Piše: Antonija Dujmović
Volonterski doprinos odigrao je ključnu ulogu u nevolji koja je u prosincu 2020. zatekla stanovnike Banovine. Pomoć brojnih volontera i volonterki, poglavito u prvim danima nakon razornog potresa, bila je neprocjenjivo vrijedna. No, kako sada, mjesec dana nakon potresa, tako i u mjesecima koji slijede volonterski rad bit će itekako potreban.
Da volonterska srca, nošena suosjećanjem i željom da se pomogne, kucaju kao jedno potvrđuju nam i časne sestre koje su preko Caritasa Zagrebačke nadbiskupije bile uključene u akcije pomoći od prvog dana.
“Nekoliko dana sam volontirala u zagrebačkom Caritasu u sortiranju već prikupljenih sredstava za stradale u potresu. U Rakitju sam volontirala jedan dan s mojim sestrama iz Držićeve i kolegicom iz Osnovne škole Rapska, Zrinkom Knezović. I ovdje ću ponoviti ono što sam tog dana zabilježila na Facebook profilu. Oduvijek sam nekako vjerovala u velikodušnost naših ljudi kada su u pitanju ovakve akcije. Naš čovjek, ima osjećaja da se uključi u patnju drugoga, da bude bliz drugom čovjeku, da pokaže empatiju, solidarnost”, kaže mlada sestra Radmila Ilinović, pred koju godinu magistrirala na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu.
Osim u Rakitju, vrijedni volonteri i volonterke u pogonu su i u zagrebačkoj Dubravi.
„Nastojim pomoći ljudima tako da sudjelujem u radu Caritasa i sortiranju pristiglih potrepština. Sudjelujem u kupovini potrepština i prijevozu istih u organizaciji obiteljskih zajednica u svome kvartu Dubrava”, pojašnjava Zrinka Knezović svoj angažman.
Kada ih ljudi vide na terenu, kažu, reagiraju uglavnom s osmjehom, kako kolege volonteri tako i stanovnici koji su direktno pogođeni ovom nevoljom.
“Kad su nas mladi sreli rekli su evo redovnice nastupaju. Vidjela sam radost u očima mnogih volontera”, kaže sestra Ivanka Darojković. “Ljudi kojima treba pomoć reagiraju pozitivno jer osjećaju da nisu sami i osjećaju tračak nade u bolje sutra”, nadovezuje se Zrinka.
Časne sestre volonterke CZN-a u skladištu u zagrebačkom Rakitju
Dojmovi koje su ponijele s terena duboko su im se urezali u pamćenje:
„Moram reći da sam ugodno iznenađena za toliku pomoć mnogih ljudi koji su to sve poslali stradalima u potresu. I sretna sam da sam i ja barem jedna kap u vodi od te pomoći”, ističe sestra Ivanka.
Njena kolegica Zrinka primjećuje kako je potrebno više volontera da bi se osigurala prijeko potrebna pomoć. “A treba i malo više organizacije u raspoređivanju stvari, jer smo doslovno preskakale preko kutija i nismo mogle prolaziti. Inače, svi su bili jako ljubazni i spremni pomoći”, nadovezuje se Branka Erak.
Kroz razgovore s ljudima na koje je ovaj potres ostavio duboke posljedice primjećuje da nemaju samo egzistencijalne potrebe. “Ljudima je itekako potrebna utjeha i podrška. Prvo, molimo za ljude, razgovaramo s njima, nastojimo pomoći na razne načine – preko drugih ljudi”, kaže Branka, a s njom se slažu i njene kolegice.
“Smatram da je svim stradalima potrebna pomoć, a još više vjerujem utjeha i blizina, a vjerujem i mnogima duhovni razgovor da shvate da nisu sami kada im je najteže. Vjerujem da Crkva čini najbolje što može. Sve više čujem kako i pojedine župe preuzimaju po jednu obitelj da im izgrade ili obnove kuću”, priča sestra Ivanka, redovnica družbe Služavki Kristovih.
“Osjećam da su ljudi osim ove materijalne štete puno više doživjeli traume, te će im u narednim danima, mjesecima, godinama, trebati osim materijalne pomoći, duhovna i psihološka pomoć. Više od svega ljudi trebaju Božju snagu da izdrže u ovom čime su pogođeni”, kaže sestra Radmila navodeći konkretan primjer:
“Ostvarila sam kontakt s jednom obitelji iz Gline, telefonskim putem, koju osobno poznajem. Ponudila sam joj materijalnu pomoć preko drugih ljudi koji su se javili, ali dodala ja: ‛Imamo svega za sada, materijalnog’. I nastavila – ‛hvala vam što ste me nazvali, da nam darujete riječ utjehe i nade’. Ljudima, pogođenim potresom je daleko više potrebna ova riječ blizine, kao što su isto moje sugovornice navele.”
“Svaka patnja je izazov u kojemu trebamo prepoznati temeljne životne vrijednosti i osloniti se na Isusove riječi pune nade, a volonteri su upravo širitelji utjehe i nade”, zaključuje njena kolegica Zrinka Knezović.
Vrijednu pomoć ljudima iz područja pogođenih potresom dale su mnogobrojne Caritasove volonterke
Prema podacima iz 2020. u Caritasu Zagrebačke nadbiskupije volontiralo 290 volontera (od toga 190 ženskih volontera i 100 muških) i svojim djelovanjem darovali su skoro 7000 sati.
Uzevši u obzir sve navedene baze podataka vidljivo je da ne opada interes, štoviše građani su senzibilni pogotovo u ovim situacijama epidemiološke krize i potresa. Također, bitno je napomenut kako, od kada su u državi uvedene mjere zbog epidemiološke krize, građani imaju više slobodnog vremena i/ ili lakše mogu organizirati svoje slobodno vrijeme te je prisutan interes da to vrijeme daruju nekom tko je u potrebi.
Caritas prima jako puno prijava od strane potencijalnih volonterki, to je najčešća praksa. Povremeno, od npr. 30 prijava volonterki, 3 su volontera. Možda je to i logičan odabir jer se bavimo isključivo osjetljivom populacijom kojima je potrebna skrb i briga i to od onih najmanjih do najstarijih, a žene smatramo ipak senzibilnijim i otvorenijim za takav vid pomoći. Iako imamo i iznimku, imali smo volontera koji su nam olakšali djelovanje i donijeli zasigurno novu perspektivu, pogotovo u radu s mladima u Kućama za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi i pomoć starijima u sklopu projekta Pomoć u kući.
Za vrijeme krize izazvane potresom imali smo veći odaziv muških volontera jer su u pitanju bili fizički poslovi, pakiranje i sortiranje te utovaranje i istovaranje donirane robe kao i transport. Iako i tom prilikom sudjelovale su i volonterke – izvještava nas koordinatorica Volonterske službe CZN-a, Daniela Bukvić.
Tijekom proteklih tjedana Caritas Zagrebačke nadbiskupije prikupio je osamnaest tona pomoći u hrani, higijeni, alatu, grijalicama, odjeći, posteljini… za osobe stradale u potresu na području Banovine, a stavio je na raspolaganje i stručno osoblje Obiteljskog savjetovališta za pružanje psihološke pomoći stanovnicima pogođenim potresom.
Zagrebački je Caritas od prvih dana potresa priskočio u pomoć Caritasu Sisačke biskupije uputivši svoje zaposlenike/ce i volontere/ke da im pomažu u obilasku i podjeli pomoći stanovništvu stradalom u potresu. Među njima su bile i socijalne radnice Marija Badrov i Ana Juratovac.
“Imala sam osjećaj kao da zajedno radimo već dugo vremena. Njihova otvorenost i jednostavnost doprinijela je tome da smo se puno lakše i puno brže mogli uključiti u posao na njihovom terenu. Mogu spomenuti da nam je sigurno dobro došlo i naše iskustvo koje smo dobili prilikom potresa u Zagrebu gdje smo kao djelatnice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije bile angažirane u pružanju pomoći korisnicima Caritasa, ali i svima onima koji su nam se obratili za pomoć”, kaže Juratovac i dodaje:
„U ovakvim kriznim situacijama posebno je važno imati mir u sebi kako bismo ga mogli širiti drugima i na taj način što kvalitetnije odraditi postavljene zadatke i pomoći drugima. Iako je ovakav rad iscrpan jer je potrebno brzo djelovanje i reagiranje, koncentracija i organiziranost, na kraju dana osjeća se veliko zadovoljstvo zbog konkretne pomoći kolegama i osobama koje su zatražile pomoć.”
Među djelatnicama CZN-a koje su pritekle u pomoć kolegama iz Caritasa Sisačke biskupije bile su i socijalne radnice Ana Juratovac i Marija Badrov
Socijalna radnica Marija Badrov ističe kako je se najviše dojmilo zajedništvo kojem je svjedočila tih dana:
„Iskreno se nadam kako smo barem malo olakšavali rad njihovim djelatnicima, koji pored ogromnog opsega posla, moraju brinuti i o nastalim štetama u njihovim domovima te što će biti s njihovim obiteljima i prijateljima. Na njihovim licima sam primjećivala umor i brigu, ali i nesebičnu želju i ogromnu energiju u pomaganju stradalima u potresu. Dani provedeni u Sisku su u meni pobudili nadu da će se zaista pomoći ljudima stradalim u potresu”.
Njena kolegica Juratovac kaže kako joj je posebno teško bilo vidjeti iscrpljena i neispavana lica ljudi koji su dolazili na vrata sisačkog Caritasa. Ali je zbog toga i želja da im se pomogne bila jača.
„Sretan si kad to izvedeš do kraja i kad netko odluči otići na smještaj izvan svoga grada zbog crvene oznake iako mu je teško ostaviti svoj dom ili kad dobije grijalicu i pomoć u hrani koja mu je neophodna za život, najljepše je tada vidjeti njihov osmjeh koji iskazuje zahvalnost”, kaže.
A kako su se i same nosile s neizvjesnošću koje nosi rad na potresnom području odgovaraju:
“U svom radu kao socijalni radnik svoje snage usmjeravam na to kako pomoći i kako drugome ublažiti njegovu situaciju i teškoće. Vjerujem u pozitivan ishod koji se većinom i dogodi kada ispitamo sve mogućnosti za pomoć. Također, prisutna je i odgovornosti, jer osoba koja se obrati za pomoć očekuje da ćemo barem nešto učiniti za nju i pomoći joj. S druge strane, sa strahom se borim i kao vjernik, sve svoje strahove predajem Gospodinu i on na taj način postaje sve manji i manji i ne stvara blokadu kada nastupe trenuci kada treba uskladiti pružanje pomoći i potres koji je svakodnevno prisutan. U trenucima tutnjave i potresa osjećam nelagodu, no nastojim biti u miru i u stanju molitve da nam se dragi Bog smiluje i da nas zaštiti”, priča djelatnica Socijalne službe CZN-a, Ana Juratovac.
Premda su je preplavili osjećaji ponosa na sve dobre ljude koji su se javljali s divnim porukama podrške i donacijama sa svih strana svijeta, Marija Badrov priznaje da se ponekad u razgovoru sa stradalima osjećala nemoćno. Ipak uvijek se dolazilo do nekih rješenja i zbrinjavanja potrebitih.
“Osobno, nije mi bila tolika neizvjesnost i strah za sebe, budući da sam bila svjesna da ću ja taj dan pomoći koliko mogu i doći natrag u Zagreb, gdje je situacija ipak mirnija. Strah i brigu sam osjetila za ljude koji su tamo radili doslovno po cijele dane i dolazili bi doma i brojali nastalu štetu nakon svakog tog manjeg potresa. Imala sam priliku pričati s par djelatnika CSB kojima su domovi stradali u potresima i upravo zbog toga sam se tako osjećala. Ti ljudi su po cijele dane na poslu pomažući drugim ljudima, a svakim manjim potresom koji osjete pitaju se što im je s domovima te jesu li dodatno oštećeni”, svjedoči Marija Badrov o predanom radu volontera i volonterki.
