Piše: Antonija Dujmović
Humanitarna organizacija DORA i ovog je prosinca organizirala tradicionalni Adventski domjenak na kojem su se u atriju Hrvatskog državnog arhiva okupili brojni donatori, stipendisti, volonteri te istaknuti članovi društvenog i kulturnog života Hrvatske. Simbolika palače Lubinsky, nekadašnje nacionalne i sveučilišne knjižnice, podudara se s Dorinom misijom – ulaganjem u obrazovanje mladih. Sav prihod prikupljen na humanitarnom domjenku uplaćen je u Fond za stipendiranje zahvaljujući kojem će i ove školske/akademske godine 75 mladih ljudi dobiti godišnje stipendije u iznosu od 1.200 eura u mjesečnim isplatama od 100 eura. Riječ je o ukupno oko 90 tisuća eura godišnje. Tijekom protekle 33 godine djelovanja Dora je prikupila gotovo 7 milijuna eura novčane pomoći koja je utjecala na tisuće mladih života. Razgovarale smo s jednom od utemeljiteljica i predsjednicom Udruge, gospođom Jadrankom-Jasminkom Granić.
“Odmah na početku Domovinskog rata 1991. uključila sam se u pomaganje ljudima, iako sam tek bila rodila moje treće dijete. Tada smo mislili da ćemo kroz Doru osiguravati pomoć samo civilnim žrtvama rata koje u to vrijeme još nisu bile sve registrirane, naime, bilo je jako puno raseljenih osoba koje Ured za prognanike na početku nije sve mogao ‘poloviti’. Nama je bilo najžalosnije vidjeti u zbjegovima da dijete treba ići u školu, a ono samo se ne zna snaći, živi s nekom bakom, susjedom, mještanima ili slično. Namjera je bila da pomognemo toj djeci i da Dora prestane s radom kada se sve smiri, odnosno kada država preuzme potpunu brigu za prognanike, što se kasnije i dogodilo”, prisjetila se gospođa Jadranka.
Međutim, uslijedilo je proces privatizacije, otpuštanje zaposlenika i zatvaranja firmi. Roditelji su ostajali bez posla, nisu imali dovoljno za režije, hranu, lijekove i osnovne životne potrebe, a djeca su trebala ići u školu.
“Ljudi su nam se sve više obraćali za pomoć i mi smo tada počeli razvijati program stipendiranja. Naši prvi stipendisti su bili Vukovarci već od 1993. godine kada smo krenuli s prvim stipendijama. Tada smo mislili da će to trajati neko izvjesno vrijeme dok se situacija ne stabilizira, međutim potreba je i dalje postojala, potom je došla i kriza 2008., tako da smo uvijek imali opravdanih razloga da nastavimo s humanitarnim radom. Danas se čini da nema ukorijenjenog siromaštva, ali veliko je raslojavanje u društvu. Imate sloj samozatajnih ljudi koji žive u jako teškim uvjetima.”
Ornela Vištica dojmljivim se recitalima pobrinula za umjetnički dojam na adventskom druženju / Foto: DORA
U Dori su posebno ponosni na činjenicu da je 57 srednjoškolaca i studenata, Dorinih prošlogodišnjih stipendista, nastavilo svoje škole i studije uz pomoć ovogodišnje stipendije. Jednom kada dijete postane Dorin štićenik, ono ostaje u lancu stipendiranja, te ga se posebno prati i pomaže, sve do završetka njegovog redovitog školovanja i obrazovanja.
“Kriteriji za stipendiju su uglavnom socijalno-ekonomski status, bolesti, jednoroditeljske obitelji, djeca bez oba roditelja, obitelji s više djece, nemogućnost pristupa školi i slično. Teško bi to bilo bodovati, zato prosuđujemo konkretne situacije, naprimjer, ako su se javila dva brata i sestra iz iste obitelji, uzmemo ono mlađe koje ćemo duže školovati. Ove smo godine imali 120 molbi na Natječaj, dok su svi kandidati redom ispunjavali uvjete za dobivanje ovogodišnje stipendije.”
Dugogodišnje podržavateljice rada udruge DORA/ Foto: DORA
Dorin Fond za stipendiranje sve ove godine puni se isključivo zahvaljujući privatnim donacijama. Od toga, fizičkih osoba donatora je oko 50 posto, a ostalih 50 posto su privatne tvrtke.
“Vrlo rijetko dobijemo manje iznose donacija na javnim natječajima državnih i većih poduzeća. Od Ureda za udruge i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva ne dobivamo financijsku potporu. Dorin glavni cilj je iskorjenjivanje siromaštva i pomoć pri školovanju mladih, djece te pomoć njihovim obiteljima, drugim riječima mi nudimo konkretnu pomoć konkretnim ljudima. Dorini donatori prepoznaju korisnost i efikasnost stipendiranja, tako da nas dugoročnije prate i podržavaju kao ʺčlanovi Dorine obiteljiʺ sve dok štićenici ne završe svoje obrazovanje i stanu na svoje noge.ʺ
Tijekom godina Dora je razvila dva osnovna programa pomoći: program kumstva za one najmlađe, te spomenuti program stipendiranja učenika i studenata ʺŽelim biti…ʺ. Podatak od gotovo 7 milijuna eura novčane pomoći koju je Dora do sada prikupila i isplatila na račune korisnika, puno govori.
Adventski domjenak udruge DORA u foajeu Hrvatskoga državnog arhiva / Foto: DORA
“Svi naši donatori i dobročinitelji potvrđuju da u našem društvu itekako postoje ljudi spremni poduprijeti plemeniti rad. Osim stipendija, Dora pruža i jednokratne pomoći ljudima u potrebi, naročito pomoć pri liječenju. Nedavno smo imali slučaj gdje je djetetu trebalo uplatiti 3 tisuće eura za učinkovitu robotsku terapiju. Dorin donator, koji je ʺkum djetetaʺ, odmah je bolnici uplatio cijeli iznos.”
Uz donatore i dobročinitelje, veliki doprinos udruzi daju i brojne volonterke i volonteri. Gospođa Jadranka volontira već 33 godine. Ekonomistica je po struci i od samih početaka radila je u velikim bankama, a sada je u mirovini.
“Moji otac i majka, nisu bili bogati, ali su bili dobrostojeći i uvijek su pomagali. Ja sam potekla iz takvog obiteljskog okruženja. Tijekom moje poslovne karijere u velikim bankarskim sustavima, a naročito tijekom dugogodišnjeg rada u Hrvatskoj narodnoj banci, imala sam mogućnost praćenja problema siromaštva u svijetu, budući da sam bila zadužena za odnose s međunarodnim financijskim institucijama, asocijacijama UN-a u koje spadaju Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i ostale razvojne banke na svim kontinentima. Tema siromaštva je uvijek aktualna u Ujedinjenim narodima pod čijim okriljem također funkcioniraju i specijalizirane međunarodne institucije za hranu, zdravstvo, školstvo, djecu i slično”, kazala nam je o osobnim motivima pomaganja ljudima u potrebi.
Izv.prof.dr.sc. Vesna Bedeković, izaslanica predsjednika Hrvatskoga sabora Gorana Jandrokovića / Foto: DORA
U široj je javnosti gospođa Jadranka Granić ponajviše prepoznata po svom humanitarnom radu, no manje je poznato da je upravo ona žena koja je bila zadužena za uspostavljanje prvih korespondentskih i kontokorentnih odnosa s međunarodnim financijskim institucijama, središnjim i poslovnim bankama s Hrvatskom narodnom bankom.
“Moj profesor Pero Jurković, tadašnji guverner, pozvao me u Hrvatsku narodnu banku, znajući da sam bila pionir SWIFT-a u Udruženoj banci Hrvatske, da osnujemo Hrvatsku SWIFT grupu i omogućimo hrvatskim bankama da bez prekida i zastoja nastave međunarodna plaćanja putem SWIFT mreže, ali s hrvatskom SWIFT adresom. Napominjem da su tada na snazi bile Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a o sankcijama prema SR Jugoslaviji, koja tada nije imala pristup SWIFT-u. Ujedno sam učlanila HNB u SWIFT jer do tada bivša NBH nije imala uspostavljene korespondentske odnose niti s jednom bankom u inozemstvu, a niti je imala otvorene svoje račune kod inozemnih banaka, budući da je sve to bilo centralizirano u bivšoj NBJ u Beogradu.
Kada sam početkom 1992. godine došla u HNB bila sam jedna od rijetkih žena kojima je povjerena neka ključna uloga. Nije bilo guvernerica, viceguvernerica ili žena na nekom drugom visokom položaju. Profesor Jurković je jako poticao žene, kada je došao u HNB i sam je bio je šokiran kako uopće nema žena na višim pozicijama. Zato je kao guverner osnovao Odbor izvršnih direktora od pet članova u kojem su četiri člana bile žene. Dakle, čak četiri žene su imenovane izvršnim direktoricama. To je bio veliki napredak. Mi smo bile prva razina ispod dužnosnika i to je dobro funkcioniralo na tom nivou, ali iznad toga bio je stakleni strop. Dužnosnici su uvijek bili muški. I danas mislim da je općenito malo žena na vodećim pozicijama”.
Radeći u bakarskom sektoru, pa i na zahtjevnim i odgovornim poslovima reprograma inozemnog duga i sukcesije financijske imovine i duga bivše SRJ, uvijek je imala pristojna primanja pa nije toliko razmišljala o pričama kako su žene manje plaćene. Taj dio je osvijestila tek po odlasku u mirovinu.
“Već 1975. godine kada sam se zaposlila u Privrednoj banci imala sam pristojnu plaću, a vodila sam, uz ostalo, sva plaćanja putem međunarodnih dokumentarnih akreditiva za Nuklearnu elektranu Krško i plaćanja uvoza nafte za INA-u u milijunskim iznosima svake isplate, danas nezamislivo. Završila sam vanjsku trgovinu na ekonomiji, bila sam dugogodišnja članica Međunarodne trgovinske komore u Parizu, ugledni profesor Ljudevit Rosenberg predavao mi je na fakultetu pravo međunarodnih plaćanja, a i danas se njegove knjige navode kao izvor literature za znanstvene radove. Međutim, kada su mi izlistali prosjek mirovine i prikaz na grafikonu, vidjela sam na dva mjesta strmoglavi pad primanja, a to je bio period kada sam bila na porodiljnim dopustima. Mislim da je to veliki problem za žene. Ohrabruje me što vidim da se sada radi na tome da se tijekom cijelog porodiljnog dopusta dobiva puna plaća, smatram to apsolutno potrebnim. Također, podržavam i uključivanje i poticanje očeva u korištenju porodiljnog, odnosno roditeljskog dopusta. Dobro je da se roditelji povremeno izmjenjuju u tim obiteljskim obvezama. Važno je da žena ne zapusti svoju karijeru jer se tehnologija i svi poslovni procesi i proizvodi jako brzo mijenjaju, ako vas nema dugo na radnom mjestu teško ćete se vratiti struci i dostići dinamiku tehnološkog razvoja.”
Jadranka-Jasminka Granić u velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva / Foto: Žene i mediji
Kao ženi joj je važno da mlade djevojke ulažu u svoje obrazovanje, zato prilikom dodjele Dorinih stipendija vode računa da je ujednačen broj stipendistica i stipendista i da su tzv. ženska zvanja također atraktivna kao i muška.
“Imali smo situaciju, neposredno nakon rata, da smo u jednoj mnogobrojnoj obitelji koju smo pomagali vidjeli da se po završetku osnovne škole njihova djevojčica nije prijavila za stipendiju. Mama nam je objasnila da njoj treba pomoć u kući. Iako je već bio listopad, uspjeli smo dogovoriti da dijete nastavi školovanje za jedno strukovno zanimanje, da bi jednog dana ima svoj kruh u rukama. Dijete nije radna snaga, ono se prvenstveno mora obrazovati i družiti sa svojim vršnjacima. Naša iskustva pokazuju da kada jedno dijete u socijalno osjetljivoj obitelji uspije, ono povuče svoju braću i sestre da se školuju”, ističe predsjednica Udruge Dora ne krijući koliko im znači kada im se jave neki njihovi bivši stipendisti koji su uspjeli u svom poslovnom i privatnom životu:
“Srce nam je tada puno! Nedavno mi se javila jedna sveučilišna profesorica, prepoznala me je na jednom događaju prišla i rekla ‘znate ja sam bila vaša stipendistica, puno ste mi pomogli kada smo bili prognani iz Sarajeva’. Dora stipendira invalide i djecu s posebnim potrebama, te radi toga surađuje s udrugama i centrima za obrazovanje ove ranjive populacije. Otuda i Dorina dobra suradnja s Centrom “Vinko Bek” za odgoj i obrazovanje slijepih i slabovidnih. Jako nas raduje činjenica da jedan njihov učenik, a naš stipendist sada studira fizikalnu terapiju. Posebno nam je drago što mnogi korisnici naših stipendija, kasnije postaju Dorini volonteri i tako šire krug dobročinstva. Djeca i mladi ne smiju prekinuti svoje redovito školovanje, oni moraju na vrijeme upisati svoje škole, bez preskakanja i pauziranja”, poručila je predsjednica Dore, Jadranka-Jasminka Granić.
Europska unija je donijela ʺStrategiju održivog razvojaʺ slijedeći UN-ovih 17 Glavnih ciljeva za održivi razvoj, koje pokriva i humanitarna djelatnost Dore (članak 7. Statuta). Ti ciljevi su: 1. Svijet bez siromaštva; 2. Svijet bez gladi; 3. Zdravlje i blagostanje; 4. Kvalitetno obrazovanje; 5. Rodna ravnopravnost i 8. Dostojanstven rad i ekonomski rast. Glavni cilj Dore je borba protiv siromaštva i isključenosti, ukazivanje na uzroke siromaštva i potrebe za prilagođenim razvojem koji će odgovarati svim ljudima i razvijenim i nerazvijenim regijama. Dora je prepoznata od većih domaćih i međunarodnih kompanija da bude suradnik i kanal pružanja pomoći u okviru društveno odgovornog poslovanja poduzeća (DOP) koja bez zakonske prisile posluju u skladu s potrebama društva i gdje profit nije jedino mjerilo uspješnosti tvrtke, već je to briga za zaposlenike, okoliš, zaštitu zdravlja i sve što doprinosi integraciji u društvenu zajednicu.
