Filipa Jadrić: “Poezija je život na tisuću načina”

2021-04-30T16:31:47+00:0030. travnja 2021.|Kultura|

Piše: Bojana Guberac

“Rekla bih da pišem otkako znam za sebe, ali mogu točno opisati trenutak kada sam nekako ‘osjetila’ riječi i na neki način ‘ušla’ u taj čarobni svijet pisanja i poezije. Dogodilo se tako spontano, tako naglo… Najzanimljivija stvar u vezi cijele priče je što ja nisam bila baš dijete koje je obožavalo čitati ili tako nešto. Ma, u stvari, poezija i ja smo bili na Vi. Jedino što sam pročitala u to vrijeme (a da nije bila lektira), bila je “Durica” i to više puta. I da, dovukla sam “Gričku vješticu” kući, s ushićenjem da bih ja to mogla pročitati i zaista sam počela s čitanjem, ali nisam nikad pročitala do kraja. Bila sam četvrti razred osnovne škole i zaista sam voljela otići u knjižnicu tu i tamo, ali nisam nikada išla s nekim ciljem. Malo bih prošetala gore-dolje, pozdravila knjižničarku i to bi uglavnom bilo to. Sve dok jednog jutra nisam iz čistog mira uzela neku praznu bilježnicu, sjela za stol u kuhinji i ničim potaknuta napisala svoju prvu pjesmu”, prisjeća se za naš portal 18-godišnja talentirana pjesnikinja Filipa Jadrić čije je pjesme u “Čitanci” na svojoj stranici objavila nagrađivana spisateljica i pjesnikinja Olja Savičević Ivančević.

Filipa je prvu pjesmu napisala u četvrtom razredu osnovne škole. “Bila je o mojem psiću. I doista je bila dobra!”, kaže nam. Do danas je napisala oko 700 pjesama, no ističe kako bi samo njih 100 našlo put do čitatelja: “Ostale bih čuvala kao nešto što je samo moje.”

U ljeto 2019. na Instagramu je slučajno naišla na oglas za radionicu poezije CeKaPe-a te se odlučila prijaviti. „To je vjerojatno najbolje što mi se moglo dogoditi. Naime, ja nisam uopće znala što radim. Nisam previše izlazila s tim svojim pjesmama na svjetlo dana, osim što sam sudjelovala na Lidranu nekoliko puta kroz osnovnu i srednju i moje pjesme jesu objavljivane i nagrađivane, ali tu bi se završila svaka priča. A ja sam, na neki način, bila dijete koje se nije puno naguravalo niti dokazivalo. Nekoliko sam puta kroz 6. ili 7. razred znala nastavnici hrvatskog pokazati neku svoju pjesmu. Pisala sam sonete, po uzoru na A.G. Matoša iz udžbenika. Čak sam po završetku osmog razreda odlučila sama nešto „poduzeti“. Susjed mi je umirovljeni novinar i ja sam odlučila pokucati na njegova vrata i pitati ga može li on objaviti neku moju pjesmu. Sad kad promislim koliko sam samo bila ludo hrabra, dođe mi muka. Najtragičnije u cijeloj priči je što sam ja tad skoro objavila zbirku. Ja ni sada ne smatram da znam što radim, a kamoli tada. Razlog zbog kojeg nisam objavila zbirku je taj što mi se bivša nastavnica hrvatskog nije javila na mobitel kada sam je zvala (ne sjećam se ni kako sam došla do njenog broja) i meni je to potopilo sve nade. I tako… ništa od zbirke tada“, priča nam mlada pjesnikinja koja je samo nekoliko godina kasnije ušla u finale natječaja „Na vrh jezika“, objavljene su joj pjesme u časopisu „Tema“, a neke su pjesme ušle su zbirke s raznih školskih natjecanja.

Za Filipu poezija znači – život. Na barem tisuću načina. „Shvaćate to ako se vodite mišlju da sve proizlazi iz osjećaja… U poeziji je sva ljepota shvaćanja“, kaže nam.

U svijetu konzumerizma kada sve ima svoju cijenu, malo toga se zaista i cijeni. Takvo mišljenje dijeli i Filipa.

„Općenito mislim da se danas malo što dovoljno cijeni, pa tako i poezija. Mislim da bi se u školama prvenstveno trebala više poticati kreativnost i maštovitost (to je nešto što mene primjerice živcira na dnevnoj bazi). Pogotovo zato što sam jednom javno iznijela svoje stajalište na ovu temu i kao odgovor dobila: „A što nisi upisala umjetničku školu?“. Smatram da bi uvijek i svugdje trebalo biti mjesta za umjetnost i kreativnost“, ističe.

Upitale smo ju koga voli čitati i ima li uzore.

„Ja skoro pa nikada i ne čitam. Najviše zbog načina života koji vodim i mnoštva obveza, a kada i imam vremena nekako ga uvijek izgubim negdje drugdje. I to me iskreno sram reći, iako mislim da sam se u zadnje vrijeme i popravila malo po pitanju toga. Čitam pjesme po Facebooku najčešće, uhvati me tu i tamo i s police uzmem nešto od predivnih pjesnikinja koje sam imala priliku i upoznati, a to su Darija Žilić i Olja Savičević Ivančević… Za njih mogu na neki način reći da su mi uzori, prije svega kao snažne i nadarene žene, pa i pjesnikinje. Uzor mi je Sanja Vučković kao žena predivnog srca i kao netko tko mi je na neki način dao krila. Uzor mi je moja baka iako ne piše poeziju, ali čita svaku moju pjesmu. P.S. Miroslava Mićanovića čitam uvijek iznova i iznova. I uvijek me oduševi.“

O planovima za budućnost ova nadarena pjesnikinja čije će pjesme u budućnosti zasigurno naći svoje mjesto kaže: „U budućnosti bih voljela naučiti više što se tiče književnosti općenito. Voljela bih se razvijati i širiti svoje vidike i mogućnosti, isprobavati različite stilove, igrati se riječima, stihovima… Željela bih da se moje misli čuju kroz moje pisanje. Želim biti shvaćena i želim shvatiti. Voljela bih se i u budućnosti baviti pisanjem poezije.“

Filipine pjesme odišu snagom i iznenađujućom zrelošću. U nastavku donosimo pet izabranih pjesama.

ZIMSKI SAN

cvjetovi naranče su progutali tvoje naručje
u kojemu si iza vlažnih zidova snova
ljuljao moje dijete.
usta puna zime. usta puna rana.
moje laži u obliku pjesama.
sve smo to pojeli uz tursku kavu,
umotali se u novinski papir i čekali
jer kažu da je to najbolje rješenje
za niske temperature,
ali dakako, lažu.

nisam te mogla skinuti s police,
nisam te mogla dohvatiti
i nisam znala zašto sam te strpala
u posudicu za sol,
a nisam te uvaljala u brašno?
(svi su rekli da to uopće nema smisla)
no, veljače su prevrtljive
i imaju tisuće lica,
imaju pjesmu
i konfete, djeca se guše
u kokicama i preuskim kostimima
ove godine nema gerbera
i mačke svejedno vode ljubav;
glasno,

samo ti šutiš.

promatraš me od gore i kao
da me kriviš što ljeto nisam
uhvatila u bocu?
malo
mi je trebalo da odem tražiti trešnje
i da napišem još jednu pjesmu
i da pronađem skale i popnem se,
ali

ostala sam čekati
umotana u jučerašnje novine

da se ti već jednom

probudiš iz zimskog sna.

***
želim se pokriti tvojim kapcima

kada me savlada umor čitava se tresem
moje šake pune sočnog sunca
moja gola ramena na koja slijeću zmajevi
moja koljena
na kojima nisam znala klečati

i zbog toga su me znali tući
čak i ako bih plakala, jer sam bila tvrdoglava
nisam htjela ponavljati za njima
pogotovo ne za čovjekom koji
mi je u poljskom zahodu pokazao pušku
i rekao kako
neću ne postoji

a ja neću,
isturim bradu pa se tresem u mraku

moje grudi iz kojih curi život,
moje usne namazane u hipu
za do nigdje; tko će me vidjeti
tko bi me vidio?

moja bedra na kojima rastu djeca
mojih nekoliko kilograma mesa
moja leđa

su neslomljiva,

ne bih se rušila kad sam se osovila;

samo se tresem.
moja koža panično bridi
ti ne vidiš

a ja neću,

samo se želim pokriti tvojim kapcima
onda kada se umorim

možda u tvom snu

usnem zajedno s tobom.

***
ulice opkoljene ulaštenim automobilima,
sa prozora padaju minijaturne bombe dovoljno snažne
da se pocijepam
na puzzle. u lokvama ljudi
su bezvremenske fraze, na zidovima
golim, pokradenim kipovima
i u džepovima kaputa, za ponijeti.

pitam se jesu li ukrasili crkvu?

utroba mi se stišće od srama
i vesele igre svjetala, prijepodnevnih
fritula s pazara
i nemira
jer im nisam ni slična. tete plivaju
u krznu do koljena
u lijepim čizmama, očešljane, očuvane
mirišu na cimet i jabuke
i one su danas stigle sve-
bitno je
da dobro jedemo.

ulice okupane mojim mislima
zašto je toliko puno nasilja;
zašto ste zaklali smreku i što ste
si dopustili bliskost tijelima, kada se
ne možete čuti?

nekad sam voljela ukrašenu crkvu.

žurim. svi zure.
zar je ona kao i majka
pronašla put do Pakla? neću se okrenuti.
sablasni smijeh švercera duhana
mi se uvukao u pore
držala sam se za glavu
ovo je moje, moje!-

prošla.

jebote, ove godine
kao da i nije Božić.

***
mogu te napraviti od plastelina i natjerati te da plešeš
zumbu, cha-cha-cha ili bečki valcer
pojeli bismo dobro začinjenu piletinu
popili četiri litre vode i zapalili džoint
tvoja koža bi mirisala po tamjanu
plahte po Ornelu
pustila bih nam West Coast
ne bih se više igrala skrivača, pogotovo
što ti radiš sve dane osim nedjelje-
tada umireš
osjećaj je kao da si kinetički pijesak
kao da su ti usta puna šampona
ili gumenih rukavica
osjećaj je kao da si se upravo izmislio

vjeruj mi

***
ostavljaš me na pola puta
ja nikada nisam samostalno hodala
ili trčala iza Vitturija iskopati mjesecu oči
nisam znala reći dosta
smrznula sam se ispod masline i bure
pokušavala sam izići iz svoje glave
pokušavala sam
zaboraviti baby blue slonove od plastike
koji sviraju uspavanku za vječnost,
tvoje izgoreno tjeme
i mokasine broj trideset sedam,
kada sam mirno čekala da se vratiš.
sjela sam na hladan kamen
od tad iskašljavam tugu
vertigo, vertigo, vertigo

nisam kriva što živim rasipno
svaki tjedan novi par ruku.
ti već ne znaš

kako sam pokušavala izići
iz svoje glave, preskačući žicu
i tiho ti govoreći

i ti si pokušala.

i ti si

pokušala.

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.