Liječnički poziv bio je sve do početka 20. stoljeća diljem svijeta gotovo isključivo rezerviran samo za muškarce. Ženama je prepuštena zona „nadriliječništva“, narodna medicina i njega bolesnika. No, usporedno s društvenim kretanjima potaknutim industrijskim razvojem, novim izumima i znanstvenim otkrićima došlo je i do promjene u tom pogledu. Žene su se više okretale visokom obrazovanju.

Taj trend pratile su i mlade žene podrijetlom iz imućnijih obitelji s područja Hrvatske. One su jedine i imale mogućnost obrazovanja na uglednim stranim sveučilištima koja su postupno otvarala svoja vrata ženama.

Tako su prve hrvatske liječnice svoje diplome stekle na njemačkim i švicarskim sveučilištima. Milica Šviglin Čavov 1893. diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zürichu i postala prva hrvatska liječnica. Na žalost, nije joj bilo omogućeno obavljati ovaj posao u domovini pa je na početku karijere radila u njemačkim lječilištima, a nakon udaje za bugarskog liječnika, Bogdana Čavova, vodila je zajedno s njim privatnu ordinaciju u Sofiji.

Na istom je švicarskom fakultetu 1900. godine, diplomirala i Karola Maier Milobar, rođena 1876. Šest godina nakon diplomiranja doktorica Maier Milobar otvorila je ordinaciju u Zagrebu i tako postala prva liječnica u Hrvatskoj. Tome je prethodila Banska uredba iz 1903. godine kojom je ženama odobreno obavljanje liječničke prakse u Hrvatskoj. Temeljem te uredbe doktorica Maier Milobar u zgradi u Berislavićevoj ulici, pokraj zagrebačkog Zrinjevca, otvorila je prvu privatnu kliniku za bolesti probavnih i ženskih organa gdje je radila od 1906. pa sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Medicinski fakultet u Zagrebu osnovan je 1917. i slijedeći već uhodanu europsku praksu od početka je omogućio upis studija i ženama. Tako je hrvatsku liječničku diplomu 1923. stekla i prva žena, Kornelija Sertić.