Piše: Ivana Perković Rosan
Jasmina Kadija 2017. je ušla u povijest kao prva profesionalna vatrogaskinja u Hrvatskoj. Uspjela je to nakon što se devet i pol godina prijavljivala na natječaje diljem Hrvatske. Prije nego što se zaposlila u JVP Zagreb više od 15 godina bila je članica DVD Sesvetski Kraljevec, od kojih skoro 10 godina zapovjednica tog društva. Ova iznimna žena koja je završila dvije srednje škole i dva fakulteta već godinama se bavi i humanitarnim radom i pomaže Kolibrićima, udruzi roditelja vitalno ugrožene djece zbog čega je ove godine ušla u uži izbor za nagradu Zagrepčanka godine. Točnije ona stoji iza organizacije humanitarne akcije pod nazivom Humanitarna vatrogasna utrka – Zagreb Firefighter Stair Challenge na kojem okupi preko 600 vatrogasaca iz cijelog svijeta, a kojoj je cilj kupnja uređaja i pomagala za Kolibriće. S ovom zanimljivom Zagrepčankom razgovarale smo o tome kako je nakon završene arhitekture odabrala profesionalno vatrogastvo, kako je biti žena u vatrogastvu i koliko su još uvijek jake predrasude da je to muški posao.
Osam godina nakon što je Jasmina Kadija postala prva profesionalna vatrogaskinja Grada Zagreba još je uvijek mali broj žena u ovoj profesiji. No, mora se priznati da je ona svojom upornošću ‘probila led’ i na neki način odškrinula vrata drugim ženama.
‘Pokazala sam da se može i drago mi je da su se nakon mene žene napokon počele zapošljavati u vatrogastvu. Mislim da nas ima trenutno 17 u Hrvatskoj. U Zagrebu sam još uvijek jedina profesionalna vatrogaskinja, znam da su dvije u Osijeku i Novskoj, jedna u Karlovcu, Umagu, Šibeniku…’, rekla nam je Kadija koja nam je objasnila kako diljem Hrvatske ima puno dobrovoljnih vatrogaskinja, pogotovo u malim mjestima gdje su Dobrovoljna vatrogasna društva još uvijek mjesto okupljanja i druženja.
‘Nekad se u manjim mjestima sve vrtjelo oko društvenog doma, kulturno-umjetničkih društava i vatrogastva. Djevojčice kao i dječaci također se druže u društvima i idu na natjecanja te tako odrastaju u dobrovoljnom vatrogastvu. Djevojke nakon udaje često odu u drugu sredinu pa nisu više u svom matičnom dobrovoljnom vatrogasnom društvu, a rijetko koja djevojka ostaje u vatrogastvu, najčešće samo ako se udala u ‘vatrogasnu obitelj’, objasnila je.
Vatrogasna postaja Centar, II smjena / Foto: privatni album
Posebno je zanimljivo da je Kadija u vatrogastvu završila sasvim slučajno.
‘Iako su me godinama prijateljice nagovarale da im se pridružim u ekipi kako bi mogle na vatrogasno natjecanje, nije me to nikada zanimalo, jer ipak sam ja 90-ih živjela za rukomet. No, kada se 1999. pripremala proslava 60. obljetnice DVD-a u Sesvetskom Kraljevcu prijateljica me povela sa sobom na jedan kratki sastanak. Nakon toga nije bilo povratka, zaljubila sam se u vatrogastvo. Vatrogastvo sam vidjela kao plemenito zanimanje i mislila da tu ne može biti mita i korupcije i da kome treba pomoći tog spašavaš’, istaknula je.
Ipak, njen put do profesionalne karijere nije bilo lagan. Nije joj olakšalo ni to što je skoro 10 godina bila zapovjednica DVD-a Sesvetski Kraljevec. Čak devet i pol godina se prijavljivala na natječaje i već je bila na rubu odustajanja kad je napokon uspjela dobiti posao.
‘Za vrijeme studiranja radila sam na odjelu urbanizma Arhitektonskog fakulteta, a nakon diplome 2007. godine nastavila sam raditi u arhitekturi. Paralelno sam završila Vatrogasnu školu i fakultet za sigurnost, smjer Zaštita od požara što je dosta srodno vatrogastvu, a i samoj arhitekturi pa sam to sve povezala. Logičan slijed je bio pa sam potom šest i pol godina radila zaštitu od požara u arhitekturi. Uz posao arhitektice pokušavala sam se zaposliti kao profesionalna vatrogaskinja i prijavljivala se na natječaje po cijeloj Hrvatskoj, u Rijeci, Varaždinu, Zagrebu… Naravno da nitko neće reći da niste dobili posao zato što ste žensko, ali znalo se zašto ne dobivam posao. Na jednom natječaju su me čak pitali jesam li spremna odrezati kosu. Stvarno sam već bila odustala, no moja danas zamjenska mama, nekada moja profesorica hrvatskog u srednjoj školi, nagovorila me da predam papire, još jednom. Rekla mi je: ‘Što možeš izgubiti? Ništa, samo možeš još jednom dokazati sebi i njima da to možeš’. Tad sam još bila u najboljoj formi jer sam te godine radila kao avanturistički vodič i svaki dan sam ili veslala u kajaku, raftu, vozila bicikl ili bila na hikingu. Moji kolege kažu da je taj natječaj fizički bio najteži ikada u JVP Zagreb, a na kraju sam od više od 200 prijavljenih kandidata, od kojih nas se 20 primalo, bila ukupno treća po bodovima na rang listi, jedina od osam žena koja je uspjela sve dijelove natječaja proći’, ispričala nam je.
Vatrogasna postaja Centar / Foto: privatni album
Iako je dokazala da itekako može odrađivati posao koji se nekad smatrao muškim nažalost predrasude nisu nestale preko noći.
‘Jesam, susretala sam se s predrasudama. Što u dobrovoljnom vatrogastvu gdje su mi pojedinci objašnjavali da je žena za kuhinju i da idem kuhati kavu iako su me ti isti ljudi odabrali za zapovjednicu društva, tako i u profesionalnom vatrogastvu gdje me dan-danas dio nije prihvatio niti neće, dio se pravi da me je prihvatio, ali me je dio stvarno i prihvatio. Bio je jedan TV prilog o vatrogastvu, prije godinu-dvije, u kojem je jedan moj kolega mrtvo hladno rekao kako tu žene nemaju što raditi, pa tako ni ja. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, samo iz moje perspektive to je primitivno i ograničeno razmišljanje. Zašto bi on imao pravo biti tu, a žene ne? Vatrogasci uglavnom sve rade u paru, ali nekada je dobro da ste drugačiji, što na intervencijama može pomoći. Ja sam lakša od većine muških kolega što je omogućilo kod spašavanja čovjeka s krova da možemo troje u košaru, mogu provući ruku gdje drugi ne mogu kada treba nešto dohvatiti, a i zauzimam manje prostora jer sam mršavija. Bila je jedna intervencija gdje mi je i arhitektura puno pomogla, prostorija je bila sva u ogledalima, a trebalo je naći put do podruma gdje je bio požar i prva sam se dosjetila pogledati plan evakuacije jer sam se prije time bavila. U smjeni u kojoj ja radim dečki su stvarno korektni, no uvijek će se naći netko tko vas neće prihvatiti. Mislim da to dolazi od kućnog odgoja, ali i svijeta u kojem živimo koji je i dalje uglavnom ‘muški’. Dugo još žene neće biti u potpunosti prihvaćene u muškim zanimanjima, tako ni u vatrogastvu“, istaknula je vatrogaskinja koja se sa stresom najbolje nosi odlaskom u prirodu.
Jasmina Kadija, Natjecanje Viribus Unitis / Foto: G.I.Tepeš
‘Meni osobno je odlazak na Sljeme terapija nakon emotivno teških intervencija. Kad je na jednoj intervenciji 18-mjesečnom djetetu zapela noga između okna dizala posebno smo se zabrinuli kad je dijete prestalo plakati jer bi to mogao biti znak da je došlo do unutarnjeg krvarenja, prijeloma, odnosno stanja šoka. Nakon što smo uspjeli dijete spasiti, predali ga hitnoj medicinskoj pomoći, osjetila sam veliku težinu, samo sam htjela pobjeći od tamo. Vatrogasci sve tjeraju na crni humor, no ja to uglavnom ne mogu. Nakon te intervencije ujutro sam poslije posla otišla na Sljeme, sreća bio je sunčan dan pa sam dva, tri sata sjedila i gledala u brda, prema Sloveniji da se napunim energijom’, ispričala nam je Kadija dodavši kako je stručna pomoć u vatrogastvu još uvijek tabu tema.
‘U Hrvatskoj općenito pa tako i u vatrogastvu, psihijatar i psihološka pomoć su još uvijek tabu teme. Ako kao vatrogasac imate nekih psihičkih problema vrlo vjerojatno nećete proći liječnički što znači da nećete imati kruh i to je dodatni problem zašto se ne priča o tome. Naravno, razlog je i taj što se muškarce i dalje uglavnom odgaja da muškarci sve podnose bez boli i emocije, muškarci ne plaču’, rekla nam je.
Jasmina Kadija, nakon Zagrebačkog potresa 2020, Draškovićeva ulica / Foto: privatni album
Ova hrabra žena objasnila nam je i koje su najčešće intervencije, osim požara, na koje vatrogasci idu.
‘Vrlo je često intervencija otvaranje vrata stana, na zahtjev policije. Obitelj ili susjedi zovu da se osjeti neugodan miris, najčešće za Božić i Uskrs ljudi posjete svoje pa nitko ne otvara. Godišnje stotinjak stanova otvorimo i vrlo često se dogodi da je u stanu preminula osoba. Tako da često vidimo te preminule osobe, sve su to stvari koje vas označe na neki način. Što se tiče samih požara najčešći su požari u kuhinji, kada ljudi zaborave da su stavili nešto kuhati, ili zaspu pred televizijom s cigaretom. Za vrijeme božićnih blagdana požar znaju izazvati lampice i upaljene svijeće na adventskim vijencima. Ljudski faktor je najčešće uzročnik požara. Rjeđe su uzrok električne instalacije, kvar na uređaju’, istaknula je.
Bez obzira na težak posao i predrasude koje još nisu u potpunosti iskorijenjene Kadija je zadovoljna svojim odabirom zanimanja jer ima priliku pomagati drugima, radi ono što voli. Rado se odazvala i pozivu da bude uzor mladim djevojkama i sudjeluje u animiranom filmu ‘Vatreno srce’ o djevojčici koja želi postati prva profesionalna vatrogaskinja u New Yorku.
‘Na kraju filma se prikazuju fotografije prvih profesionalnih vatrogaskinja iz cijelog svijeta i moja fotografija je među njima. U hrvatskoj verziji filma sam sudjelovala i u sinkronizaciji, gdje na kraju filma govorim za koga je posvećen film, te viknem kod svoje slike ‘To sam ja!’ Kako volim reći, meni je to ‘highlight‘ života jer će to ostati dugo nakon mene i jer je netko prepoznao koliko je sve to što radim i što sam napravila važno i veliko’, istaknula je Kadija koju je magazin Elle 2017. proglasio i ženom godine. Svakako zasluženo.
