Piše: Nika Šintić
Na današnji je dan prije četiri godine umrla Gordana Bosanac, hrvatska filozofkinja i sveučilišna profesorica koja je svojim teorijskim radom na temu znanja i obrazovanja, ali i feminističke filozofije uvelike zadužila hrvatski akademski milje.
Rođena u Varaždinu 1936. godine u hrvatsko-srpskoj obitelji, Gordana je na vlastitoj koži iskusila represiju fašističkog režima kada joj je otac zbog srpskog porijekla bio prisiljen pobjeći iz države a majka stavljena izvan zakona i protjerana iz Varaždina. Teške ratne godine Gordanina je obitelj preživjela zahvaljujući baki Klari koja je na ulici prodavala voće i kestenje; mnogo godina kasnije Gordana će upravo njoj posvetiti svoje najznačajnije djelo Visoko čelo, ogled o humanističkim perspektivama feminizma.
Po završetku rata otac se vraća u Hrvatsku te obitelj seli u Zagreb, gdje Gordana stječe osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje te najzad upisuje – i 1960. godine završava – studij filozofije i povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Sedam godina kasnije brani i doktorat iz područja komunikologije, no premda nikada nije stekla titulu doktorice filozofije, ova je disciplina duboko prožimala njezin rad i promišljanje, zbog čega je danas primarno i pamtimo kao filozofkinju.
U trenutku obrane doktorata Gordana je već pet godina bila zaposlena na sociološkom odjelu Instituta za društveno upravljanje, a ubrzo postaje i voditeljica istraživačkog projekta o samoupravljanju u društvenim službama, što joj omogućuje istraživanje odgojno-obrazovne djelatnosti kao takve. Njezin rad pretače se u prvu samostalnu knjigu Odgojno-obrazovna djelatnost i udruženi rad, za kojom slijedi knjiga Edukacijski izazov kao artikulacija daljnjih teorijskih pitanja o dotičnom području.
Godine 1975. zapošljava se na Fakultetu fizičke kulture Sveučilišta u Zagrebu, prvo kao docentica, a zatim i kao redovita profesorica, te narednih devet godina predaje osnove marksizma, pedagogiju i sociologiju. 1980-ih godina radi i kao ravnateljica Centra za kulturu Novi Zagreb, da bi 1986. godine prešla u zagrebački Institut za društvena istraživanja, na kojemu i ostaje do umirovljenja 1992. godine. Ostatak svojih dana Gordana će provesti u svom mirnom stanu u Novom Zagrebu, posvema posvećena filozofskom radu.
Gordana Bosanac / Foto: Institut za filozofiju
Teme koje su obilježile njezino poznije stvaralaštvo u neku su ruku imale zajednički korijen u praksisovskoj ideji promjene stvarnosti, kojoj najdublje izvorište mora biti humanistički univerzalizam. Na poimanju čovjeka kao „povijesno-onto-socijabilno-kozmičkog slučaja koji sebe u samopostavljanju stalno nadmašuje i poništava, opstajući u vlastitoj nedovršenosti, neodređenosti, kontradikcijama, aporijama, odnosno trajnoj otvorenosti samoodređenja“ ova filozofkinja gradi kako svoj antiesencijalistički feminizam, tako i teoriju utopije; štoviše, moglo bi se reći da jedno upravo izvire iz drugoga. Njezina promišljanja o feminizmu, sabrana u svojevrsni magnum opus Visoko čelo, razvijena su, tvrdi filozofkinja Ana Maskalan, na tlu zbornika Filozofija i rod te još ranije knjige Izabrana djela Blaženke Despot koje Bosanac uređuje. Potonje je djelo od naročite važnosti jer baš Despot, sa svojom jedinstvenom filozofikacijom feminizma kroz Hegelovu filozofiju slobode ali i ideju samoupravljačkog pluralizma, daje podstrek Gordaninoj vlastitoj teoriji. Preduvjetom emancipaciji čovjeka kao krajnjem cilju marksističkog projekta Despot će označiti emancipaciju žene, a emancipacija žene nije ništa drugo do dovođenje žene na razinu čovjeka. Bosanac će pak na tragu toga nazora argumentirati da spol predstavlja tek akcidenciju, a ne sudbinu ljudskog bića; feminizam za nju tako postaje diskurs koji čovjeka stavlja na put njegova vlastita oslobođenja. Ovaj moment dovodi je u blizak odnos s filozofskom antropologijom praksisovaca i stoga omogućuje razradu njezina koncepta utopije. Utopija se, kaže Bosanac, obično poistovjećuje s nečim neostvarivim ali poželjnim. Kada bi se pak i pretpostavila njezina realizacija, poništio bi se i njezin nedostižan karakter pa tako i ona sama – jer ono što se proglašava tada više i ne može postojati. Bosanac to naziva inauguralnim paradoksom i primijenjuje u svome kritičkom osvrtu na jugoslavenski socijalizam. Sprega socijalizma i utopije naročito je interesantna iz pozicije odnosa čovjeka s neposrednom stvarnošću, i puta njegova oslobođenja kroz i preko te stvarnosti.
Međutim, iznesenim se crticama može tek naslutiti širina i dubina autoričine znanstvene i filozofske djelatnosti, koja je ostavila ne samo nemjerljiv pečat na hrvatskoj misaonoj baštini, nego, kao i svaki autentični filozofski napor, otvoren izvor za napajanje i razvijanje misli same.
