Piše: Nika Šintić
Čak i skepticima postaje sve teže zanijekati da nam je klima u rasulu. Naravno, svaka će, pa i empirijski uvjerljiva argumentacija uvijek nailaziti na otpor, čije je u ovom slučaju posljednje utočište najčešće sadržano u stavu o zavjerenički orkestriranim napadima na prirodni svijet. Neki će tako krivca vidjeti u tajnoj tehnologiji upravljanja vremenskim prilikama, dok će drugi ići toliko daleko da poriču samo postojanje vremena, otpisujući ga kao solipsistički konstrukt koji kroz vanjske prispodobe samo odigrava subjektove unutarnje drame. No dobro, ovi su potonji vjerojatno u debeloj manjini (pa i u jednini, ako su dosljedni solipsisti), ali i oni žive i dišu negdje pod ovim jarkim i sve jarkijim suncem. I to njihovo življenje i disanje te, ponad svega, djelovanje zorno dočarava dvojakost demokratskog pluralizma: iako neupitno poticajniji za ljudsku misao i stvaralaštvo od bilo kakva jednoumlja, također malčice komplicira pokušaje organiziranog odgovora na aktualne izazove. Naročito kada ti izazovi iziskuju globalnu suradnju. Tada oni moraju prolaziti kroz gusto sito geopolitike, ekonomije, ideologije, društvene apologije, psihopatologije, astrologije i svih ostalih logija, a već i zamornost toga čina bolje od ičega drugoga upućuje na duh našega vremena (onoga temporalnog): čini se, naime, efikasnijim preskočiti sva ta gusta rešeta i obratiti se izravno – pojedincu.
Tu pak nastaje izvjestan problemčić. Kako, naime, prenijeti određenu poruku diljem svijeta i očekivati savršenu koordinaciju u njezinu izvršavanju ako je svijet atomiziran na nebrojene individue? Pa tako da se na te individue prenese odgovornost za sve negativne posljedice ignoriranja spomenute poruke. To sabijanje dužnosti na pojedince može polučiti pomalo neuvjerljive silogizme: ljudi su počeli suviše zagađivati planet. Ljudi su zasebne osobe. Dakle, ako ne prestanem proždirati piliće i nositi majice iz Zare, kornjače će izvući nazubljeni kraj plastičnih vilica i svi ćemo izumrijeti. Quod erat demonstrandum.
Ograničeni uspjesi, pa i omraženost aktivista ustrajnih u osvještavanju ekološkog problema kroz izravno utjecanje individuama govori o neodrživosti (ha!) ove logičke formule. Neke će, doduše, studije upućivati na prednost individualističkih društava pred onim kolektivističkim, ističući, među ostalim, korupciju i klijentelizam kao navodnu kočnicu koja ove potonje priječi u provođenju zelenih razvojnih strategija. Premda se ovdje u priču ipak uvodi legislacija i politika, ekonomija se i dalje ostavlja po strani, da poput smrdljivog tvora slobodno rovari po otocima smeća, što mu se dopušta ne iz nekakva pijeteta prema životinjama, već zato što je ovaj tvor zapravo – kuna zlatica.
No, sve nespretne metafore na stranu, ozbiljne aktivistice, environmentalisti i ekološke teoretičarke već su odavna detektirale izvor smrada, što je samo pojačalo ojađenost njegovim generalnim izostavljanjem iz javnoga diskursa. Suverene rasprave o klimatskim promjenama naprosto moraju uključivati ekonomiju, i to kapitalističku ekonomiju kao specifični temelj suvremene proizvodnje i organizacije ljudskoga života.
Foto: N. Šintić
Upravo se o tome raspravljalo na panelu Izazovi ekofeminizma u doba klimatskih promjena održanom 13. prosinca u zagrebačkoj dvorani Oaza. S obzirom na naslov panela, netko će se opravdano upitati kako je s njim povezana ova prethodna tirada o manjkavostima individualizma? Feminizam, reći će neki, također dolazi u individualističkim varijantama, poput onih koje svaku žensku odluku slave kao čin emancipacije, jer se, na kraju krajeva, feministice bore za pravo na izbor. Svejedno, zapitajmo se: može li ikada tretman društveno-političke stvarnosti isključivo iz osobne pozicije biti dostatna odrednica nečega što se, na kraju krajeva, ipak smatra pokretom? Tada bi feminizam bio krovni termin za atomarno djelovanje čija je sličnost svedena na puku kontingenciju, a ne na podrobno artikuliranu i kritički osviještenu poziciju. Prema tome, feminizam mora imati kolektivnu dimenziju, i, prema tome, predstavlja vrlo dobru platformu za hvatanje ukoštac s raznim drugim socijalnim pitanjima. Dapače, rodna neravnopravnost, budući utkana u povijest gotovo svake prošle i postojeće društveno-ekonomsko-kulturne formacije, predstavlja svojevrstan prototip, odnosno parabolu, za svaki vid potlačivanja. Ekofeminizam stoga nosi velik potencijal, jer zelenim studijima daje moćno vezivno tkivo u obliku rodne perspektive; koncept potlačenosti ovdje se proširuje i na životinjska bića, kojima se, baš kao i skupinama marginaliziranima zbog svoga spola, roda, rase, religije i sl., pod patrijarhalnim androcentrizmom uskraćuje pravo na dostojanstvenu egzistenciju.
Patrijarhalni androcentrizam svoje ružno lice danas pokazuje u kapitalističkom obličju, a raspetljavanje ovoga klupka bila je bitna stavka cijeloga panela. Kako izlagačice i izlagači imaju razmjerno raznolike pozadine i značajan kredibilitet u njima, raspravom su vrlo stručno uspjeli obuhvatiti mnogovrsne aspekte čitave priče. Arheolog Goran Đurđević probio je led svojom prezentacijom o ekofeminističkom pogledu na prošlost, koja se bavi umjetničkom, arheološkom i klasičnom dimenzijom ekofeminizma. Pritom se istraživao način na koji je moguće pristupati prošlosti iz ekofeminističkog rakursa, što samo naglašava činjenicu da historiografija, arheologija i slične discipline nipošto nisu pročišćene od ideoloških pretpostavki, čijim se transponiranjem u povijest samo daje veći legitimitet njihovom pronošenju u budućnost. Ako bismo, stoga, voljeli osmisliti put prema održivijoj, inkluzivnijoj egzistenciji kadroj nadići mentalitet podjarmljivanja koji uništava i ljude i prirodu, trebamo se upitati kakve priče pričamo i kakve ideje ponavljamo.
Priče su, napose u značenju reimaginacije, u neku ruku bile okosnica izlaganja Lade Čale Feldman, književne teoretičarke i teatrologinje čije se ekofeminističke intervencije odvijaju mahom na polju književne kritike. Ipak, Feldman ističe da nikakve terminološke sofisterije ne bi trebale imati prvenstvo nad zajedničkim djelovanjem, te je tako feminističku pobunu nužno provoditi kroz dijeljenu platformu, determiniranu prije svega afirmacijom svekolike Drugosti.
Što je zapravo Drugost? U ovom bismo je smislu mogli odrediti kao instrument Prvosti, podređen isključivo njegovom razvoju i dostizanju sadržajne punine. Drugost je stoga uvijek ne-Prvost, nešto što je lišeno vlastite naracije i osuđeno na poziciju vječnoga objekta. Ona se kali kroz antitetičnu igru zasnovanu na neprestanoj borbi, odnosno nastojanjima Prvosti da si prisvoji i osvoji što više prostora.
Ovaj se ekspanzionizam danas u neku ruku provodi kroz ideju ekonomskog rasta, a njegove idejno-duhovne korijene istražuje povjesničarka umjetnosti i aktivistkinja Karmen Ratković u svome izlaganju naslovljenom Etika skrbi i/ili politike odrasta? Postavljanjem jednostavnog pitanja „što svojim postupkom isključujem(o)?“ Ratković se kritički osvrće na epistemologiju i ekonomiju modernoga doba s naglaskom na njihova kartezijanska počela. Dinamiku Prvost-Drugost Descartesova filozofija pozicionira kao misaoni subjekt – Ja – Prvost usuprot protežnosti – Stvari – Drugosti. Dakako, Karteziju nije bila namjera potpuno odsjeći misaonu i tjelesnu supstanciju, nego jasno i razgovijetno ustanoviti metode za njihovo proučavanje, kako bi se smanjile šanse za zablude. Bio je to pokušaj ustanovljavanja ‘zgrade ljudske radinosti’ koja bi se svojom pouzdanošću i postojanošću mogla suprotstaviti sveopćoj nesigurnosti života, u Descartesovo doba potenciranoj Tridesetogodišnjim ratom i znanstvenom revolucijom koji uzdrmavaju metafizičke temelje svijeta te dramatičnim klimatskim promjenama na čitavoj Sjevernoj polutci. Tako nastaje minimalistički koncept Jastva, koji bogatstvo sadržaja i njegovih tvarnih ispoljenja smatra pomutnjom i pukom zaprekom dosezanju savršene jasnoće. Um je jedinstven i sve ono što u njemu ne sudjeluje postaje svojevrsna pokretna pozadina. Početak je to sveopće kvantifikacije života, čije razvojne etape i, napokon, razorne posljedice nastavljaju istraživati političarka, autorica i profesorica Mirela Holy te etnologinja i autorica Suzana Marjanić. Njihova specifična očišta, kao i nesmiljena kritika devastirajuće logike profita izazvala su živahnu raspravu, a pesimistične procjene do kojih dolaze mogu se objasniti već i opetovanim marginaliziranjem ekofeminizma u javnom prostoru.
Možda je, kao što i zagovaraju brojne pobornice ove teorijsko-aktivističke struje, poanta u pronalaženju balansa: ako hiperindividualiziranje problema stavlja pretežak teret na pojedinca, prosvjetljeni ‘doomerizam’ oduzima mu pak djelatnu snagu. Uostalom, rad udruge DOOR – Društva za oblikovanje održivog razvoja, koja je panel organizirala, svakako ukazuje na njihovo zagovaranje zajedničke mobilizacije u svrhu postizanja trajnijih promjena, usuprot antipatičnom virenju drugima u tanjur ili pak dizanja ruku u zrak zbog težine zadatka. Dotični panel zapravo spada u zaključne aktivnosti projekta EcoFem koji DOOR provodi još od studenoga prošle godine. Cilj je projekta potaknuti diskusiju o klimatskim promjenama i načinima redistribucije dobara kroz društvenu, rodnu i eko perspektivu. To se nastojalo postići kroz razne aktivnosti poput digitalne kampanje (izradom infografika, video materijala, članaka i sl.), osmišljavanja akcija na društvenim mrežama koje bi se provodile u lokalnim zajednicama, edukacija za mlade u suradnji sa Zelenom akcijom, kritička čitanja, predavanja i diskusije na temu ekofeminizma, umjetničke radionice te projekcije filmova na Okolišnom filmskom festivalu. Obraćanje pojedincima ovim je pristupom, rekla bih, uslovljeno pretpostavkom o njihovom egzistiranju u zajednici, i same dijelom okoliša koji želi zaštititi. Parafrazirajući riječi kuharice Anne – Marie Bonneau, možemo zaključiti da nije poanta u tome da šačica ljudi radi na problemu revno i savršeno, nego da svi sudjeluju kako god znaju i umiju.
