Američki znanstvenik i publicist David Epstein tvrdi da natjecanja športaša i športašica trebaju biti odvojena jer muškarci imaju „športskiji gen“, ali pravo na bavljenje športom je nedjeljivo, svoj osvrt o ovoj temi daje Ratko Cvetnić u magazinu Olimp pod naslovom Športski gen i oko njega.

Iako razmjerno mlad, David Epstein već se istakao s nekoliko ozbiljnih naslova športske publicistike. Ovaj američki znanstvenik i publicist, stalni kolumnist magazina Sports Illustrated te još nekih uglednih tiskovina općeg profila, već je svoju publiku navikao na teze koje potiču raspravu. Njegova knjiga „Športski gen“, objavljena 2013. godine, i dalje djeluje inspirativno za čitav niz autora koji podupiru ili polemiziraju s osnovnim stavovima izraženima u knjizi, neki i jedno i drugo.

Osnovno polazište Epsteinovih razmatranja jest da se ljudi međusobno razlikuju po čitavom nizu antropoloških parametara i da se te razlike ne mogu nadvladati nikakvim treningom. Time je na izravan način započeo polemiku oko općepoznatoga „pravila 10 000 sati“ Andersa Ericssona (i još nekih autora i popularizatora) koji tvrdi da je baš ta količina treninga, više-manje, neophodna da bi se stvorio majstor, i to u širokoj skali vještina – od športa do izvedbenih umjetnosti.

Naime, kako Epstein tvrdi u svojoj protutezi, kad bi određena količina treninga uistinu bila dostatna za prevladavanje genetski zadanih razlika, ne bi bilo nikakve potrebe da se, primjerice, razdvajaju muške od ženskih disciplina. Ali ljudi se razlikuju po svom genetskom nasljeđu – spolu, rasi – ali i po kulturi i okružju u kojem rastu, tako da je međudjelovanje prirođenog i stečenog, nasljeđa i odgoja (koja se u engleskom opisuje kroz efektnu igru riječi nature/nurture) ključna kad se pokušava objasniti športski uspjeh nekog pojedinca ili skupine športaša.

Kad objašnjava kulturološke razlike, Epstein tvrdi kako bi Usain Bolt, baš takav kakav genetski jest, da se kojim slučajem rodio u Sjedinjenim Američkim Državama, po svoj prilici završio tek kao solidni košarkaš ili ragbijaš, jer bi, sukladno socijalnom okružju, svoje atletske kvalitete uložio tamo gdje ih traži tržište. Međutim, na Jamajci, koja ima sasvim drugu športsku kulturu (i mnogo je siromašnija), on se razvio u najvećeg atletičara svoga doba. I pritom također ponešto zaradio.

Kako dolazi do osnovne razlike, one spolne? Do otprilike desete godine, podsjeća Epstein, nema velikih strukturnih razlika između tijela dječaka i djevojčica. Potom dolazi do puberteta, ranijeg i kratkog kod djevojčica, dugotrajnijeg kod dječaka. Ovo dugotrajno djelovanja testosterona na organizam uzrokuje, dakle, da muškarci budu viši i teži, imaju razmjerno duže noge i ruke, veće srce i pluća te stoga bolje primaju kisik, posjeduju veći udio mišićne mase itd. U športskoj izvedbi to znači da će sprinteri biti otprilike 11% brži od svojih kolegica, bacači koplja 30% bolji od bacačica, ali će se u športovima ustrajnosti taj jaz smanjivati tako da u plivanju na duge pruge odnos iznosi samo 6%.

Iz toga proistječu načela moralnog fair-playa u najširem smislu, kako ih vidi David Epstein: natjecanja trebaju biti odvojena jer muškarci imaju „športskiji gen“, ali pravo na bavljenje športom je nedjeljivo. Dobar argument autor nalazi upravo u športu koji se najduže zatvarao pred ženama – u skijaškim skokovima. Zbog činjenice da su znatno lakše, žene bi se – autor to navodi više u akademskom nego u operativnom smislu – baš tu mogle natjecati zajedno s muškarcima. Primjer? Lindsey Van, američka skakačica i velik borac za ženska prava u športu, sa 105,5 metara držala je rekord 95-metarske skakaonice u olimpijskom Vancouveru koji je srušen tek na Igrama 2010. kad je legendarni Švicarac Simon Ammann sa 108 m osvojio jedno od svoja četiri olimpijska zlata. Ovo Epsteinu nije bio argument za to da se žene doista mogu natjecati s muškarcima, nego argument da doista imaju pravo na šport, na svaki šport.

U tom smislu, on vidi i dva bitna kršenja moralnih načela u športu koji su upravo određeni odnosima muško/žensko. S jedne strane to je mišljenje da šport nije za žene, a s druge (a zapravo iste!) stoji „genetska manipulacija“, doping, steroidi kojima se žene čine „muškijima“, a koji je u mnogim individualnim, ali i kolektivnim slučajevima – Epstein posebno navodi zloglasni primjer dominacije DDR-a u ženskom športu sedamdesetih – ostavio trajne zdravstvene, ali i moralne posljedice.

Športski gen vidljiv je u još jednom fenomenu, športskoj specijalizaciji. Nekad su športski šampioni iz različitih športova bili manje-više iste građe, a danas je specijalizacija vidljiva gotovo na prvi pogled: žena od 175 cm nema praktično nikakvih izgleda u gimnastici, šanse Amerikanca od 180 cm da zaigra u NBA su jedan naprema nekoliko milijuna, dok će kod onih viših od 7 stopa (213 cm) zaigrati svaki šesnaesti (za nas je zanimljivo da među tim genetskim fenomenima Epstein spominje i hrvatske vaterpoliste)! Upravo te razlike upućuju na naše temeljno pravo u športu – da se natječemo sa sebi sličnima.

Ukratko, Epstein smatra da je genetika u športu presudni faktor. „Športski gen“ muškarcima omogućuje postizanje boljeg rezultata od žena, kao što omogućuje da neki muškarci budu bolji od drugih, a neke žene bolje od drugih.

No, to u samu prirodu natjecanja, športske konkurencije, ne zadire kao što u nju ne zadire ni to što je Usain Bolt sporiji od običnog zeca ili slabiji od gorile. Prirodni zakoni određeni su genetikom, a pokušaji da ih se negira, ili da ih se pokuša mijenjati, predstavljaju zadiranje u samu prirodu športa.

Izvor: OLIMP, Hrvatski olimpijski odbor