Fotograf Stanko Abadžić: Žensko tijelo je eksploatirano u komercijalne svrhe, pokušavam mu vratiti dignitet

2022-06-19T16:59:07+00:0019. lipnja 2022.|Kultura|

Piše: Bojana Guberac

Povodom 70. rođendana svjetski priznatog fotografa Stanka Abadžića u zagrebačkoj Laubi – Kući za ljude i umjetnost otvorena je njegova retrospektivna izložba „Aktovi“. Fotografije Stanka Abadžića bude emocije i donose razne svjetove. Za razliku od uobičajenih Abadžićevih formata, fotografije su ovom prilikom izrađene u velikom formatu kako bi došla do izražaja umjetnikova specifična obrada detalja i njegova majstorska igra svjetla i sjene.

Abadžić je izlagao u 16 europskih zemalja te u Argentini, Japanu i SAD-u. Primio je brojne nagrade i priznanja struke, a njegovi radovi zastupljeni su u kolekcijama diljem Europe, SAD-a i Azije. Rođen je 1952. godine u Vukovaru. Deset godina radio je kao dopisnik Vjesnika. 1991. godine odlazi u inozemstvo te nakon četiri godine u Njemačkoj, provodi sedam godina u Pragu, koji je imao možda najveći utjecaj na njegovo stvaralaštvo. U Češkoj je imao brojne skupne i samostalne izložbe te najveću retrospektivnu izložbu u Pragu u Komornoj galeriji Dom Josefa Sudka kada je tiskana i njegova prva monografija „U ogledalu života“. 2002. Se vraća na hrvatsku fotografsku scenu velikom izložbom u Muzeju Mimara gdje je izlagao svoj najpoznatiji praški ciklus „In absentia“.

Prvi akt snimio je upravo u Pragu. „Sjećam se prvog akta. Za njega sam dobio nagradu na natjecanju Czech Press Photo. Radi se o fotografiji koju sam snimio u jednoj kavarni, kako kažu Česi. Ambijent je bio autentičan. Dao sam samo da se modelu napravi frizura 30-tih godina, ali dekoracija u toj kavani je bila autentična. Kavana je imala stakleni krov i svjetlost je prirodno padala na mjesto gdje sam je snimao. Ne koristim nikad umjetno svjetlo, čak ni u interijeru. Ženu koju sam fotografirao vidio sam u jednom parku, snimao ju je kolega. Prišao sam joj, pristala je i tako je došlo do snimanja“, prisjeća se Abadžić na početku našeg razgovora za Žene i mediji dok se oko nas nalaze dosad najveći formati njegovih fotografija.

„Ovo je veliki poklon Laube za moj rođendan. Ideja Tomislava Klička je bila da budu ovakvi formati zbog prostora. Dosad nisam ni printao niti izlagao u takvim formatima. Sad tek vidim koja snaga izlazi iz tih velikih formata. Želja je bila da bude što više novih radova. Posljednje sam snimao u Nizozemskoj, fascinirao me osjećaj tog beskraja prostora. Imate more, nebo, pijesak, dine. To je bilo toliko motivirajuće, nisam u takvom ambijentu boravio. Njihovo svjetlo je zaista posebno“, govori nam fotograf koji je aktove počeo snimati iziritiran načinom kako se žensko tijelo prikazuje na reklamama i billboardima. Abadžićeve fotografije slave prirodnu ljepotu žene.

„Često sam putovao tramvajem kroz Savsku, gledao billboarde gdje se žensko tijelo zlorabi. Oni možda misle da ne jer je u komercijalne svrhe, ali način na koji je to žensko tijelo korišteno za reklamu, ima li proizvod veze sa ženskim tijelom ili ne je problematična marketinška poruka. Žena je promatrana vulgarno i kao objekt. Dakle, eksploatirana je. Rekao sam si kada sam počinjao da moram pokušati vratiti dignitet ženskom tijelu“, kaže nam Abadžić.

Danas na internetu, ističe, može se vidjeti poplava sasvim prosječnih i nedorečenih akt fotografija, no za njega akt počinje razotkrivanjem ženskog tijela.

„To je najveća zamka kod mlađih fotografa koji se usude raditi akt. Za mene je to najteže, tu se najviše znojim. Zašto? Pa jer golo žensko tijelo ne govori još ništa. Vi ga morate uklopiti u fantastičnu atmosferu, morate pokazati smisao i fotografiju. Morate tu ženu koja je gola pred vama pretvoriti iz objekta u subjekt. I mora se žena osjećati ugodno u ambijentu. Za mene je ambijent 50 posto fotografije. Ne volim studijske snimke, presterilne su mi. Baš oni svode ženu na objekt. Ne znam koliko se u studiju može postići emocija. Bitno mi je da žena prenese emociju. Bez emocije fotografija ne znači ništa.“

Foto: Stanko Abadžić

Abadžić je cijelu karijeru poznat po svojoj briljantnoj izvedbi tehnike svjetla i sjene koja je, kaže nam priznati fotograf, esencija fotografije. „Bez toga nema fotografije. Svjetlo i sjena su moj fotografski rukopis kojeg se ne odričem.“

Da bi stvorio savršen ambijent za fotografiranje ponekad zna provoditi sate u pripremi. „Slobodan sam koliko želim biti slobodan. Nemam nikakav drugi posao, fokusiran sam i posvećen isključivo fotografiji. Želim da iza mene ostane nešto što će se pamtiti i ostaviti malo dublji trag u hrvatskoj kulturi. Ako to želite, morate se potruditi. Na ulici imate odlučujući trenutak pa ga uhvatite ili ne. Život vam režira scenu. Akt raditi je proučavanje detalja. Morate ući u fotografiju, a sve je pitanje mjere. Klonim se kiča, želim da moja fotografija uvuče promatrača u neki drugi svijet.“

Njegovi uzori pripadaju svijetu fotografa odanih klasičnoj fotografiji. U Pragu su Abadžića fascinirale su i inspirirale akt fotografije Františeka Drtikola. „On je pomno izrađivao scenografiju i velemajstorski koristio svjetlo za svoje aktove. Često je i oštrinu fotografije žrtvovao za atmosferu i svjetlosne efekte. Veliku inspiraciju također sam pronalazio i kod Francuza Jeanloupa Sieffa i Švicarca Christiana Coignyja, a od naših volim aktove Milana Pavića i Joze Ćetkovića. Jer ženama pristupaju s poštovanjem i divljenjem, nisu samo puki objekti i dekor. Vidite, svi moji uzori su snimali na film i imaju klasičan pristup fotografiji. Učio sam na klasičnoj fotografiji, i to od najvećih majstora. I unatoč primjedbama da nisam suvremen fotograf, ostajem vjeran klasici do kraja života i snimati dok me nego nose jer sam uvjeren da će preživjeti sve kraće i kraće trendove“, zaključuje za naš portal fotograf Stanko Abadžić.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.