Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Republike Hrvatske u razdoblju od 2015. do 2020., na 136. sesiji MOO-a, održanoj 17. srpnja ove godine, u povijest se olimpizma ubilježila kao prva Hrvatica izabrana u članstvo Međunarodnog olimpijskog odbora. Članstvo u Međunarodnom olimpijskom odboru doživotno je i veliko priznanje ponajprije za gospođu Grabar-Kitarović i njezin dosadašnji angažman u domeni međunarodnih odnosa, diplomacije i političkog djelovanja, a potom i za Republiku Hrvatsku, hrvatsku olimpijsku obitelj i hrvatski sport. Za časopis Hrvatskog olimpijskog odbora Olimp, s članicom MOO-a Grabar-Kitarović razgovarala je Tajana Obradović. Prenosimo dio razgovora.

Javnost zapravo ne zna što u praktičnom smislu znači obnašanje funkcije člana MOO-a. Možete li ukratko ponoviti kako je došlo do vaše kandidature i reći koje su vaše dužnosti kao članice?

Predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, gospodin Thomas Bach nazvao me je nedugo nakon odlaska s predsjedničke dužnosti početkom godine i pitao što mislim o njegovu prijedlogu da se pridružim članovima MOO-a. Zahvalila sam mu, oduševljena tom idejom.

Predsjednika Bacha upoznala sam kad je u Zagreb došao na skupštinu Europskih olimpijskih odbora, a slučajno se poklopilo da sam upravo tog vikenda pripremila Dane otvorenih vrata na Pantovčaku s porukom zagovaranja svih sportskih aktivnosti u različitim razdobljima života, a pogotovo u djetinjstvu i mladosti.

Tada je plato ispred zgrade Ureda PRH bio pretvoren u veliko igralište, gdje su stručnjaci s Kineziološkog fakulteta, a najviše školski klubovi, djeca i mladi igrali košarku, odbojku, nogomet i prezentirali atletičarske vježbe. To je oduševilo Thomasa Bacha i od tada, gdje god bismo se susreli na međunarodnim sportskim ili političkim forumima, uvijek smo razgovarali o temama koje su ključne za razvoj sporta i njegovu popularizaciju i dostupnost pogotovo među djecom i mladima.

Moje je djetinjstvo bilo ispunjeno rekreativnim aktivnostima svih vrsta i bila sam zdrava, vižljasta, fokusirana i iznimno kompetitivna. Na žalost, roditelji su radili od jutra do mraka, a u blizini mojega mjesta nije bilo mogućnosti za sustavnije bavljenje sportskim aktivnostima. I danas mi je žao zbog toga jer kao mala silno sam željela na plivanje, gimnastiku.

Stoga danas želim sport učiniti što je moguće više dostupnim svim generacijama, a posebno mladima. Sport je iznimno važan segment odgoja moje djece. Vjerujem da im je bavljenje sportom uvelike pomoglo i u postizanju akademskih rezultata.

Thomas Bach i ja upravo u tim segmentima dijelimo ista mišljenja. Meni je uvijek bilo posebno zadovoljstvo sastati se s njime, pa čak i na marginama Opće skupštine UN-a. I uvijek sam posebno cijenila što je s iznimnim zanimanjem pratio i sportske uspjehe moje djece. Uvijek mi je to bilo tako ljudski, tako neposredno i tako prijateljski.

Ljudi često pogrešno percipiraju ulogu neovisnog člana MOO. Mnogi misle da sam ja predstavnica Hrvatske u MOO-u. Upravo suprotno. Prema Olimpijskoj povelji, temelj mnogih dužnosti svih članova MOO-a jest predstavljati i promovirati interese olimpijskog pokreta i MOO-a u svijetu i u svojim državama, kao i u organizacijama olimpijskog pokreta u kojima služe, kao što sam na primjer ja imenovana članicom odbora za određivanje budućih domaćina Olimpijskih igara.

Upravo ovih dana imamo i uvodni seminar – na žalost samo online – tijekom kojeg će nas, nove članove, kolege iz Lausanne detaljnije upoznati s našim pravima i dužnostima, ali i mogućnostima u promociji sporta i aktivnog životnog stila u našim državama i diljem svijeta.

Uostalom, otac modernih Olimpijskih igara, utemeljitelj MOO i njegov drugi predsjednik Pierre de Coubertin bavio se poviješću i obrazovanjem, s posebnim naglaskom na važnosti sporta u formiranju karaktera i “moralne i društvene snage”, iako se sportom bavio samo rekreativno. Zanimljivo je da je dobio zlatnu medalju za književnost na Olimpijskim igrama 1912., za pjesmu Ode to Sport koju je napisao pod pseudonimom.

U javnosti je bilo prijepora mora li član MOO-a imati sportsko ili barem sportsko-dužnosničko iskustvo, no evidentno je iz pregleda članstva MOO-a da ono nije nužno. Koliko je po vašem mišljenju u vođenju velikih svjetskih organizacija presudno prethodno djelovanje u sportu, a koliko diplomatsko iskustvo, i na njemu stvorena poznanstva i osobni kontakti te već uspostavljene veze s međunarodnom političkom i diplomatskom zajednicom?

U pravu ste, sportsko ili sportsko-dužnosničko iskustvo nije nužno i to dokazuju profesionalni profili članova. Spomenuli smo Thomasa Bacha koji je osvojio zlatnu medalju u mačevanju na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine i uspješno odradio nekoliko sportsko-dužnosničkih pozicija, a na 136. sjednici na kojoj sam izabrana u članstvo MOO-a potvrđena je i kandidatura legendarnog britanskog atletičara Sebastiana Coea prema njegovoj službenoj dužnosti predsjednika Svjetskog atletskog saveza.

No, postoji reciprocitet bivših sportaša ili aktualnih sportskih dužnosnika i političara, diplomata, bankara, odvjetnika, poduzetnika, inženjera, sportskih komentatora i urednika… Članovi su i princeze i prinčevi poput sestre britanske kraljice, princeze Nore od Lichtensteina ili princa Alberta od Monaka, kao i saudijske princeze Reeme Bandar Al-Saud koja je izabrana u članstvo također na posljednjoj sjednici.

To dokazuje kako je za članstvo nužan jedan širi društveni angažman, prodiranje u sva područja u kojima stručnjaci i uglednici učinkovito mogu širiti zagovaranje humanističkih ideja olimpizma te utjecati na osnaživanje mnogih prednosti i vrijednosti sporta koji je olimpijskim pokretom dobio puno šire političke i socijalne razmjere od samog organiziranja međunarodnih susreta i natjecanja.

A za to je potrebno političko i diplomatsko iskustvo, ne samo pregovaranja, zagovaranja i uvjeravanja, nego i poznavanja geopolitike, kao i prepoznavanja, pa čak i predviđanja mogućih sociopolitičkih promjena, poznavanja kulturoloških aspekata pa čak i elemenata međunarodnog prava, posebno kad je riječ o ljudskim i građanskim pravima i slobodama.

Smatrate li da je ženski sport u drugom planu u odnosu na muški?

Dobro pitanje. Koliko god bih voljela reći da nije u drugom planu, sigurno je da djevojčicama, djevojkama i ženama nije jednako lako doći do rezultata, proći sve etape bavljenja sportom kao i muškarcima.

Osim toga, na žalost i zanimanje publike, a time i sponzora, značajno je manje. Poznato je kako sam s obzirom na svoje osobno iskustvo, uvijek snažno zagovarala osnaživanje žena od najranije dobi, da se odluče za ona, tradicionalno prozvana „muška“ zanimanja, pogotovo u znanosti, odnosno STEM području.

Premda se ravnopravnost ne dovodi u pitanje, nevjerojatno je koliko se i danas, nakon stoljeća borbe za ravnopravnost, još uvijek suočavamo s predrasudama i na svakom koraku nailazimo na zapreke i još moramo probijati staklene stropove. Pa tako i u sportu.

Stoga mi je i ovo članstvo u MOO dodatan izazov i platforma za zagovaranje što većih mogućnosti za žene, za njihovo bavljenje sportom u svim razdobljima života: od najranijeg djetinjstva, pa i onda kada nam biološki sat počne diktirati razna ograničenja koja moramo nadići mentalno i fizički.

Mislite li da je vaša nazočnost na finalu Svjetskog nogometnog prvenstva pridonijela izboru za članicu MOO-a?

Sigurno je da sam na svjetskoj sceni prepoznata po nazočnosti ne samo na finalu, nego i na ostalim utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, no to sigurno ne bi bila dovoljna ulaznica za članstvo MOO-a.

Presudno je moje diplomatsko i političko iskustvo – od veleposlanice, preko ministrice vanjskih poslova do predsjednice države, a iznad svega uporno zagovaranje sporta i dobrobiti sportaša u cijelome svijetu, ali i hrvatskoga sporta, jer sam u posljednjih pet godina kontinuirano pratila ne samo njegove uspjehe, nego i probleme i jako dobro poznajem sportsku infrastrukturu koja se može poboljšati, zbog čega sam uvijek zagovarala veća ulaganja u sport.

Kako ste se osjećali kada ste vidjeli da ste u užem izboru s velikanom svjetske atletike olimpijcem Sebastianom Coeom?

Bila sam iznimno ponosna biti u društvu sportske legende, kao što sam počašćena i samim izborom u članstvo MOO-a.

Za koje svoje osobine i prethodna iskustva mislite da su bile presudne za vaš izbor, odnosno koje od njih vidite kao one kojima možete pridonijeti radu MOOa, a onda i boljitku cjelokupnog sporta?

Već sam spomenula svoja politička i diplomatska iskustva koja su bila presudna za moj izbor. Na međunarodnoj sceni, na mnogim platformama poput Opće skupštine UN-a, uvijek sam isticala važnost sportske i olimpijske diplomacije te promicanje olimpijskih vrijednosti i njihove kompatibilnosti s ciljevima održivog razvoja UN-a, gdje je sport uključen kao jedan od važnih čimbenika provedbe u nizu ciljeva.

Ništa manje nije bitna uloga sporta u nadilaženju govora mržnje i približavanju raznih kultura, vjera, načina života… i uopće u promicanju mirotvorstva, razumijevanja, tolerancije.

Sigurno je da ću nastaviti raditi na onome što sam cijeli život zastupala, a kao predsjednica zdušno zagovarala, a to je prije svega promicanje dostupnosti i jednake mogućnosti za svu djecu za bavljenje individualnim i kolektivnim sportovima, bilo to iz natjecateljskih pobuda ili iz čistog zadovoljstva.

I dalje ću zagovarati veća ulaganja u sportske aktivnosti za mlade i omogućavanje masovnog pristupa sportskim aktivnostima od najranijeg djetinjstva.

Premda u Hrvatskoj sigurno još ima mjesta za poboljšanje u sportskoj infrastrukturi, činjenica je da je hrvatski sport među razvijenijima i uspješnijima u svijetu i sigurno je kako može biti model mnogima, čak i onim državama koje nemaju ni približno takve uspjehe, a da pri tome nisu ni nerazvijenije ni siromašnije od Hrvatske.

Gospodin Vrdoljak član je odbora MOO-a za televiziju i radio te za kulturu. Nedavno ste imenovani u prestižni odbor MOO-a za izbor grada domaćina Olimpijskih igara – jeste li već počeli s aktivnom, radnom konzumacijom tog mandata i imate li saznanja hoćete li biti uključeni u rad još kojeg odbora?

O prvim konkretnim zadacima za nove članove nije bilo riječi na ovoj 136. sjednici na kojoj su članovi MOO prvi put razgovarali okupljeni na video-konferenciji i na kojoj je jedna od glavnih tema bilo suočavanje cijele svjetske sportske javnosti s pandemijom COVID-19, jedinstvenim izazovom koji je promijenio život posljednjih mjeseci i prema kojem se moramo znati postaviti i u budućnosti.

Da nema tolikih restrikcija putovanja, otputovala bih odmah u Lausannu na brifinge s ljudima koji rade u sjedištu MOO-a. Za očekivati je i kako će se zadaci novih članova vezati uz zdravstveno-sigurnosne mjere, a sigurno se neće zaboraviti ni one teme koje su do sada bile aktualne na stolu MOO-a, kao što je borba protiv dopinga i drugo.

Glasalo se o odgađanju Olimpijskih igara mladih u Senegalu s 2020. na 2026. godinu, razmatrale su se financijske i sponzorske posljedice eventualnog otkazivanja OI u Tokiju, tako da će se na tragu tih tema i događaja nastaviti raditi i dalje. Držim da će, prije svega, OI u Tokiju biti u središtu aktivnosti.

Od konkretnih aktivnosti za nove članove, još je ranije najavljen već spomenuti Uvodni seminar za nove članove u rujnu te seminar koji će se održati u studenome. Obje aktivnosti održat će se online.

Što se tiče Odbora za izbor domaćina budućih Olimpijskih igara, mislim da će ova epidemija utjecati i na kandidature te da će uskoro i sami kandidati početi razmatrati svoje kandidature u novom svjetlu gospodarskih mogućnosti te će se cijeli proces početi odvijati od nekog novog početka. Kad je riječ o drugim odborima, ima još vremena za razmisliti o tome.

S obzirom na vaše iskustvo školovanja u SAD-u, gdje vam sada studira i kći, uspješna klizačica, kako gledate na položaj sporta u našim školama? Vjerujemo da nam “iz prve ruke” možete objasniti kako se u SAD-u odnose prema školskom i sveučilišnom, a onda i prema profesionalnom sportu te kako se kod njih njeguje uspomena na zaslužne sportaše?

Još puno prostora ima za unapređenje sporta u Hrvatskoj. Općenito, počevši od sportske infrastrukture, povećanja standarda i općih uvjeta, veće dostupnosti različitih sportova svoj djeci i mladima, zatim poboljšanja upravljačkih modela klubova, da ne nabrajam dalje…

A iznad svega treba raditi na povećanju aktivnosti opće populacije. Nedovoljna sportska aktivnost jest javno-zdravstveni problem i ta tema se aktualizira pogotovo u ovo doba pandemije.

Što se tiče škola, premali je broj djece uključen u redovito bavljenje sportom kroz školske aktivnosti. Tjelesni odgoj se po meni ne bi trebao ocjenjivati, nego poticati svako dijete i njegovati ljubav prema sportu i potrebu za sportskim aktivnostima, bez obzira na fizičke i druge predispozicije djeteta.

A posebnu pozornost treba posvetiti djeci iz obitelji nižeg socijalno-materijalnog statusa, kako bi se i njima omogućilo redovito bavljenje sportom.

Znajući i prateći napore i treninge svoje kćeri koja se bavi klizanjem i svoga sina koji trenira karate, uvijek sam zagovarala sve sportove i upozoravala koliko je važno ulagati u sportske aktivnosti u školama, klubovima, poticati i vrednovati rad trenera koji svojim entuzijazmom vode mlade i odgajaju ih u zdrave i integrirane ličnosti. Potrebno je zato dostojno platiti njihov rad, a djeci i mladima, u svim sportovima omogućiti jednaku dostupnost bavljenja sportom u svim krajevima Hrvatske.

Kad je riječ o SAD-u, tu je moje mišljenje podvojeno. S jedne strane, poticanje fizičke aktivnosti daleko je više ukorijenjeno u društvo te školski i državni sustav no što je to kod nas.

Zanimljivo je da kad sam kao srednjoškolka došla u SAD u četvrtom srednje, imala sam dovoljno odslušanih sati propisanih predmeta da bih mogla već tada maturirati, s izuzetkom engleskog jezika i – tjelesnog odgoja! Stoga sam upisala predmet Life time sports te sam godinu dana, sedmi sat na kraju nastave imala sat vremena tjelesnih aktivnosti koje nisu bile samo iznimno korisne za moje zdravlje i fizičku spremu, već su bile i iznimno zabavne.

Tako smo, ovisno o dobu godine, igrali nogomet, softball (ležernija verzija baseballa), hokej na parketu, košarku, odbojku, klizanje na ledu, streličarstvo, kuglanje… I svi smo dobili petice – za trud, a ne za sportske uspjehe.

S druge pak strane, ako se u Americi želite malo ozbiljnije baviti sportom, to je tako skupo da ako nemate sreće dobiti neku sportsku stipendiju, te ako vaša obitelj nije boljeg socioekonomskog statusa, teško da ćete moći ispuniti svoje želje.

No, opet, sportske su stipendije relativno dostupne, te pokrivaju sve sportske, životne i akademske troškove.

Cijeli intervju s članicom MOO-a Kolindom Grabar-Kitarović pročitajte u časopisu OLIMP.