Europska prvakinja u parakarateu Daniela Topić i mama Mihaela svjedoče da ustrajnost i ljubav vode do zlata

2022-06-14T18:07:56+00:0014. lipnja 2022.|Sport|

Piše: Antonija Dujmović

Povijesno prvo europsko zlato za Hrvatsku u parakarateu osvojila je dvadesetogodišnja Daniela Topić. Titulom europske prvakinje okrunila se u svibnju na EP-u u turskom gradu Gaziantepu. Ovo zlato stiglo je nakon prošlogodišnje bronze s EP-a u Poreču i dokaz je kontinuiranog napretka mlade parakaratašice koja se natječe u kategoriji K22, sportaša s intelektualnim teškoćama.

“Europsko zlato Danieli znači jako puno, ona je svjesna svoga uspjeha, naučila je da se trudom i upornosti može postići zlatna medalja. Ponosna je i sretna, a i cijela obitelj je jako ponosna na njezin uspjeh”, kaže nam njena mama Mihaela Topić koja ju u stopu vjerno prati kroz karijeru.

Daniela se karateom bavi sedam godina i naporno trenira svaki dan. A kakav je osjećaj biti majka europske prvakinje Mihaela otkriva za naš portal.

“Na karate smo krenuli prvenstveno radi zdravlja, nismo nikad mogli pomisliti da ćemo tako nešto doživjeti. Ja sam kao majka ponosna na nju, ali isto tako i da nije osvojila zlatnu medalju ja bih i dalje bila ponosna na nju. Volim je jako i mogu reći da je više ona nas naučila o bitnosti životnih vrijednosti nego što smo mi roditelji naučili nju.”

Daniela i mama Mihaela Topić / Foto: privatni album

Daniela je protekle četiri godine zaredom osvojila Prvenstvo Hrvatske. Lanjsko 2. mjesto s Europskog prvenstva u Poreču i 5. mjesto sa Svjetskog prvenstva u Dubaiju bili su uvertira najnovijem zlatu. A pored karatea Daniela trenira i taekwondo u TK Rugvica. U ovom je sportu dvije godine zaredom također bila državna prvakinja.

“S osam godina započeli smo s plivanjem u Plivačkom klubu Natator kod Ane Sršen, trenirala je plivanje osam godina, u isto vrijeme smo krenuli i na karate i poslije na taekwondo”, priča mama Mihaela o Danielinim sportskim odabirima.

Za svakog je roditelja spoznaja da ima dijete s teškoćama u razvoju na samom početku veliki šok. Ni Mihaeli nije bilo drugačije, no prihvatila je ovaj životni izazov.

“Kad sam je rodila imala sam 23 godine, Daniela je imala rupice na srcu, ugruške u mozgu, nije bilo lako, ali od prve sekunde kad sam je ugledala osjećala sam toliku veliku ljubav prema njoj i veliku želju i strast da joj oko svega u životu pomognem i omogućim život dostojan jedne princeze”, prisjeća se Mihaela.

“Daniela ima četiri godine mlađeg brata Vinka. On je bio njezin najveći pokretač, on joj je u počecima svojim primjerom davao snagu i podršku da se bavi sportom, zajedno su trenirali plivanje, karate, poslije je brat odustao a ona je nastavila bez njega. Moram naglasiti da nije bilo Vinka sve bi bilo puno teže, jer njezin brat je bio njezin uzor. Naravno i ja sam s njome zajedno trenirala od prvoga dana, u počecima sam se bojala da ju netko ne trkne i sruši na pod jer prije je uvijek bila jako nestabilna, jedva je trčala, nogu nije mogla ni podići od poda”, priča Mihaela.

Daniela i Vinko Topić – brat je uzor i velika potpora uspješnoj parakaratašici / Foto: privatni album

Ustrajni rad, neizmjerna podrška i ljubav obitelji osnažili su Danielu do te mjere da danas postiže sportske rezultate koji čine ponosnom cijelu obitelj. Prije dvadeset godina, kada je rođena, kaže njena majka, teško bi mogli pomisliti da je na svijet stigla buduća europska prvakinja.

“Nikad nisam mogla uopće pomisliti da bi se nešto takvo moglo dogoditi, ali moram reći da bih bila isto tako na nju ponosna i da nije osvojila zlatnu medalju jer za mene je veliki uspjeh što smo uopće otišli na Europsko prvenstvo.”

Daniela Topić na pobjedničkom postolju / Foto: privatni album

Bavljenje sportom osnažujući je element u životu svakog čovjeka. Pitamo Mihaelu što bi u tom pogledu poručila roditeljima djece s Down sindromom?

“Poručila bih im da je sport izrazito bitan za razvoj djece, za njihovu koordinaciju, ravnotežu, samopouzdanje, socijalizaciju. Evo, Daniela je najbolji dokaz tomu. Treniranje karatea, pa s time i uspjeh kojeg postiže, stvara joj osjećaj samopoštovanja, discipline, a tako stječe i veliki broj prijatelja.”

Na EP-u u turskom Gaziantepu Hrvatsku su predstavljala 24 natjecatelja u karateu te 3 u parakarateu. S ukupno osvojena tri zlata (dva pojedinačna i jedno ekipno), srebrom i broncom Hrvatska se svrstala u vrh najuspješnijih zemalja na natjecanju. / Foto: fb HKS

Danas mnogi roditelji muku muče kako djecu uopće odvojiti od različitih ekrana i displaya i zainteresirati ih da ustraju u nekom sportu. Pored toga, nekima značajnu prepreku predstavlja i financiranje sportskih aktivnosti, poglavito u periodu kada mladi sportaši dođu u jednu natjecateljski zahtjevniju fazu. Ipak, bez podrške obitelji i entuzijazma pojedinaca nezamisliv je bilo kakav uspjeh.

“Mi imamo veliku sreću što treniramo u Karate Klubu Alfa, gdje je predsjednik kluba, ujedeno i naš trener, gospodin Damir Barić. Njegov sin Stipe također ima Down sindrom i višegodišnji je državni prvak u karateu. Trener Damir osim što ima veliko znanje, strpljenje, bogato iskustvo, ima izrazito veliko srce, moju je Danielu jako puno naučio i najzaslužniji je za njezin ostvareni rezultat. Vrlo je vjerojatno da nije bilo njega mi karate ne bi niti trenirali”, iskreno će Mihaela, ističući važnost emocionalne povezanosti, “Daniela obožava ići na karate, voli svoje trenere Damira i Marijanu i svoje prijatelje – Stipu kojeg naziva Baraba, Josipa kojeg naziva brat Šteko i Roka kojeg naziva Majstor. Veseli se i jedva čeka da ih vidi, iz toga razloga se stvaraju veliki rezultati.”

Daniela Topić i trener Damir Barić / Foto: privatni album

Mihaela je ujedno i u ulozi Danieline trenerice, prati je na svim natjecanjima i putovanjima. Na pitanje koliko je zahtjevno biti roditelj sportaša s intelektualnim teškoćama spremno odgovara:

“Meni nije zahtjevno, ja svoju Danielu jako volim, za nju mi ništa nije teško napraviti. Moja jedina zadaća je da moja kćer bude sretna i zadovoljna, sve što nju veseli, veseli i mene. Postoje dani kada me zaboli glava ali mi moja Daniela kaže “Micko nema švercanja”. Ja nisam službeno trener već s njome zajedno treniram, usudila bih se reći da je ona sada moj trener.”

Mihaela, kao izrazito posvećena majka, odiše neiscrpnom energijom. No, kao većina žena, i ona ima drugih obveza koje nastoji uskladiti.

“Zaposlena sam na četiri sata i to mi jako puno znači. Tako se mogu posvetiti Danieli i njezinim aktivnostima, a imam i veliku podršku svoga supruga što mi neizmjerno puno znači.”

Stranica koristi web kolačiće Više informacija Prihvaćam
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.