Piše: Nika Šinić
Nedavno sam se zamislila nad opaskom jedne youtuberice da njezina prijateljica, nesklona provoditi vrijeme na internetu, ima sasvim drukčiji osjećaj za lijepo i privlačno od onoga koji prevladava na društvenim mrežama. Ako se njezini kriteriji razlikuju od onih nametnutih izvana, onda je to zato što su oblikovani neposrednim doticajem s vanjskim svijetom, prolaznicima na ulici i, riječju, stvarnim ljudima, ali i zbog toga što se u tom oblikovanju ona koristi vlastitim vidom. Njezin očni živac daleko je ograničeniji od fotografskog objektiva i alata za obrađivanje slika koji nam mikroskopskom preciznošću otkrivaju svaki detalj nečijega lica. Stoga nimalo ne čudi što smo se, suočeni s toliko nemilosrdnom – a opet toliko rasprostranjenom – tehnologijom počeli od nje štititi retuširanjem vlastita lika.
Prije nego što nastavimo, valja raščistiti jednu stvar: tehnologija, uzeta u cjelini svoga pojma, nije tek ravnodušan rezultat čovjekovih istraživanja, nego oruđe formirano potrebama konkretnog okoliša u kojemu nastaje. Kada je taj okoliš određen logikom profita, ona također služi tome cilju. Ako je, dakle, poliranje lica i tijela dotjerano do savršenstva, onda to nije samo usputna posljedica sveopćeg tehnološkog napretka, već znak da u cijeloj priči postoji dobra mogućnost zarade.
Taj ponor između nepostojećeg savršenstva i nesavršenog postojanja izvor je nesigurnosti svima onima koji ne dostižu neodržive standarde ljepote – a to su više-manje svi. Uvjerenje da nismo dovoljni, da su nam za sreću i zadovoljstvo potrebne kojekakve korekcije kapilarno se uvlači u našu predodžbu o sebi i produbljuje rasjed koji nas dijeli od samopoštovanja. Industrija ljepote kao rješenje nudi šaroliku kozmetiku, tretmane i preparate za mršavljenje, i tako se, gojazna i sretna, nastavlja hraniti našom nesrećom.
Što nam je onda činiti? Kako sve možemo pružiti otpor? Jedno od rješenja moglo bi biti dobro staro izbijanje klina klinom: budući da je tehnologija dehumanizirala nas, možemo mi humanizirati nju.
To se može napraviti na puno načina; Ena Dragičević, primjerice, čini to putem svoje fotografije. Ova mlada Vinkovčanka kroz svoj umjetnički rad progovara o štetnom učinku društvenih mreža na autopercepciju pojedinca, ali istovremeno pruža i mogućnost njegova pozitivna obrata; fotoaparat u njezinim rukama postaje terapeutski alat i tako slavi one sitne nesavršenosti koje se danas svom silom nastoje izbrisati. Od serije slika pod nazivom Oda ljetu i besramnom bivstvu posvećene trenucima samoće i nepatvorenog užitka, preko projekta Ništa neobično realiziranog u suradnji s Dujom Kovačevićem do Projekta prihvaćanja nastalog u doba pandemije, Enino stvaralaštvo predstavlja zanimljivu međuigru samopomoći i društvenog angažmana. Fotografijom se počela baviti još u ranom djetinjstvu, a na pitanje što ovaj umjetnički medij čini jedinstvenim kaže kako fotografija, osim što zaustavlja i zamrzava određeni trenutak, također ima i snažnu moć pričanja priča, koja se svakome promatraču otkriva na autentičan način.
Projekt prihvaćanja / Foto: Ena Dragičević
„Fotografija ima posebnu ulogu u mom životu već dugi niz godina, usudim se reći i skoro cijeli život. No ono što me privuklo vrsti fotografije kojom se sada bavim definitivno su tuđe inspirativne priče, moć zaustavljanja trenutka i osobe (modela) u tom životnom periodu u kojemu je i ogroman osjećaj društvene koristi“, kazala je.
Kao mlada osoba u digitaliziranom, ‘instagramičnom’ svijetu Ena je i sama iskusila štetnost nerealne estetike internetskih sfera. Koliko je takvo što očekivano i normalizirano govori već i moja potreba da naglasim kako je u Eninu slučaju ta nesigurnost prerasla u tjelesnu dismorfiju, premda čak i uzgredni pogled na socijalne platforme pokazuje da kompleksi dovedeni do razine ozbiljnog poremećaja postaju nova norma. Projekt prihvaćanja, koji je umjetnici priskrbio znatnu vidljivost i uspjeh, zapravo je i nastao iz njezine težnje da se suoči s vlastitim nesigurnostima i pokuša ih prebroditi: „Promatrati svoj odraz na fotografiji uvijek mi je bilo vrlo teško, skoro pa i nemoguće. Ali s vremenom su se neki osjećaji i strahovi umanjili i tako neutralizirali ili čak sasvim nestali.“
Autoportret: Ena Dragičević
Ono što je počelo kao niz autoportreta ubrzo je preraslo u fotografiranje drugih ljudi i time samo potvrdilo svoj blagotvoran učinak: „Smatram da fotografiranje samoga sebe može pomoći pojedincu da prihvati sebe i/ili neke dijelove sebe koje smatra manje lijepima ili vrijednima. Reakcija mojih modela kada vide prve, sirove fotografije uvijek će mi biti jedan od najljepših doživljaja u svakodnevici. Ima nešto predivno u tome da ti netko drugi prikaže tebe iz svojih očiju i fokusira se na neke dijelove koje bi ti možda najradije sakrio ili pokušao izbjeći.“
Istaknute u tom svjetlu, greške i nedostaci postaju puki pričin i gotovo potpuno nestaju, jer u njima samima nikada i nije bilo nečega vrijednoga stida. Enin rad stoga se lijepo uklapa u pokrete poput tjelesne pozitivnosti i tjelesne neutralnosti namijenjene kako poticanju osjećaja ugode i ljubavi prema vlastitom tijelu, tako i stvaranju sigurnog prostora za razgovor o opasnostima nasilnog uskraćivanja tih istih osjećaja (radi monetizacije svega što zatim zauzima njihovo mjesto). Koliko ta poruka snažno odjekuje dokazuje činjenica da se i voditeljica na televiziji prilikom jednog intervjua s Enom osjeća dovoljno opušteno da bi podijelila vlastito nezadovoljstvo svojim izgledom.
Projekt prihvaćanja / Foto: Ena Dragičević
Međutim, bi li se isto dogodilo da je posrijedi bio muški voditelj? Iako je nesumnjivo da pritisci stalnog uljepšavanja imaju patrijarhalno utemeljenje i daleko više pogađaju žene, Ena ističe kako su i muškarci uvelike zahvaćeni tim vrtlogom profitabilnih kompleksa: „Fotografiranje muškaraca apsolutno je drugačije iskustvo od fotografiranja žena. U jednu ruku to je vrlo zanimljivo i fascinantno, a u drugu pomalo tužno… Pomalo tužno jer većina mojih muških modela ima nisko samopouzdanje i strah od razgovora o istoj toj temi – a za to krivim isključivo naše današnje društvo i sve društvene standarde koji govore kako muškarci ne smiju osjećati nikakve emocije osim sreće i ljutnje, te im postavljaju ogromna očekivanja od ponašanja, izgleda, reakcija, te djelovanja u određenim situacijama. Tužno, zar ne? Trudim se svim muškarcima oko sebe pružiti siguran prostor za sve njihove emocije, strahove, interese i razgovore. Smatram da takvo okruženje trebamo svi, jer svi zaslužujemo razumijevanje i ljubav od svoje okoline.“
Iz svega ovoga moglo bi se zaključiti kako se upravo ljubavlju i razumijevanjem može zadati jak protuudar opresiji tehnikaliziranog života, a ako sami po sebi ovi sentimenti i ne sadrže sve što je potrebno za obuhvatne promjene, nesumnjivo predstavljaju dobar početak. Stoga ćemo s veseljem dočekati Enine buduće umjetničke pothvate, koji će, kaže, nastaviti oslovljavati emocije, mentalno zdravlje, ljubav prema sebi i sve ostale „teme koje uključuju ljudsku i kreativnu raznolikost“.
