U Muzeju grada Zagreba u četvrtak, 6. studenoga 2025. godine u 19 sati, otvara se izložba Umjetničkog paviljona Intimno i javno: Lina Crnčić-Virant. Lina Crnčić-Virant (Zagreb, 1879. – 1949.) pripada generaciji hrvatskih umjetnica čiji se stvaralački doprinos dugo zadržavao na marginama vidljivosti.
Studentica prve generacije Privremene više škole za umjetnost i obrt, suosnivačica i predsjednica Kluba likovnih umjetnica, suosnivačica Prve privatne umjetničke škole za djevojke, ilustratorica, slikarica i dizajnerica, u povijesno-umjetničkim izvorima Crnčić-Virant ostala je zapisana kao supruga poznatog slikara Mencija Clementa Crnčića – svoga nekadašnjeg četrnaest godina starijeg profesora.
Asimetrija između bogate i raznolike javne produkcije i djelovanja Crnčić-Virant s jedne strane te nedovoljne istraženosti, interpretacije i prezentacije opusa s druge strane, ishodište je izložbe Intimno i javno i izložbene koncepcije koja ovaj suodnos propituje u smislu dijaloga. Jezgru izložbe formira presjek djela koja su za života umjetnice bila javno izlagana (portreti, pejzaži, mrtve prirode i dr.), pri čemu je posebno istaknuta cjelina ilustracija priča za djecu. Kao kontrapunkt javno izlaganim djelima, ali i u smislu prožimajuće cjeline, prezentirani su radovi koji svjedoče o umjetničkom impulsu kao organskom dijelu svakodnevice Crnčić-Virant (jaslice koje je izrađivala za svoju djecu, zdravice i pisma u stihovima, razglednice s obiteljskog odmora, igre i dr.).
Lina Crnčić-Virant, Razglednica s odmora (Drugi dan), obitelj Crnčić
INTIMNO I JAVNO: LINA CRNČIĆ-VIRANT
6. 11. 2025. – 4. 1. 2026.
Autorica i kustosica izložbe
Aneta Barišić
Unatoč intenzivnoj javno-izlagačkoj prisutnosti i angažmanu na zagrebačkoj likovnoj sceni prve polovice 20. stoljeća, Lina Crnčić-Virant pozicionirana je na tzv. perifernoj strukturi, odnosno na marginama povijesnoumjetničkog fokusa te je do danas primarno zapamćena kao supruga znatno poznatijeg slikara i grafičara Mencija Clementa Crnčića. Bez obzira na njezin društveni status i uvriježenu percepciju Crnčić-Virant kao primjerene, pobožne i u svakom smislu društveno prihvatljive žene, u skladu s okolnostima patrijarhalnog sustava vremena u kojem su živjele i stvarale umjetnice prve polovice 20. stoljeća, recepcija Crnčić-Virant za njezina života bila je u najvećoj mjeri relativizirajuća i patronizirajuća. Suprotnost do danas ustaljenoj percepciji Crnčić-Virant je sama biografija umjetnice, iz koje se iščitava progresivno-emancipatorska linija koju u javnom djelovanju sustavno slijedi, posebno u radu na formiranju sustava podrške i afirmacije ženskog stvaralaštva. Dvojnost Crnčić-Virant kao polaznice prve generacije umjetnica Kraljevske zemaljske obrtne škole, suosnivačice prve privatne Ženske umjetničke škole u Zagrebu i predsjednice Kluba likovnih umjetnica tijekom svih 20 godina njegova djelovanja s jedne strane te uvriježena percepcija umjetnice i nedostatno istražen, zaboravljen opus s druge, kao i dvojnost javno-izlagačkog prostora kao „muškog“ te privatne sfere stvaralaštva kao „ženske“ u ishodištu su izložbe Intimno i javno: Lina Crnčić-Virant.
Lina Crnčić-Virant, Mala maza, oko 1921., privatno vlasništvo, foto Filip Stolnik
U javnoj prezentaciji Crnčić-Virant posebnu pažnju pridaje narodnoj umjetnosti pa, osim što kroz organizaciju izložbe podupire izradu rukotvorina, kontinuirano izučava narodne nošnje različitih krajeva zemlje te u gotovo sve segmente svoje produkcije unosi folklorni motiv. Uz Vrbničanke, Šestinčanke, Primorke i Karlobažanke, Crnčić-Virant i izvan folklornog narativa, ako ne programski, onda zasigurno učestalo, interpretira ženske figure ili ženske figure s djecom. Među za života umjetnice javno izlaganim djelima – portretima, pejzažima, mrtvim prirodama, sakralnim i mitološkim kompozicijama u duhu simbolizma, secesije, ekspresionizma, realizma ili „impresionističkog“ načina, a koji u kontekstu njezina stvaralaštva iznova sugerira ženski izričaj, unutar stilski i tematski raznolikog opusa umjetnice ističu se upravo radovi u medijima onodobno shvaćenima kao ženskima – crtež i ilustracija, posebno dječjih priča (Odabrane priče braće Grimm, 1920. i Zlatni danci Jagode Truhelke, 1921.). Princeze, kraljice, svijet blizak bajkovitom imaginariju i dječjem svijetu mašte Crnčić-Virant interpretira i u velikim formatima (Morski dvorac u ružama, oko 1920.), uvodeći povremeno u svoje kompozicije humor i karikaturu, što označava iskorak prema intimnom aspektu njezina opusa (Dr. Lisac, 1938., Djeca u zoološkom vrtu, 1938.). Uz ove uspjele segmente potrebno je svrstati i naznačiti i tek fragmentarno sačuvan opus Crnčić-Virant u području dizajna, osobito ex librisa i njezina usvojena rješenja za poštanske marke iz 1919. godine.
Lina Crnčić-Virant, Djeca u zoološkom vrtu, 1938., Zbirka Kovačić-Mihočinec, foto Filip Stolnik
U sklopu obiteljske ostavštine umjetnice sačuvana su dva seta jaslica koje Crnčić-Virant izrađuje za svoju djecu, Branku (Dida) i Mencija Clementa (Kuki). Svojevrsni stilski i koloristički međusobni kontrapunkti, jaslice naznačuju temu majčinske brige i dara kao mjesta prožimanja javnog i intimnog obiteljskog prostora djelovanja umjetnice te susreta njezina umjetničkog izraza i svakodnevice unutar okvira „ženske“ sfere stvaralaštva. Kao važan iskorak unutar slojevitog intimnog prostora djelovanja umjetnice označene su i četiri novopronađene razglednice Crnčić-Virant S odmora. Duhovite, slobodne i razigrane, razglednice su odraz mjesta intimnog iskustva, intimna bilješka trenutka koji Crnčić-Virant izmješta izvan okvira očekivanja i percepcije. Fluidnost sfera intimnog i javnog dodatno naglašavaju male pjesničke kompozicije, umjetničine zdravice koje otkrivaju sklonost Crnčić-Virant da ogovara na pisma prijateljima i poznanicima u stihovima, koji put uključivši uz tekst i ilustraciju (Kolinje na Griču, 1938.). Ovi intimni materijali, u kontekstu javnoga kao muške sfere promatrani kao marginalni, potvrđuju neprekidnu prisutnost umjetničke kreacije Crnčić-Virant, neodvojivost intimnog od javnog i stvaralačko-izložbeni koncept dijaloga uslijed dihotomije.
BIOGRAFIJA
Lina Crnčić-Virant (r. Karolina Virant) rođena je 15. listopada 1879. godine u Zagrebu kao prva od osam kćeri (Lina, Tea, Rela Aurelija, Slava, Ivka, Paula, Marija i Jelka) Franje i Terezije Virant (r. Mestek). Više školovanje stječe na Preparandiji, tj. Učiteljskoj školi časnih sestara milosrdnica u Zagrebu. Godine 1904. upisuje Kraljevsku zemaljsku obrtnu školu kao jedna od šesnaest polaznica prve generacije umjetnica kojima je odlukom Odjela za bogoštovlje i nastavu Visoke kraljevske zemaljske vlade dozvoljeno da se „pokusa radi“ školuju na dotad isključivo muškoj školi. Profesori su joj bili Josip Bauer, Oton Iveković, Bela Csikos Sessia i Ivan Tišov. Godine 1906./1907. prelazi u privatnu slikarsku školu Bele Csikosa Sesije i Mencija Clementa Crnčića. U jesen 1907. godine upisuje I. tečaj Slikarskog odjela na novootvorenoj Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu), koja je od osnutka primala polaznice. Osim Csikosa i Crnčića, tamo su joj predavali Branko Šenoa, Robert Auer i Rudolf Valdec. Nakon četiri semestra završena s „vrlo dobrim“ i „izvrsnim“ ocjenama, prekida školovanje i 1910. godine udaje se za svog 14 godina starijeg profesora, poznatog slikara i grafičara Mencija Clementa Crnčića (1865. – 1930.). Godine 1911. rođen im je sin Menci Clement (Kuki), a 1915. godine kći Branka (Dida). Po udaji se nastavlja baviti umjetnošću, izlaže i aktivno sudjeluje u zagrebačkoj likovnoj sceni. Zajedno sa slikaricom Nastom Rojc, inicirala je osnutak Kluba likovnih umjetnica 1927. godine. Bila je predsjednica Kluba od njegova osnutka sve do službenog rasformiranja 1947. godine, kada članice postaju članice Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske u Zagrebu. Usto, bila je članica umjetničkog udruženja „Lada“, društva „Zagrebčana“ i društva „Hrvatska žena“ te je djelovala na afirmaciji stvaralaštva ženskih udruga koje su se bavile tradicionalnim rukotvorinama. Krajem 1933. godine sa slikaricama Mirom Klobučar i Mary Stiborsky osnovala je prvu privatnu Žensku umjetničku školu u Zagrebu. Umrla je u Zagrebu 22. prosinca 1949. godine.
Izvor: Muzej grada Zagreba / Umjetnički paviljon u Zagrebu
