Dobitnike nagrade Orlando za najuspješnija ostvarenja u dramskom i glazbenom programu 76. Dubrovačkih ljetnih igara te za Grand prix, objavila je Hrvatska radiotelevizija danas, 25. kolovoza na svečanosti dodjele nagrada u atriju Palače Sponza. Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u dramskom programu dobila je glumica Helena Minić Matanić, Orlanda za najvrjedniji umjetnički doseg u glazbenom programu pripao je Ansamblu L’Arpeggiata, dok je Grand prix za osobit umjetnički doprinos u ostvarenju cjelokupnog programa Dubrovačkih ljetnih igara dodijeljen Ivici Boban.
Nakon što je odgledao sve predstave dramskog programa 76. Dubrovačkih ljetnih igara Ocjenjivački sud nagrade Orlando u sastavu: Petra Jelača – predsjednica, te Davor Mojaš i Željka Turčinović – članovi, jednoglasno je odlučio dodijeliti nagradu Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u dramskom programu 76. Dubrovačkih ljetnih igara glumici Heleni Minić Matanić, za ulogu Medeje u predstavi “Medeja“ prema tekstu Simone Stonea i Heinera Müllera, premijerno prikazanoj 27. srpnja 2025. na tvrđavi Lovrjenac, u režiji Marina Kušeja, te koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara, Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu te Slovenskog narodnog gledališča iz Maribora. Helena Minić Matanić u ulozi Medeje tijekom cijele izvedbe uspijevala je balansirati između Stoneove suvremene žene i univerzalnog, antičkog mita iz teksta Heinera Müllera Medeja materijal. U ulozi suvremene Medeje igra na dvije razine, poigravajući se temom ludila odnosno psihičke neuravnoteženosti, dajući joj dimenziju prave tragične junakinje, ali i inteligentne suvremene žene, uspijevajući publiku čitavo vrijeme održati u napetosti i nesigurnosti igre koju je glumačkom vrsnošću kreirala: radi li se o stvarnome gubitku razuma ili je to oružje kojim se služi protiv nepravde. Helena Minić Matanić u toj je igri autentično utjelovila udvojenost psihički neuravnotežene osobe, ponajviše polarizaciju silne snage, energije i odlučnosti te emotivne labilnosti koja je taj rascjep u ličnosti i uzrokovala. Njezina Medeja ne stavlja akcent na tragični motiv i dramatiku ubijanja djece, odnosno na kolebanje između majčinskih osjećaja i osvete. Stavlja fokus na neprihvaćanje nepravde, u čemu je Helena Minić Matanić dosljedna i uvjerljiva. Scene emotivnog lomljenja kao i prizori seksualne asertivnosti i ucjenjivanja muža u nadi da ga ponovno osvoji, uistinu su iskaz velike glumačke posvećenosti i emotivne predanosti pa za ovu ulogu zaslužuje najiskrenije čestitke.
Nagradu Orlando za najbolje umjetničko ostvarenje u glazbenom programu 76. Dubrovačkih ljetnih igara dobio je Ansambl L’Arpeggiata za koncert održan 25. srpnja 2025. u atriju Kneževa dvora. U svom obrazloženju Ocjenjivački sud nagrade u sastavu predsjednice Sanje Dražić i članova Alberta Frke i Petra Obradovića, napisao je sljedeće obrazloženje:
„Koncert Ansambla L’Arpeggiata na čelu s njihovom osnivačicom i voditeljicom Christinom Pluhar zvao se “Wonder Women” i bio je uglavnom posvećen skladateljicama mahom iz vremena baroka koje su svojevremeno imale značajnu ulogu u umjetničkom i intelektualnom životu svojih gradova i država. Živjele su u doba kad se sudbina žene određivala ili udajom ili odlaskom u samostan čime je njihovo djelovanje još snažnije i još važnije. To su Barbara Strozzi, Andrea Falconieri, Francesca Campana, Isabella Leonarda i Francesca Caccini, prva operna skladateljica. U programu je uvršteno i nekoliko manje poznatih skladatelja iz istog vremena te južnoameričke i talijanske narodne pjesme koje govore o ženama. Takav jedinstven kolaž publici je pružio vrhunsko i nesvakidašnje iskustvo. Troje pjevača i sedam instrumentalista Ansambla L’Arpeggiata izveli su dvadesetak skladbi koje smo odslušali i odgledali u jednom dahu. Bili su besprijekorno uigrani a ujedno i potpuno prirodno opušteni. Ponekad i komični u slikovitoj mimici. I rasplesani. Tom čarobnom atmosferom članovi Ansambla potpuno su osvojili nažalost ne baš brojnu publiku koncerta. Pa smo se svi zajedno i odlično zabavili. Rijetko doživljavamo takav spoj visokog profesionalizma i ležernog, spontanog ponašanja na sceni kojoj ovi izvođači idealno pripadaju. A glazbeni dodatak, Cohenovu Alleluja, na poticaj Ansambla pjevala je i publika. Nekad takvo animiranje slušatelja može djelovati sladunjavo. Ali ne i u ovom slučaju! Jer, bio je to nastavak izuzetnog druženja u kojem je vrhunska izvedbenost do krajnjih granica isprepletena s potpunom, iskrenom proživljenošću svakog trenutka. Bez trunka poze i dodvoravanja. Ne pamtimo kad se u Kneževom dvoru dogodilo takvo prožimanje izvođača i publike. Čime nas je nastup Ansambla L’Arpeggiata uveo u čaroliju svog glazbenog svjetonazora i doživotno osvojio. Čestitamo!“
Grand Prix Orlando za naročit umjetnički doprinos u ostvarenju cjelokupnog programa Dubrovačkih ljetnih igara dodjeljuje se Ivici Boban.
U ovoj sezoni Dubrovačkih ljetnih igara koju koncipiramo oko tematike žene, Ivica Boban pravi je izbor već i samom činjenicom da je svojim bogatim kazališnim stvaranjem i respektabilnom karijerom prva žena u, do tad muškoj, profesiji kazališne režije. Ivica Boban uvijek je svojim djelovanjem otvarala nove poglede na umjetnost kazališta. Od samog početka svojim je angažmanom anticipirala teme koje danas smatramo ključnim znanjima na području kazališne umjetnosti i pedagogije. Afirmirajući pritom i postavke koje prepoznajemo kao nagovještaj feminističke fenomenologije. Ivica Boban je redateljica, koreografkinja, autorica dramskih tekstova i kazališnih projekata, dramaturginja, scenaristicia, plesačica i glumica. Na svim ovim područjima kretala se dobrim dijelom neispitanim stazama. Bez obzira na to radi li kao redateljica na djelima klasične dramske literature (Sofoklo, Euripid, Ibsen, Držić, Šnajder…), stvara li predstave na improvizacijama ili se pak bavi umjetničkom pedagogijom, pomicala je postavljene granice, imajući dovoljno kreativne snage i odlučnosti da premošćuje prihvaćene jasno razdvojene forme (govor-pokret-gluma, gluma- režija, režija-pedagogija). Čitavim opusom neprekidno dovodi u pitanje granice i podjele pa tako spaja i povezuje umjetnost i ritual, umjetnost i znanost, osobno i javno, tijelo i glas, emociju i spoznaju. Posve autonomno u odnosu na prevladavajuće tendencije dramskog teatra, fokusira se na tijelo kao prostor u kojem se spaja sadašnje i prošlo, svjesno i nesvjesno, iskazivo i neiskazivo, tijelo kao mjesta spoznaje. Prelazi dogovorno stvorene granice fizičkog i dramskog teatra, kao i pedagoškog i profesionalnog umjetničkog rada. Ova iznimno plodna redateljica i pedagoginja, imala je vrlo široko polje utjecaja, mijenjajući percepiju kako glumca, tako i gledatelja, kao i studenata glume. Jednako tako, i postupcima prema dramskom tekstu, stvarajući mu podtekst i kontekst i intertekst aktualnim vremenom i lokacijom/ambijentom izvedbe, kao i publikom koja je uključena kao završni stvaratelj, uz brisanje granica kazališta i zbilje.
Izvor: Objava za medije / Dubrovačke ljetne igre
