iz jednog medija u drugi. Važno je i koji element rada želiš istaknuti, u performansu mi je npr. jako važno vrijeme kao element u kojem si prisutan – doslovno si uronjen u vrijeme u kojem izvodiš rad, to je jedini medij u kojem si potpuno unutar rada.
Josipa: Često ispisuješ tekst vodom. Kako je izgledao tvoj zadnji rad u Zvjezdarnici u Križevcima?
Kata: Ispisivanje tekstova snova vodom je nešto što me dugo prati. Ove godine u Križevcima sam u Zvjezdarnici u okviru izložbe Stellarium, kometi iz REM faze izvela performans Iščezla riječ. Dio performansa bio je ispisivanje vodom teksta jednog sna iz Arhiva 2013. Tekst sna glasi: ‘Sanjala sam riječ koja sve objašnjava. Znala sam da je jako važna i da ju trebam zapamtiti. Počela sam riječ neprestance ponavljati dok sam prolazila kroz faze buđenja. Međutim, malo po malo, riječ je počinjala gubiti značenje, zatim je postajala teško izgovorljiva, da bi pri samom buđenju ostao potpuno neizgovorljiv, neartikulirani hropac.’ Ispisivanje teksta vodom i njegovo hlapljenje podudara se u ovom slučaju i sa sadržajem sna i sa samim procesom buđenja. To je uvijek performativni čin koji uprizoruje samu suštinu sna u susretu sa javom.
Iščezla riječ, performans, Križevci, 2024. / Foto: Vanja Babić
Josipa: Godinama si vodila Galeriju Atelijeri Žitnjak. Kakvo je to bilo iskustvo?
Kata: Vodila sam galeriju 2005.-2017., za mene je to bilo važno i dragocjeno iskustvo koje me je obogatilo kao umjetnicu i kao osobu, prije svega zbog direktnog uvida u načine na koje pojedini umjetnici razmišljaju kad izlažu svoje radove, kako razmišljaju o postavu, kako predstavljaju svoje ideje, kako ih ponekad u procesu mijenjaju, kako se nose sa prijenosom rada u materijalno. Slično je kao upoznavanje ljudi kroz snove, svaki umjetnik svijet je za sebe i otvara se najviše u radovima. Neki umjetnici dođu sa zacrtanom idejom kao draguljem u taj prostor, neki su potpuno spontani i postav nastaje na licu mjesta, kao s Kožarićem npr. Od kada ne vodim galeriju, više sam posvećena svom radu, puno sam opuštenija i s manje stresa, što otvara nove prostore. Ipak, to je bio super koristan period. Kroz sve to vrijeme Atelijeri Žitnjak dobro funkcioniraju kao zajednica, jedinstvena smo umjetnička enklava, ne samo u Zagrebu nego i u Hrvatskoj malo je takvih objekata u kojima je smješteno više ateljea, što pruža veće mogućnosti organizacijskog djelovanja. To je jedinstvena situacija koju smo dobro iskoristili.
Josipa: Kakav je po tebi položaj žena u umjetnosti?
Kata: Žene su prisutnije u umjetnosti nego prijašnjih godina, vidim na sceni i puno mladih umjetnica koje unose novu hrabrost, novu svježinu, uz to izgubila se distinkcija muškog i ženskog stvaralaštva što je jako važno. Ne prepoznajem ništa kao nekakvo žensko pismo, možda samo ženske teme, ali i to je upitno. U svijetu umjetnosti zaživjele su kustoske prakse u kojima su kustosice puno aktivnije nego kustosi. Muška scena postoji dugo i ne mijenja se u smislu kvalitete i kvantitete, što je isto zanimljivo kao teza za razmatranje, možda muškarci češće odustaju jer umjetnost više nema auru kao prije, nema poziciju moći i ugleda, više ne postoji koncept genija i važnosti, nema kompetitivnog načina razmišljanja karakterističnog za muškarce.
