Razgovarala: Nika Šintić
Medijska pažnja pridana visokoj politici, javnim skandalima, tragedijama i svim onim polarnim ekstremima čiji je utjecaj nad krojenjem naše svakodnevice nerazmjerno veći od udjela kojega u njoj doista imaju doima se gotovo samorazumljivom. Oscilirajući oko nekakve tihe, monotone ravnoteže, ona stvarna svakodnevica rjeđe će nalaziti svoj put do uredničkih, redakcijskih i čitalačkih ruku, a njezinu ćemo monotoniju pogrešno tumačiti kao ujednačenost. U stvarnosti se iza kulisa ulaže golemi napor da bi se najrazličitije margine ponovno vratile u kolotur normalnosti. Danas, kada su takvi medijatori koncentrirani u nevladinom sektoru, njihova projektna logika ali i gubljenje društvene i kulturne moći svjedoči mnogolikom rasapu onoga kolektivnog. O unutarnjem ustroju, nedostacima, sprezi s državom i mnogobrojnim drugim aspektima svijeta udruga doznajemo kroz Slagalicu – Zakladu za razvoj lokalne zajednice, posvećenu osnaživanju i financijskom povezivanju akcija za unaprjeđivanje životnih uvjeta u lokalnom kontekstu. Kroz rad ove organizacije s osamnaestogodišnjim stažom provela me njezina upraviteljica, Jelena – Gordana Zloić.
Što sve Zaklada Slagalica u svom djelovanju pokriva?
Zaklada je neprofitna financijska organizacija i dio šireg spektra nečega što se zove organizacije civilnog društva. Važno mi je to istaknuti iz razloga što nas često miješaju sa udrugama; mi smo tu kako bismo podržali udruge i inicijative, odnosno aktivne građanke i građane, u pozitivnim nastojanjima koja oni poduzimaju u svojim lokalnim zajednicama, bilo da se radi o nekakvim projektima, programima, neformalnim akcijama, inicijativama itd., To činimo pružajući financijsku, mentorsku i stručnu podršku projektima i programima koje u najvećem broju slučajeva provode udruge građana.
Možete li objasniti razliku između udruga i zaklada?
Temeljni kapital, odnosno temeljna imovina jedne udruge su njezini članovi i članice. Udruge nastaju kada se skupi neki broj ljudi koji dijele iste stavove i mišljenja te prepoznaju neki zajednički problem čijem se rješavanju žele posvetiti. Zaklade, s druge strane, nisu članske organizacije. Naš temeljni kapital je novac, odnosno financijska i nefinancijska imovina koju koristimo kako bismo potakli i podržali pozitivne promjene koje se događaju u lokalnim sredinama. Osnovna misija Zaklade Slagalica je povećanje kvalitete života u zajednici. Prema tome, mi smo ti koji pomažu građanskim inicijativama i organizacijama civilnog društva pružajući financijsku i stručnu podršku, povezujući ih s partnerima i potičući na suradnju, sve kako bi društvo u Hrvatskoj bilo ravnopravnije, pravednije i održivije.
Kako biste definirali vrijednosni okvir Zaklade?
Djelujemo na temeljima demokracije, ljudskih prava, jednakosti, slobode i ljudskog dostojanstva. Hrvatska pripada vrijednosnom prostoru Europske Unije budući da je njezina članica, tako da se i mi vodimo njezinim temeljnim načelima.
Radimo odgovorno i transparentno, uvijek stavljamo naglasak na održivost, i sve što radimo zapravo je utemeljeno na potrebama zajednice; ne izmišljamo čime ćemo se baviti nego smo stalno u kontaktu sa svojom bazom te sa svojim korisnicima, zbog kojih i postojimo; provjeravamo što im je važno i koji su problemi i potrebe ključni u danom trenutku.
S obzirom na ograničenost financijske i stručne potpore projektnim uvjetima, može li zaklada uopće osiguravati kontinuiranu pomoć ciljnim organizacijama?
Postoje različiti modeli podrške. Najčešće podržavamo organizacije kroz projektno ili programsko financiranje, koje može biti kratkoročno, srednjoročno ili dugoročno, i u pravilu to radimo kroz javne pozive. Zaista su zanemarivi udjeli financijskih podrški koje ćemo izravno dodijeliti bez javnog poziva, upravo zato što djelujemo u skladu s principima transparentnosti, ekonomičnosti i odgovornosti. Otvaramo javne pozive pod jednakim uvjetima za sve organizacije koje se bave određenim temama za koje smo na različite načine utvrdili da su visoko relevantne – bilo za nekakvo manje zemljopisno područje, ili na regionalnoj, odnosno nacionalnoj razini.
Imamo iskustvo i praksu financiranja projekata i inicijativa drugih neprofitnih organizacija i institucija kao što su škole, dječji vrtići, gradske knjižnice i slično, no na natječaje nam se najčešće javljaju udruge koje su se do sada već navikle na projektno financiranje. Praksa projektnog razmišljanja i projektnog rješavanja problema ima, rekla bih, svoje prednosti i svoje ozbiljne nedostatke, čega smo potpuno svjesni i trudimo se iznalaziti nova rješenja i nove modele financiranja, ali riječ je o dugotrajnim procesima i modelima u kojima je ključno povjerenje između organizacije koja daje sredstva i organizacije koja ih prima. Rekla bih da u tom smislu u Hrvatskoj ima još jako jako puno prostora za napredak.
Koja sve geografska područja pokrivate?
Imamo različite programe usmjerene na različite geografske razine; program u okviru kojega je pružena mentorska i stručna podrška inicijativi Zeleno Mače, o kojoj ste pisali na portalu, provodi se na području pet slavonskih županija i nosi naziv „Aktivni u zajednici“, a radimo ga uz podršku Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva. Dakle, tu imamo vrlo specifičan geografski fokus. Neke druge programe provodimo na nacionalnoj razini, stvarajući prilike za financiranje i stručnu podršku na području cijele Republike Hrvatske. Sve što radimo, radimo u partnerstvu sa srodnim organizacijama iz Hrvatske i drugih zemalja.
Iako možemo intuirati na što se odnosi riječ „Slagalica“ u vašemu imenu, možete li objasniti priču iza nje?
Nemam nekakav pjesnički odgovor na to; u trenutku kada se osnivala Zaklada bila je oluja ideja za njezin naziv, ali smo se odlučili za „slagalicu“ jer ta riječ započinje sa „sla-“, što nam je omogućilo vezu sa Slavonijom koja je tada bila naš prirodni habitat, ali je i sama ideja slagalice nešto što odražava temeljnu sliku filantropije; zaklade su uvijek vezane uz temu davanja za opće dobro, i to na način da slažemo novac, vrijeme, znanje i vještine na nekakvu hrpu iz koje onda možemo podržavati sve ono za što mislimo da je važno u lokalnoj sredini.
Kako su izgledali počeci rada Zaklade?
Zaklada je osnovana 2007. godine sa sjedištem u Osijeku kao zaklada za razvoj lokalne zajednice. To je jedan specifičan oblik zaklade koji, nažalost, nikad nije bio prepoznat u hrvatskom Zakonu o zakladama; riječ je o anglosaksonskom modelu koji se zove „community foundation“ i u pravilu obuhvaća manje zaklade s vrlo ograničenim geografskim fokusom. Slagalica je počela operativno djelovati u svibnju 2008. godine, i već tada polako izlazi iz okvira najuže lokalne zajednice i grada Osijeka. Iskoristili smo priliku koja se u tom trenutku ukazala i proširili područje djelovanja na pet slavonskih županija.
U zadnjih sedam godina radimo na nacionalnoj razini jer smo prepoznati kao kvalitetna organizacija koja je sposobna upravljati novcem drugih donatora, i to u pravilu iz inozemstva. Zemlje s kojima surađujemo uključuju, primjerice, Kraljevinu Norvešku, Island i Lihtenštajn; one financiraju jedan program putem financijskih darovnica Europskog gospodarskog prostora, a imamo i već drugi po redu uzastopni višegodišnji program u kojemu dodjeljujemo sredstva Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu. To je program CERV-a (Citizens, Equality, Rights, Values), za kojega su organizacije civilnog društva u Hrvatskoj puno puta čule; CERV je trenutno najveći i financijski najizdašniji program koji je usmjeren organizacijama civilnog društva na području Europske Unije, i dio sredstava iz tog programa dodjeljuje se prikladnim partnerima na nacionalnim razinama kako bi se olakšala njihova redistribucija i omogućilo čak i malim organizacijama, malim udrugama, malim inicijativama da dobiju pristup europskom novcu.
Što se nazire za Zakladu Slagalica u nadolazećem razdoblju?
Ono na što ćemo u 2025. godini vjerojatno potrošiti najveću količinu energije dva su programa koja se odnose na podršku projektima i programima udruga. Jedan od njih se zove „Impact4Values“ i provodimo ga od 2023. godine u partnerstvu sa slovenskom organizacijom CNVOS i Zakladom SOLIDARNA iz Hrvatske. Od ove godine kreće novi četverogodišnji ciklus natječaja za financijske podrške. Važan nam je zato što je specifično usmjeren na manje udruge, odnosno manje razvijene organizacije iz nerazvijenih područja kojima osim financijske podrške za njihove projekte osiguravamo i dodatnu stručnu i tehničku pomoć i podršku putem različitih paketa edukacija. Teme i područja koja pokrivamo opet su u najširem smislu vezana za temeljne vrijednosti Europske Unije. Manje zajednice i udruge će putem javnih poziva u Hrvatskoj imati na raspolaganju oko 2,5 milijuna eura.
Kroz drugi program, „Aktivni u zajednici“, specifično dodjeljujemo mentorsku podršku i on se također provodi kroz tekuću godinu, a u sklopu njega je upravo otvoren i poziv za zainteresirane aktivne građanke i građane na području pet slavonskih županija. Program uvijek započinje kraćom edukacijom o socijalnom kapitalu i razvoju zajednice, nakon čega naš tim pruža stručnu mentorsku podršku različitim inicijativama koje se realiziraju u lokalnim zajednicama, kao što je bila priča vezana za Banovce.
Iako se čini da se projektnim putem može osnaživati civilno društvo onkraj državnih stega, ipak će u takvim prilikama nevladine udruge preuzimati socijalnu ulogu koja danas nestaje u vakuumu urušavajućih državnih institucija. Vidite li u tome dvosjekli mač?
Otvorili ste temu koja je vrlo složena, a problem o kojemu govorite je nešto čega smo i sami svjesni. Međutim, on ne postoji samo u Hrvatskoj i u zemljama koje su nam možda geografski bliže, već je u pitanju nešto s čime se na različite načine nose i suočavaju sve države članice EU. Potrebe zajednica i društava daleko nadilaze servise koje država može financirati, odnosno osigurati samostalno. Vratit ću se na ono što sam rekla ranije: mi kao zaklada vrlo rijetko, gotovo nikada, ne radimo sami; povezujemo se, surađujemo, tražimo partnere među organizacijama koje na neki način mogu komplementirati naš rad svojim znanjem, kompetencijom ili socijalnim i financijskim kapitalom koji nama u određenom trenutku nedostaje. Ako taj model podignemo na nacionalnu razinu, po njemu bi se države, vlade i donositelji odluka trebale odnositi prema civilnom društvu u najširem smislu. Organizacije civilnog društva trebale bi biti u partnerskom odnosu prema vlastima i pomagati u rješavanju problema koje ste upravo opisivali. Nekada se to događa planski i strateški, najčešće u području socijalnih usluga; to je ono što mi kao građani i građanke najčešće vidimo. Ovdje uočavamo te praznine i vakuume koje spominjete, jer, recimo, nema dovoljno osobnih asistenata ili pomoći u kući za osobe starije životne dobi. Podrška koju za teško bolesne, osamljene i obespravljene osobe možemo osigurati kroz javne sustave vrlo je ograničena, pa i nepostojeća ako govorimo o sredinama kao što su Banovci i druge manje ruralne zajednice. Prednost organizacija civilnih društva u odnosu na strukture vlasti leži i u njihovoj fleksibilnosti, jer brže mogu odgovoriti na prepoznate potrebe, a rekla bih da je ključna i činjenica da su one intrinzično više motivirane zauzeti se oko nekog specifičnog problema, pogotovo ako je u njihovoj lokalnoj zajednici. Ovdje dobivate sjajnu podlogu da sa relativno ograničenim sredstvima doista puno toga napravite. Možemo reći da se radi o generalnoj nacionalnoj politici u kojoj bi udruge i različite druge organizacije iz spektra civilnog društva trebale biti prepoznate kao strateški partner države i mjesta povjerenja, povezivanja i suradnje. Tada bi nestala i negativna percepcija udruga toliko česta u hrvatskom javnom prostoru, gdje ih se optužuje za parazitiranje proračuna i sl. Upravo suprotno, udruge omogućuju pozitivne promjene i rade ključne pomake prema pravednijem društvu.
Mislite li da država prepoznaje potencijal organizacija civilnog društva?
Mogu vam dati jedan vrlo diplomatski odgovor i reći da se djelomično prepoznaje, međutim, stvarno stanje na terenu govori suprotno. Imamo neke programe, kao što je „Zaželi“, o kojima se puno govori i koji su vrlo vrijedni, ali se ne govori o tome da takvi programi, koje pokreće i financira država, potiču i prekarni rad, i to u pravilu žena. To nikako ne bih zagovarala kao dobar model. Definitivno mislim da postoje dobri primjeri partnerstva gdje se prepoznaje uloga i relevantnost organizacija civilnog društva, međutim, to još uvijek ostaje ograničeno na usko područje socijalnih usluga, odnosno različitih modela socijalne pomoći i podrške najranjivijim kategorijama stanovništva. Moram iznova ponoviti da država, unatoč tome, nije pravedna kada ocjenjuje vrijednost toga rada, koji je izuzetno važan i izuzetno potreban, ali ga, nažalost, nikad nema dovoljno, no, istovremeno su sredstva na raspolaganju vrlo, vrlo ograničena.
U kontinuirane aktivnosti Zaklade spada i dodjeljivanje nagrade „Johan Kohlhoffer“, nazvane po osječkom gostioničaru iz 18. stoljeća koji je cijeli svoj imetak donirao za izgradnju sirotišta u Osijeku; možete li nam nešto kazati o funkcioniranju nagrade?
U posljednje dvije-tri godine nagrada je na odmoru, ali smo prije toga gotovo jedno cijelo desetljeće dodjeljivali ovu nagradu za korporativnu filantropiju, dakle, za filantropiju iz poslovnog sektora sa područja pet slavonskih županija. Pod time podrazumijevamo različite filantropske inicijative pokretane od strane tvrtki i obrta u smislu njihove dugoročne podrške organizacijama civilnog društva. Prema tome, nismo se fokusirali toliko na ad hoc pojedinačne donacije koje gospodarstvenici povremeno daruju udrugama, već smo tražili primjere dugotrajnijih suradnji, suradnji koje su imale nekakvu dodanu vrijednost u određenim situacijama. Još uvijek nas veseli popis tvrtki i obrta koje smo podržali, jer i nakon tolikih godina vidimo da svi oni nastavljaju s tim tipom angažmana. Dakle, htjeli smo negdje prepoznati primjere poslovnog sektora koje imaju dobru praksu vraćanja u zajednicu. Kada bismo objavili poziv za dodjelu nagrada, tvrtke i obrte bi u zasebnim kategorijama mogle nominirati same organizacije koje su podržali, ili oni sami. Isprva je veći broj nominacija dolazio od strane organizacija civilnog društva, međutim, kroz nekoliko godina su se i sami potencijalni dobitnici i dobitnice dovoljno ohrabrili da pristanu biti izloženi na taj način. To je cijeloj ideji nagrade dalo dodanu vrijednost, jer se kao zaklada vrlo često suočavamo s nazorom da bi filantropija trebala biti nešto tajno i privatno, o čemu ne treba javno govoriti. A opet, želimo potaknuti ljude da češće doniraju, da prepoznaju vrijedne inicijative i lokalne potrebe koje žele podržati donacijama, a jedan od načina dodatnog promoviranja filantropije svakako je isticanje pozitivnih primjera, kojih zaista ne manjka. Pritom ne mislim samo na poslovni sektor, nego i na opću populaciju građana; sigurno ste i sami upoznati s brojnim situacijama u kojima su građani i građanke vlastitim doprinosom „pomicali planine“.
Upravo bi takve priče trebale puniti javni i medijski prostor.
Naravno, no naše je iskustvo da dobre i pozitivne priče teško nalaze put u medijski prostor.
