Razgovarala: Ružica Ljubičić
Branka Galić je redovita profesorica u trajnom zvanju pri Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pokrenula je Katedru za sociologiju roda te više kolegija na studiju sociologije: Sociologija roda, Feminističke teorije i pokreti, Sociologija porodice na Zagrebačkom sveučilištu te Sociologija žena na Sveučilištu u Splitu. Na doktorskom studiju sociologije nositeljica je kolegija Rod, ženski pokreti i društvo. Radila je na nacionalnim znanstvenim projektima Modernizacija i identitet hrvatskog društva, Socio-kulturna integracija i razvoj te Multikulturalizam – politike i novi društveni pokreti. Bila je voditeljica projekata Identifikacija standarda diskriminacije žena pri zapošljavanju u Republici Hrvatskoj i Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u Hrvatskoj Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH. Pokrenula je interdisciplinarnu međunarodnu znanstvenu konferenciju Društvena stigmatizacija žena – primjer ženskih reproduktivnih prava, organizirala znanstvenu konferenciju s međunarodnim sudjelovanjem Razvoj i okoliš – perspektive održivosti te interdisciplinarnu konferenciju Ljudska prava žena i njihov reproduktivni status u hrvatskom društvu. Profesorica Galić trenutno radi na projektima „Podržane ili pokorene – prediktori stavova stanovnika RH o seksualnom nasilju i kršenju seksualnih i reproduktivnih prava žena“ te na projektu „Podržane ili pokorene – kvalitativne analize društvenih aspekata zaštite reproduktivnih prava u RH“. Sudjelovala je na nekoliko desetina međunarodnih konferencija te gostovala na pozvanim predavanjima u inozemstvu. Članica je uredništva časopisa Socijalna ekologija, Polemos te The Sociological Review, Republika Makedonija, kao i online časopisa Current Research Journal of Social Sciences and Humanities. Voditeljica je sekcije Žena i društvo, pri Hrvatskom sociološkom društvu. Mentorica preko 150 diplomskih i magistarskih radova te nekoliko doktorskih disertacija i objavila više od 50 znanstvenih radova. Bavi se teorijskim i empirijskim istraživanjima iz područja rodnih studija, stratifikacije i diskriminacije, seksizma te feminističkih teorija, pokreta, ljudskih i reproduktivnih prava žena.
S profesoricom Galić smo razgovarali o aktualnoj rezoluciji Predraga Freda Matića, radu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Višnje Ljubičić i predsjednice odbora za ravnopravnost spolova u Hrvatskom saboru Marije Selak Raspudić. Profesorica Galić se osvrnula na stanje ženskih prava u Hrvatskoj, rodnu ravnopravnost u politici te svoj znanstveni rad i odnos sa studentima i studenticama. Profesorica Galić je također podijelila s nama svoja negativna iskustva koje je doživjela u akademskoj zajednici zbog feminizma i borbe za rodnu ravnopravnost.
Vaš komentar na rezoluciju Predraga Freda Matića o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena, koliko žene u Hrvatskoj mogu zapravo odlučivati o vlastitom tijelu, vlastitom zdravlju? Koliko im je sloboda ugrožena?
Usvajanje te rezolucije je fantastičan uspjeh, a osobito je važno za Hrvatsku, koja već duže vrijeme balansira na rubu ugrožavanja ženskih reproduktivnih prava u praksi javnog zdravstva, gdje se ženama uskraćuje vršenje pobačaja na zahtjev zbog priziva savjesti liječnika, koji je uzeo toliko maha u ovlaštenim klinikama da su neki već zatvorili svoja vrata za usluge pobačaja koje više nije moguće dobiti u pojedinim mjestima i gradovima, tako da su žene prisiljene putovati na udaljene destinacije, gdje ih također dočekuju „prizivači“ zbog kojih im se prolongiraju rokovi čak iza zakonske granice, nakon čega su prepuštene ilegalnim aborterima uz povećane rizike. Uz pobačaje na zahtjev koji se odbijaju pomoću priziva savjesti, također se i malformirane trudnoće s oštećenim fetusima odbijaju za vršenje pobačaja od istih prizivača, čak i ako žene nose plod nespojiv sa životom koji nema šanse preživljavanja. Takva je situacija u zemlji koja ima legalan zakon o pobačaju neshvatljiva i nedopustiva. Osim toga, Hrvatska je već trebala prije četiri godine donijeti novi zakon o pobačaju, na temelju odluke Ustavnog suda, ali to nije učinila niti se zna zašto se taj zakon toliko oteže? Drugim riječima zaštita reproduktivnog zdravlja žena u Hrvatskoj nalazi se na najnižim granama ikada, a u odnosu na razdoblje socijalizma, na puno nižoj i težoj razini. Pritom siromašne žene niti nemaju mogućnosti platiti troškove pobačaja koji je prilično skup, cijene su neujednačene, a na nekim mejstima i četiri puta veće nego na drugima, što je također nedopustivo, ali govori puno o neredu u sustavu. Stoga se nadam da će usvajanje ove rezolucije i za Hrvatsku značiti nove nužne korake u ostvarivanju kvalitetnije zaštite reproduktivnog zdravlja žena, ali i da će omogućiti provođenje rodne i zdravstvene edukacije u hrvatskom obrazovnom sustavu, što je potpuno zanemareno i štetno, osobito za mlade naraštaje koji su cijelo vrijeme izvrgnuti samo vjerskom odgoju, a o svojim ljudskim i građanskim pravima zapravo ništa ne znaju.
Kao dugogodišnja zagovornica ženskih prava, kako biste ocijenili rad pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, gospođe Ljubičić, koliko je njena pozicija odgovorna i zahtjevna s obzirom na socijalne i političke okolnosti u Hrvatskoj?
Mislim da prvobraniteljica Višnja Ljubičić odlično radi svoj posao, angažirana je oko pritužbi koje dobiva, a koliko znam, ona to temeljito istražuje i pristupa odgovrno svim kršenjima ljudskih prava i diskriminacije koja se odvija u području ravnopravnosti spolova. Njezina pozicija je svakako odgovorna i zahtjevna, ali mislim da je podcijenjena od strane državnih institucija, uključujući recimo i predsjednika države koji ju je čak nedavno nekorektno prozvao i ad hominem etiketirao iz čista mira. Uopće je pitanje ravnopravnosti žena i muškaraca u hrvatskom društvu nešto čemu se ne pridaje velika pažnja od strane državnih institucija koje bi sve trebale djelovati sinhronizirano po tom pitanju da bi se moglo ozbiljnije rješavati pitanje rodne diskriminacije kao i rodne ravnopravnosti. Pravobraniteljica sama ne može puno učiniti ako nema podršku drugih institucija, a rekla bih da je ta podrška još uvijek jako slaba, nažalost.
Zastupnica Marija Selak Raspudić je oštro kritizirala rezoluciju o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima žena te rad gospođe Ljubičić. Njeni argumenti glase da se žena ne smije prikazivati isključivo kao žrtva i da je to prikriveno lice patrijarhata, što mislite o njenim stavovima?
Marija Selak Raspudić nije kompetentna osoba za bavljenje pitanjima rodne ravnopravnosti u hrvatskom društvu, a pogotovo ne za poziciju predsjednice Odbora za ravnpravnost spolova Sabora RH. Ona se prvo time nikada prije nije niti bavila u svojoj karijeri, nema nikakvo iskustvo niti aktivističko niti akademsko i znanstveno znanje u području rodne ravnopravnosti, a nema ni potrebno znanje za tako odgovornu funkciju u područje društvenog i političkog djelovanja. Nije mi jasno kako je uopće mogla biti izabrana na to mjesto, pogotovo pokraj daleko kompetentnijih osoba od nje u tom saborskom Odboru, jer mislim da građanima Hrvatske ne bi trebalo biti svejedno tko ih predstavlja u najvišim državnim tijelima u pogledu njihovih rodnih prava i ne/mogućnosti ostvarivanja rodne ravnopravnosti, osobito kad imamo toliko primjera rodne neravnopravnosti na radnim mjestima, nasilja u obitelji, kršenja reproduktivnih prava žena itd.? Ona samo unosi nered na tom Odboru, ne barata nikakvim podacima niti analizama, nema nikakvu utemeljenu strategiju djelovanja, nego, koliko vidim, samo proziva pojedine članice Odbora na red i to žene koje od nje imaju daleko više i znanja i iskustva iz tog područja, tako da to već zapravo izgleda nakaradno i svakako ponižavajuće za osobe koje proziva. Pitam se je li tamo sjela da bi nešto korisno radila ili samo želi izazivati nepotrebne sukobe i unositi nered, jer koristi ne vidim nikakve dosad od njezina rada tamo, samo štete, nažalost.
Kakva su ženska prava u Hrvatskoj trenutno? Odakle dopire najveća opasnost za ostvarivanje ženskih prava u praksi?
Ženska prava u Hrvatskoj su u već dugo u prilično klimavoj poziciji, mnoge žene su nezaštićene na svojim radnim mjestima, u obiteljima, u zdravstvenom sustavu ugrožene, a u politici prilično marginalizirane ili im se dodjeljuju minorni resori. Radna prava žena su ugrožena kao zaposlenica, osobito kod privatnih poslodavaca koji nemaju nikakva sluha za njihove obiteljske statuse, potrebe djece i sl., osobito žene u velikim trgovačkim centrima koje rade na blagajnama i stoje po cijele dane dok rade. Također su ugrožena prava i status samohranih majki s malom djecom te općenito žena u svim strukturama organizacija kao hijerarhijski podređenih zaposlenica. Što je viša struktura neke organizacije rada ili korporacije, to je manja šansa da će na vrhu te organizacije biti žena. Najviše menadžerske pozicije, kao i najviše menadžerske plaće, u pravilu su rezervirane za muškarce, premda kad se gleda struktura obrazovanja, žene u Hrvatskoj davno su premašile muškarce u završenim najvišim razinama obrazovanja, uključujući ne samo diplomske, nego i doktorske studije, ali njihovo zapošljavanje ne teče razmjerno tim visokim udjelima diploma na radnim mjestima. Pojedina područja djelatnosti su osobito feminizirana, kao što je školstvo, zdravstvo, socijalna skrb, pa i sudstvo na najnižim razinama. Pravilo je u tim strukama da su one već davno izgubile društveni ugled, u odnosu na neka starija vremena, kad se posao profesora u školi, liječnika ili suca itekako cijenio dok su te poslove radili većinom muškarci i to se jasno osjetilo i na plaći i u tretmanu prema tim profesijama. Danas su te profesije u pravilu feminizrane, bitno osiromašene, muškarci su pobjegli iz njih, masa žena koja se tu zapošljava izgubila je profesionalni ugled, a nerijetko ne mogu niti napredovati u struci. To su prilično demotivirajuće promjene koje ne ukazuju na poboljšanje položaja žena na tržištu rada, nego upravo obrnuto. Istodobno, u sustavu zdravstene skrbi žene se suočavaju s različitim rizicima u tretmanima zdravstvene zaštite, osobito reproduktivnih prava koja su postala toliko ugrožena da se već postavlja pitanje rizika za zdravlje i život, u nekim slučjevima, od kojih su neki bili i medijski objavljeni, nažalost. Sve to ne ukazuje da se ženska prava u Hrvatskoj poštuju, razvijaju, niti njeguju, kao što bi to doličilo 21. stoljeću ili kao što se to razvija u nekim drugim zemljama EU, osobito Skandinavskim, u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, pa čak i Italiji i Španjolskoj. Hrvatska je još daleko od tih zemalja po mnogočemu od statusa i zaštite prava u praksi žena u društvu.
Kako biste komentirali zastupljenost žena u politici? Koliko su žene napredovale u političkim karijerama, a koliko su diskriminirane? Što je s onim političarkama koje se ne zalažu za ostvarivanje ženskih prava, nego su samo poluga svojih stranaka za ostvarivanje njihovih interesa?
Odnos udjela rodnih grupa u Saboru je pet puta veći u korist muškaraca. To je poražavajuće za jednu članicu EU da ima tako malo žena u parlamentu, iako one koje tamo djeluju kao zastupice daleko više pridonose radu Sabora svojim istupima nego većina muških zasupnika. No, prema kriterijima rodne ravnopravnosti EU (gender mainstreaming) žene bi trebale činiti barem 40% članica nacionalnih parlamenata da bi se mogle smatrati „vidljivima“. U Hrvatskoj je to duplo manje. Na lokalnim razinama situacija je u pravilu još gora, osim nekih urbanijih sredina. Žene pokazuju interes za politiku, praktički jednako kao i muškarci, no u praksi se događa da su previše opterećene dvostrukim poslovima (profesija i obitelj) da bi za političke aktivnosti mogle imati vremena. No, čak i kad se uspiju nekako organizirati te ako se uključe u političke stranke, nerijetko im se događa da ih muški kolege obeshrabruju ili ih stavljaju na najniže razine na izbornim listama, osobito nekih stranaka. To obeshrabrivanje žena za politiku jasno se pokazalo i na velikom nacionalnom istraživanju „Percepcija, iskustva i stavova o rodnoj diskriminaciji” (Kamenov, Željka; Galić, Branka (ur.) (2011). Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH) gdje je utvrđeno da su kod nas žene “vidljivije” u tijelima političkog odlučivanja na državnoj nego na lokalnoj razini: iako su na svim razinama političkog odlučivanja nedovoljno i izrazito malo zastupljene. Razlozi za to su primarno u predrasudama o ženama u politici, a potom i obiteljskim obvezama, opterećenosti poslom, nerazumijevanju bližnjih, kao i u nedovoljnoj aktivnosti političkih stranaka.
Vi ste sveučilišna profesorica i autorica brojnih stručnih i znanstvenih radova. Pišete i istražujete feminizam u teoriji i praksi, odnose društvene moći prema ženama, terminologijom orodnjenog roda. Što Vas najviše inspirira da obrađujete ovu problematiku?
Još sam kao studentica sociologije s kraja 1980ih godina 20. stoljeća bila zainteresirana za feminističke teme i radila diplomski rad na temi feminizma. Na to me je motiviralo dotadašnje žensko životno iskustvo, kao i mnoge druge žene feministkinje prije mene, jer sam već tada bila doživjela razne vrste podcjenjivanja i omalovažavanja na osobnoj razini kao žena te seksualnih napastovanja. Budući da se u to vrijeme održavala zadnja jugoslavenska feministička konferencija u Zagrebu, otišla sam tamo i slušala dragocjena iskustva i znanja iz prve ruke na toj konferenciji, gdje su se našle feministkinje iz svih većih gradova tadašnje države. Sjećam se da je bila prof. Rada Iveković, primjerice, koja mi je bila i komentorica diplomskog rada uz prof. Vjerana Katunarića, našeg prvog „muškog feministe“ i tada jedinog sociologa koji je napisao glasovitu knjigu o ženama i njihovom statusu u društvu još 1980ih, a koja me oduševila „Ženski eros i civilizacija smrti“. Knjiga je kasnije doživjela i obnovljeno izdanje s predgovorom u kojem su zabilježene sve važnije promjene u procesima tranzicije hrvatskog društva iz socijalizma u kapitalizam, a koje su se negativno odrazile primarno na žene kao uvijek „sekundarnu“ rodnu grupu, prvu otpuštenu s tržišta rada i vraćenu u tradicionalnu patrijarhalnu strukturu obitelji kao njihovu primarnu svrhu života i rada. Kasnije, kad sam završila poslijediplomski studij „Socijalne ekologije“ i počela raditi na projektu Odsjeka za sociologiju, kao i u uredništvu časopisa „Socijalna ekologija“ gdje me pozvao tadašnji voditelj studija i glavni urednik jer se osvjedočio u kvalitetu moga rada na tome studiju, doživjela sam svakakve dodatne seksističke ispade kako voditelja, tako i kolega koji su radili sa mnom na tome projektu. Ja sam bila jedina žena na projektu, koja je na svim sastancima projekta najprije morala gotovo ritualno slušati razne komentare i „viceve“ na račun žena, koji su se sipali nemilice, sve onako „usput“, kao da nisam prisutna na sastanku, dok su se veliki dečki „šaljivo“ ohrabrivali u međusobnom muškom šovinizmu i natjecali tko će više i dalje dobaciti masne viceve i seksističke komentare na račun žena, naravno uz obavezno cerekanje, pokušaje pipkanja, a ponekad i povlačenje koje čašice. Ako bih što i rekla, uslijedile bi dodatne salve istog sadržaja, tako da sam se najčešće morala praviti „gluha“ i „ćorava“ da bih nekako to sve podnijela. Inače, bilo je tu i seksualnih napada od strane voditelja i jednog kolege, a koje nisam tada imala kome prijaviti, niti sam se usudila ikome o tome tada govoriti, jer se u tom strogom hijerarhijskom sustavu tada nije moglo izboriti ni za kakva „ženska prava“. Štoviše, voditelj projekta (isti onaj koj me pokušavao napastovati, sad pokojni) koji je jedno vrijeme obavljao i dužnost ministra, seksualno me napao dva puta, jednom u svome uredu u ministarstvu u alkoholiziranom stanju, a drugi puta u službenom automobilu. Oba puta sam pobjegla i rekla mu neke stvari u lice, ali je problem bio u tome što se nisam imala kome obratiti za pomoć. Zatim mi je nakon svih svojih uzaludnih pokušaja nasrtanja na mene rekao jednom prilikom u lice „neću da čujem ni „f“ od feminizma na svome projektu“, tako da sam bila prisiljena birati druge teme za magisterij i doktorat znanosti, što sam bila dužna obaviti u rokovima koji su bili unaprijed zadani. To je, naravno, značilo da sam morala paralelno sama raditi na temama roda i feminizma, kako bih kasnije mogla pokrenuti svoje vlastite kolegije, što sam i učinila nakon obranjenog doktorata i izbora za docenticu. Dakle, dupli posao, koji sigurno ne prolaze muški kolege! Usprkos tome što sam sve odradila u roku, bivši voditelj projekta me u jesen neposredno prije nego što sam trebala dobiti ugovor o radu na neodređeno vrijeme (a dotle sam 11 godina radila na određeno s produživanjem ugovora svake godine) rekao u lice da sam „slobodno“ i da će on sam dalje raditi svu nstavu, a da meni praktički daje otkaz. Da tada nije bilo jednog drugog profesora na Odsjeku pred mirovinom koji me pozvao na svoj kolegij Sociologije rada, što sam naravno prihvatila, bila bih ostala bez posla, no nakon umirovljenja drugog profesora javila sam se na raspisani natječaj i primljena sam jer sam ispunjavala sve uvjete. Tek mi je nakon docentura i pokretanja novih kolegija (Sociologije roda i Feminističkih teorija i pokreta) bivši šef projekta koji se na meni poprilično seksistički iživljavao, priznao da sam „dosta napravila“ i ponudio mi mogućnost objavljivanja feminističke teme u časopisu Socijalna ekologija, gdje je bio glavni urednik i tada mi je objavljen rad „Ekofeminizam – novi identitet žene“. Interesantno je da je jednom prilikom zahtijevao i da me „posjeti doma“, što se nisam usudila odbiti, jer sam se bojala gubitka posla, pa kad je došao, moja mama i sestra su se čudile što on tu radi? Naravno da smo ga ugostili, ali je to doista bila u najmanju ruku „neobična posjeta“. Ni dan danas ne znam što je zapravo htio? Jedan od mojih tadašnjih kolega na projektu pokušavao je stalno omalovažiti moj rad pred voditeljem do te mjere da mi nije htio upisati rad koji sam napravila (scenario za dokumentarni film o ekološkim područjima i ratnim razaranjima u Hrvatskoj, iz 1995., koji je besplatno montirala i producirala HTV, na temelju moga scenarija i inicijative), za koji sam dobila stipendiju Ministarstva znanosti i Ministarstva okoliša za sudjelovanje na jednoj znanstvenoj konferenciji u SAD, gdje su odmah primili moju prijavu kad su pročitali sadržaj scenarija. Taj kolega (također pokojni sad) nije znao za stipendiju upućenu mi od Ministarstva znanosti i mislio je da će mi moći samo tako isključiti taj rad iz izvještaja o radu na projektu za koji ga je zadužio voditelj da ga napiše. Rekao mi je „mogla si ti dobiti i Oskara, ali to ti nije znanstveni rad!“, na što sam mu odgovorila da mi je upravo Ministarstvo znanosti uplatilo stipendiju za boravak na toj konferenciji s tom temom, na temelju moga scenarija te da oni već imaju registriranu moju referencu za to, što je onda morao, otvorenih usta, usprkos svojoj nekontrolabilnoj ljubomori, upisati u popis mojih radova te godine. No, bilo je i drugih raznih pokušaja omalovažavanja, na nekim sjednicama Odsjeka za sociologiju, gdje su neki od kolega također imali nekolegijalne istupe, pretpostavljam zbog moje otvorene feminističke orijentacije koja im se nije sviđala. U to vrijeme, od početka 1990ih pa sve do negdje sredine 2000.ih Odsjek za sociologiju FFZG-a bio je prilično rigidno muško taborište i trebalo je vremena da se u njemu s uplivom mlađih žena, ali i mlađih emancipiranih muških kolega, danas osjeti napredak u pogledu ravnopravnosti, premda se i dalje može doživjeti suptilni seksizam od strane nekih članova, nažalost.
Pretpostavljam da veoma snažno djelujete i na svoje studentice, što im poručujete i kakve savjete im dajete u okviru pune emancipacije i napretka u svakom životnom aspektu?
Nadam se da djelujem, odnosno, vrlo sam otvorena prema studenticama i studentima, jer imam i muških studenata koji su rodno emancipirani, uglavnom. Doduše, nađu se i neki još uvijek neupućeni, pa se razvijaju diskusije u seminarima gdje raspravljamo o svim temama vrlo otvoreno. Najsretnija sam kad uvidim da je netko promijenio svoj neupućeni i negativni stav prema feminizmu kao „pokretu koji mrzi muškarce“ i sličnim predrasudama. No, ja sam inače takva osoba da volim otvorenu diskusiju, a najviše uživam upravo u radu sa studentima i studenticama, kad vidim koliko im je moguće otvoriti vidike i podržati ih u vlastitoj nesigurnosti te borbi za emancipaciju, ljudska prava i neke životne principe. Imala sam, recimo i neke trans-osobe koje su se baš „outale“ na mome kolegiju Sociologija roda. Imali su sami tako zanimljiva i edukativna izlaganja o trans-osobama da su se drugi studenti/ce na jednom seminaru rasplakali kad su čuli s kakvim se sve predrasudama trans-osobe u društvu suočavaju, što sve moraju podnositi i kako se prema njima postupa, od odbacivanja vlastite obitelji, do psihijatrijskih tretmana eksperimentiranja na njima s lijekovima itd..
Svi moji kolegiji su izborni, ali svake godine moram odbijati dosta studenata, jer ih ne mogu sve primiti prema pedagoškim standardima, nažalost, premda primim uvijek dio i preko kvote. To su na preddiplomskom studiju Sociologija porodice i Sociologija roda, na diplomskom Feminističke teorije i pokreti te na doktorskom studiju sociologije Rod, ženski pokreti i društvo. Pokrenula sam i na Filozofskom fakultetu u Splitu kolegij Sociologija žena (ime je dala kolegica Leburić iz Splita, osnivačica studija) 2008. i uredno ga predavala do prošle godine 2020. kada mi je bivša dekanica FFZG, Vesna Vlahović Štetić, uskratila daljnju dopusnicu za rad, usprkos interesu tamošnjih studenata, s tvrdnjom da se radi o „konkurenciji“, što mi je bilo neshvatljivo objašnjenje, ali nisam imala izbora. To sam onda morala prekinuti, nažalost, jer se prijetilo i sudom, iako je svake godine bilo zainteresiranih studentica i studenata za taj izborni kolegij. Ni danas mi nije jasno zašto se provodi takva politika zatvaranja i odbijanja interesa studenata?
Uvijek studentima/cama dajem preporuke najprije da misle svojom glavom, a tek onda da slušaju razne „autoritete“ od kojih neki mogu biti i zlonamjerni te djelovati u smjeru protiv njihovih prava, a da oni toga nisu svjesni, jer nemaju iskustva. Nastojim ih ohrabriti oko nekih negativnih iskustava kada se dogodi da se o tome javno diskutira, ali i kad mi dolaze na konzultacije, jer doista ima svakakvih teških situacija pojedinih studentica/studenata, kao što je recimo, nasilje u obitelji i sl. Nastojim im usmjeriti pažnju i na idealiziranje „ljubavi“, kad su mladi ljudi zaljubljeni, pa ne vide neke mane karaktera partnera/partnerice te im kažem ako su nešto primijetili što im ne odgovara da se to obično kasnije pokaže u još drastičnijem izdanju, neka se ne zavaravaju da će, recimo, seksizam, omalovažavanje, ljubomora, kontrola i slična ponašanja koja znaju pokazivati neki partneri, proći sami od sebe s vremenom. Obrnuto, najčešće se još to sve potencira, pogotovo kad dođu djeca. Imamo različite teme na seminarima u kojima doista mogu raspraviti različita pitanja o kojima još ne znaju puno ili koja ih muče na osobnoj razini. I od studenata/studentica nerijetko dobivam povratne informacije koliko su im ti moji kolegiji pomogli u životu da neke stvari bolje percipiraju, prepoznaju i da se znaju postaviti tako da sebe zaštite. Meni je najveće zadovoljstvo kad i nakon puno godina sretnem neke od svojih bivših studenata/studentica koji mi potvrde kako su se u životu osvjedočili o tome što su učili na mojim kolegijima i koliko im je to pomoglo.. Onda sam i ja sretna, jer je to dokaz da moj rad nije uzaludan, nego se iz generacije u generaciju vidi ta razlika između neosviještenih i osviještenih studenata/studentica u pitanjima rodne ravnopravnosti. U Hrvatskoj još uvijek nemamo niti ženske niti rodne studije na razini bilo kojeg sveučilišta kao priznati sveučilišni program, premda su takvi studiji, kao i LGBT i slični studiji svugdje u svijetu priznati i potrebni da bi kompleksno suvremeno društvo moglo razumijeti različitosti među ljudima i priznati ljudska prava različitim marginaliziranim grupama. Svi naši susjedi imaju takve studije, da ne govorim o razvijenim zapadnim zemljama, ali i istočnim, nezapadnim, islamskim i šire… Naprosto je svijetu nasušno potrebno daleko veće poznavanje, razumijevanje i uvažavanje rodnih/spolnih identiteta da bi se ljudi mogli lakše povezati, raditi, biti kreativni i uspješni. Inače će alternative biti totalitarne, a to, nadam se, nitko ne bi poželio.
Jeste li ikada imali problema u akademskoj zajednici zbog feminizma i znanstvenog istraživanja tih tema i Vaših stavova o ženskim pravima? Kako ste se nosili s tim i koji je recept za borbu protiv patrijarhalnih struktura?
Jesam, naravno, itekako. Dio sam već gore opisala, kao mlada znanstvena novakinja, asistentica, docentica, ali i kasnije kao profesorica. Najteže mi je padalo to stanje na poslu, bez institucionalne mogućnosti prijave spolnog napastovanja i seksizma, u situaciji gdje je voditelj projekta glavni napasnik, a neki od kolega mu drže štangu i ponašaju se seksistički. Ali, najgori oblik neprijateljstva, kao i mobbinga, imala sam za vrijeme svoga mandata prodekanice za znanost i međunarodnu suradnju, osobito dok sam radila u upravi FFZG za vrijeme dekana Previšića, te nakon što sam javno istupila na studentskoj tribini odobrenoj od dekana „Velečastivi na Filozofskom fakultetu: klerikalizacija visokog obrazovanja?“ (dostupno na youtube). To je bilo u ožujku 2016., povodom objavljivanja štetnosti potpisanog ugovora s KBF-om, kojeg je potpisao bivši dekan Boras mimo znanja članova Fakultetskog vijeća kao ključnog tijela za donošenje odluka fakulteta, a kojemu nije bio predočen tekst ugovora, koji je u potpunosti bio štetan za interese studenata i profesora FFZG. Radilo se o pokušaju integracije sa „zajedničkim dvopredmetnim studijima“, gdje je KBF nudio svoj studij „religijske pedagogije i katehetike“ (vjeronauka), a FFZG je trebao KBF-u ponuditi sve svoje studijske grupe, kojih je više od 20 i usluge poduka po fakultetu, kako bi se vjeroučiteljima omogućilo stjecanje diplome iz još jednog predmeta osim vjeronauka po školama RH i, naravano, time povlašteno zapošljavanje u školama, jer se vjeroučitelji zapošljavaju preko naloga Kaptola, a ne preko natječaja kao i ostali profesori, pri čemu škola nema nikakve ingerencije da o tome odlučuje. Prvotna verzija ugovora je čak omogućavala prijavljenima preko KBF-a da upisuje studije na FFZG mimo prijemnog ispita, dok je za studente FFZG bio obvezan prijemni. KBF je htio i izdavati diplome uime FFZG-a te udjeljivati nam sredstva za studije koja bi se prelijevala preko Ministarstva prvo njemu, a on bi ih milostivo udjeljivao nama. Na toj tribini sam iznijela glavne razloge i argumente za koje mislim da su bili štetni za FFZG, nakon čega je uslijedio pokušaj moga nasilnog isključivanja iz uprave FFZG od strane dekana Previšića, pa kad nije uspio, jer mi je Fakultetsko vijeće izglasalo povjerenje, onda je dekan nastavio s mobbingom protiv mene na način da je zabranio svim fakultetskim službama da sa mnom službeno komuniciraju, oduzeo mi je sve ovlasti, neovlašteno, i uskratio mi posao šest mjeseci u dekanatu. U međuvremenu me izvrijeđao i oklevetao preko medija, iznoseći niz neistina protiv moga rada i mene osobno. Nakon šest mjeseci maltretiranja i ponižavanja, koje je kulminiralo na sjednici Fakultetskog vijeća na kojoj mi nije htio dati riječ više od dva i pol sata, gdje sam morala slušati svakakve uvrede i laži o meni i mome radu od strane njega i drugih prodekana, članovi Vijeća su se usprotivili i tražili da mi se dadne riječ da bi nakon moga istupa krenula još gora hajka protiv mene, a članovi Vijeća su se spontano povukli te su neki kolege profesori izjavili da ih je „sram pred našom djecom“ (studentima) da se jedan dekan tako ponižavajuće ponaša prema prodekanici (meni osobno). Pritom su i glavna tajnica fakulteta i druga prodekanica vršile pritisak na mene da dam ostavku, maltretirale me pozivima i sms-ovima, drugi prodekani (koji su svi podržavali KBF zajedno s dekanom i rektorom, a protiv interesa FFZG) su me ekskomunicirali i ignorirali. U listpadu 2016. rektor Boras me nezakonito smijenio uz pomoć Senata, koji inače uopće nema ovlasti da smjenjuje prodekane. Još uvijek se vodi, već 4. godinu, sudski spor oko te moje nezakonite smjene, gdje me zastupa Sindikat znanosti i visokog obrazovanja, ali u kojem se intervenira. Predmet je već dva put vraćen u žalbenom postupku na županijski sud, jer je prethodna odluka županijskog suda ustanovila pogreške u postupku prvostupanjskog suda koji je utvrdio da „prodekan nije radno mjesto“, premda se onda ne bi moglo niti dobiti plaću s pripadajućim koeficijentom niti za dekane, niti za prodekane, a što je sve propisano kao „radna mjesta“ u Vladinoj uredbi o radnim mjestima s koeficijentima složenosti poslova u javnoj upravi. Tužba je bila podnijeta zbog moje nezakonite smjene od strane Senata iz uprave FFZG. No, u hr pravosudnom sustavu iskreno nemam nade da ću taj postupak moći dobiti. Inače, cijeli cirkus oko štetnog pokušaja nametanja integracije s KBF-om FFZG-u opisala sam kroz svoje iskustvo kao autetnografski rad koji je objavljen u 1. broju 2018. časopisa Sociologija pod naslovom „A Case Study of Retraditionalization and Clericalization of the Croatian Society: „Feminist Threat“ at the Governing Position of a Higher Education Institution“. Nakon istjerivanja mene i iz članstva u Senatu SUZG, čija sam bila legitimno izabrana članica, dok me nisu „obrisali“ gumicom dekan Previšić i rektor Boras, opet mimo procedure, dobivala sam informacije od nekih kolega sa Senata da se o meni govori u sveučilišnim krugovima kao o „vještici“. To su interesantne spoznaje i iskustva, jer tek u nevolji vidite tko su vam pravi prijatelji, a tko glumatala te koliko ima glumaca zapravo? I tako, nakon toga iskustva, moj život više nije isti kao prije, premda i dalje zastupam iste ideje koje sam zastupala, premda sam i dalje feministkinja i radim na projektima vezanim uz reprodutkivna prava žena itd., zastupam ženska prava. No, osjećaj gorčine i neke vrste „uzaludnosti“ borbe u kojoj ste na vjetrometini sami, bez podrške ženski udruga ili nekih kolega koji su bili svjesni kolika bi šteta bila za budućnost obrazovnog sustava RH da se nije osujetio taj pokušaj klerikalizacije, koji je inače imao i dalekosežne planove za cijelo sveučilište, ureže se u tijelo i mozak i ostajete sami.. Kad sam 2017. godine bila na jednoj međunarodnoj feminističkoj konferenciji u Beogradu, gdje sam referirala o tim događanjima na FFZG-u, pitale su me kolegice feministkinje – kako to da mi feminističke udruge u Hrvatskoj nisu dale podršku? Rekla sam da ne znam, da to treba njih pitati. Ali, i danas je feministička scena u Hrvatkoj jadno razjedinjena. Tu su se pojavile neke nove udruge koje su poprilično transfobne, antirodne i zapravo nas vraćaju više od 50 godina unatrag te zastupaju ista stajališta kao i neokonzervativne udruge UiO, Vigilare i slične. Mislim na HRP i takve netolerantne grupe, tako da je budućnost feminizma u Hrvatskoj poprilično žalosna i ostaje izolirana, daleko izvan širih sklopova postignuća međunarodnog feminizma i otvaranja novih perspektiva za žene.
Nosila sam se sa svime prilično izdržljivo, jer nisam osoba koja će pokleknuti na nečije prijetnje, ucjene, uvrede itd., čega je bilo na tone, ali se postavlja pitanje smisla, ako nema ženske solidarnosti kao niti solidarnosti interesnih struka koje bi, po meni, trebale biti zainteresirane za stvaranje zajedničke platforme protiv klerikalizacije obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj, kao i protiv klerikalizacije društva u perspektivi, onda nečiji osobni angažman ostaje usamljen i neučinkovit, jer jedna lasta ne čini proljeće.. Sad je to iza mene i jako biram količinu i svrhu nekih ideja i angažmana zbog kojih ću se uključiti u nešto ili neću. No, uvjek mi ostaju moji studenti kao svjetionik nade koji postojano svijetli u mraku ovih destruktivnih i teških promjena koje su dovele hrvatsko društvo do ruba ponora.
