Piše: Ivana Perković Rosan
Knjigom ‘Djevojka u gradu: djevojaštvo u 19. stoljeću’ Dubravka Zima dala je sjajan uvid u to s čime su se sve žene nekada morale nositi i požnjela veliki uspjeh i interes publike. Ova sveučilišna profesorica, znanstvenica i književnica iz Zagreba, koja je objavila niz publicističkih naslova među kojima biografiju Ivana Brlić Mažuranić ‘Praksa svijeta’, u intervjuu za portal Žene i medije otkrila je i neke ideje za nove knjige. Naravno, za početak smo se dotakli aktualne knjige.
Kako biste ukratko opisali položaj gradske djevojke u 19. stoljeću?
Djevojke koje odrastaju u devetnaestostoljetnim gradovima proživljavaju bitno različita djevojaštva ovisno o svojem društvenom i klasnom položaju – građanske kćeri, osobito iz dobrostojećih građanskih obitelji, mogu uživati u privilegiji produljenog djevojačkog razdoblja (koje se u građanskim obiteljima uglavnom odnosi na period od 14. do 24. godine života, nakon što je djevojka završila dostupno obrazovanje) u kojem sudjeluju u društvenom životu grada, posjećuju kazališne predstave, redovito polaze na privatne ili javne plesove, u odijevanju prate građansku modu, primaju satove pjevanja ili poduke u sviranju glasovira, sa svojim guvernantama razgovaraju na francuskom jeziku, okružene su djevojkama iz istog društvenog sloja i postupno se pripremaju za brak. Njihove obitelji od njih, uglavnom, ne očekuju nikakav angažman u kućanstvu jer se za to brine plaćena posluga. Za razliku od toga, njihove vršnjakinje iz neprivilegiranih društvenih slojeva – djevojke radnice, sluškinje, naučnice – u istom životnom razdoblju i u istim gradovima nerijetko rade više od 10 sati dnevno i za djevojačku dokolicu nemaju ni vremena ni novaca. U izvorima koje sam proučavala navodi se da djevojčice već od 12 godina kreću na posao (iznimno čak i s 10 godina), te je jasno da u takvim okolnostima nemaju prilike iskusiti zadovoljstva u kojima uživaju njihove građanske vršnjakinje. U knjizi djevojaštvo promatram kroz nekoliko odabranih fenomena – odnos djevojaka i prostora, djevojačkog obrazovanja, djevojačke tjelesnosti, djevojačke društvenosti i afektivnosti – i u svim tim područjima djevojačka se iskustva drastično razlikuju s obzirom na njihovu klasnu pripadnost. Kao sasvim maleni primjer mogu navesti motiv djevojačke sobe, koja je za građanske kćeri svojevrsna prostorna norma, dok radničke obitelji često ili redovito žive u jednome prostoru i svojim kćerima ne mogu osigurati prostore privatnosti. Što se pak obrazovanja tiče, tek pred kraj stoljeća u Zagrebu se otvara tzv. Privremeni ženski licej, osmogodišnja škola za djevojke koja predstavlja svojevrstan pandan gimnazijskom obrazovanju nakon kojega ambicioznije djevojke mogu, uz posebnu molbu, polagati čak i gimnazijsku maturu. Nije, međutim, neočekivano što su prve licejke mahom iz viših društvenih slojeva. Prije otvaranja liceja maksimum djevojačkog obrazovanja predstavljaju trogodišnje i četverogodišnje više djevojačke škole u koje se mogu upisati djevojčice nakon završene (četverogodišnje) obavezne pučke škole i koje djevojčice obrazuju za domaćinske poslove ili za učiteljice.
U čemu se položaj gradskih djevojaka značajnije razlikovao od položaja seoskih?
Premda nisam podrobnije istraživala seosko djevojaštvo u 19. stoljeću, na temelju izvora koje sam čitala mogu zaključiti da se gradsko i seosko djevojaštvo u bitnome podudaraju što se tiče očekivanja okoline – za djevojke na selu i u gradu njihova primarna okolina uglavnom može zamisliti samo udaju i majčinstvo kao njihove buduće životne odabire. Seoske djevojke ta budućnost čeka nešto ranije nego njihove gradske vršnjakinje, barem tako pokazuju statistički podaci, a uz to seoska djevojka već od rane dobi radi napornije, dulje i specificiranije poslove od građanskih kćeri, ali ne i od gradskih djevojaka – radnica. Seoska djevojka, nadalje, nerijetko napušta školovanje čak i prije završene obavezne četiri godine, a nastavak školovanja nakon toga je zaista iznimka i tek na samom kraju 19. stoljeća to se postupno mijenja. Možda se sjećate Lovrakovog romana Vlak u snijegu, u kojem se u prvom poglavlju lamentira kako seoski roditelji nerado puštaju djecu u školu – a roman je objavljen 1933. godine!
Koje biste tadašnje norme ponašanja izdvojili kao danas nezamislive?
Možda ne bih odabrala termin „nezamislivo“ jer nam blagodati interneta svakodnevno serviraju raskošan spektar bizarnih ideja o poželjnom djevojačkom ponašanju… No ipak, čitati devetnaestostoljetne pedagoške elaboracije o djevojkama i o tome što im je primjereno, a što zabranjeno, bilo je prilično zahtjevno iskustvo – pri tom mislim ponajviše na rasprave o djevojačkom obrazovanju i nevoljkost pedagoških autoriteta da djevojkama dozvole više školovanje, kao i na mučan podatak da se razmjerno napredna nastavna osnova za djevojke propisana podzakonskim aktima uz tzv. Mažuranićev školski zakon iz 1874. petnaestak godina kasnije vraća nekoliko koraka unatrag s novim školskim zakonom iz 1888. čiji propisi djevojačko obrazovanje reduciraju, smanjuju općeobrazovne sadržaje a povećavaju satnicu iz ručnog rada i domaćinstva. Moram priznati da mi je nezamisliva upravo ta pedagoška volja da se dječaci i djevojke razdvoje u školskom sustavu i da se tako tvrdoglavo i dugotrajno, praktički do kraja stoljeća, djevojkama brani više obrazovanje.
Kako su bile tretirane djevojke koje su odstupale od društvenih normi?
U pedagoškom odnosno školskom kontekstu, neposlušnost i kršenje pravila oduvijek su se kažnjavali, a tako je i danas. Izvori koje sam proučavala navode različite sankcije kojima se nastoji disciplinirati djevojke, od školskog zapta odnosno „zatvora“ od nekoliko sati (pri čemu se broj sati određuje prema težini djevojačkog prekršaja), pa sve do izbacivanja iz škole. No odstupanje od normi nije samo neposluh, tako da, primjerice, u zapisnicima iz tzv. samostanske preparandije koja je djevojke podučavala za buduće učiteljsko zvanje nailazimo na neobične, pa i nelagodne primjere u kojima se djevojkama ne dozvoljava upis u školu zbog nenormativnih situacija za koje djevojke nisu krive – primjerice, ako su ljevakinje, imaju neuredan rukopis ili nemaju sluha. No ovo se pitanje može shvatiti i na razini reprezentacije – predodžbe o djevojkama na kakve nailazimo u novinskim člancima, u pedagoškim traktatima, romanima i dramama u tome periodu uglavnom djevojku prikazuju kao ljupku, smjernu, umiljatu, radišnu, stidljivu, pobožnu, poslušnu, doličnu djevojku iz građanske klase koja je završila minimalno obavezno školovanje i dane provodi čekajući prikladnog ženika. Diskurs reprezentacije radikalno negativno ocrtava djevojačke figure koje odstupaju od tih normi. Pedagoški pisci i spisateljice ne libe se djevojku koja ne želi brak i majčinstvo kao jedinu mogućnost – ocrtati kao neprirodnu, odurnu, nakazu.
Uočavate li nešto što je ostalo isto i danas?
Djevojačka prijateljstva i djevojačka volja da se nekako izmakne roditeljskom i pedagoškom nadzoru. Zanimljivi su mi bili i odnosi među sestrama koji su znali biti divni i idilični, ali i zategnuti i komplicirani, što se, rekla bih, nikada neće promijeniti.
Dubravka Zima / Foto: Privatni album
U knjizi spominjete i to kako u to vrijeme postoji bojazan da obrazovanje djevojaka donosi mogućnost pobune?
Riječ je o implicitnoj bojazni od djevojačkog prevrata odnosno od činjenice da se obrazovanijim djevojkama teže upravlja. Čitamo li pedagoške rasprave o višem djevojačkom obrazovanju posvuda nailazimo na neizrečen, pa i neizreciv strah od mogućeg djevojačkog osporavanja društvenog poretka koji im toliko toga brani. Djevojke su simboličan zalog nacije, one su buduće majke i po njima se nacija reproducira te se u raspravama o potencijalnom višem obrazovanju jasno zrcali strah od mogućeg djevojačkog odbacivanja te uzvišene društvene i nacionalne zadaće ako im se osladi nauka. Ako se djevojkama dozvoli više obrazovanje, one možda više neće biti zadovoljne samo brakom i majčinstvom, ili, što je još gore, možda to neće niti željeti. Da nije tako okrutno, bilo bi dirljivo gledati sve napore pedagoških pisaca kojima se nastoji djevojkama brak i majčinstvo prikazati kao najpoželjniji i najuzvišeniji djevojački zadatak. Razvoj obrazovanja pokazao je da je taj strah bio opravdan i da su djevojke, kad su napokon dobile pravo na obrazovanje, zaista počele preispitivati društvene obrasce koji su ih sputavali.
U knjizi, između ostalog, navodite primjere iz dnevnika Dragojle Jarnević i Ivane Brlić Mažuranić te memoara Vilme Vukelić. Koliko ste radili na knjizi i koliko su Vam bili dragocjeni navedeni dnevnici za primjere kako su žene živjele u to doba? Dragojla je posebno odudarala od žena tog vremena, svojim izborom se nikad nije udala?
Knjigu sam pisala deset mjeseci, u vrijeme slobodne studijske godine, što mi je omogućilo da se istraživanju u potpunosti posvetim. Dio je istraživanja bio usmjeren na dnevničke tekstove djevojaka, od kojih su najvažniji dnevnički zapisi Dragojle Jarnević i djevojački dnevnik mlade Ivane Mažuranić. Vilma Vukelić rođena Miskolczy nije, nažalost, pisala dnevnik, ali je zato o svojoj mladosti napisala opsežne i nevjerojatno interesantne memoare. Iz ta tri teksta rekonstruirala sam velik dio djevojačkih života u građanskoj obitelji u 19. stoljeću, pri čemu svaka od tih zapisivačica živi kao djevojka u drugome gradu – Dragojla Jarnević djevojaštvo je proživjela u Karlovcu, Ivana Mažuranić deset predadolescentskih i adolescentskih godina provodi u Zagrebu a Vukelić odrasta u Osijeku provevši i godinu dana u djevojačkom internatu u Beču. Zapisi koje su ostavile vrlo neposredno i gotovo raskošno svjedoče o građanskim djevojaštvima u širem rasponu 19. stoljeća, od ranih 1830-ih (vrijeme Jarnevićkine mladosti), preko 1880-ih (adolescencija Ivane Mažuranić) i 1890-ih (Vukelićkino djevojaštvo). Dragojla Jarnević zaista je bila posebna žena, izrazito drukčija od djevojaka i žena u svojoj sredini, barem sudeći po njezinom dnevniku. Njezin je primjer u neku ruku i signifikantan i reprezentativan – ona navodi, primjerice, svoje nezadovoljstvo i ogorčenost lošim obrazovanjem koje je primila i stoga se sama obrazuje koliko god može, te kasnije u životu, zahvaljujući samoobrazovanju, radi kao guvernanta, pa i učiteljica. Nije se udala, premda je imala dosta prosaca, ali nikako nije mogla pristati na brak s muškarcem koji joj ne imponira. Majčinu kritiku zbog odbijanja prosaca suzbijala je radom i samostalnim zarađivanjem (šivanjem). Njezini dnevnički zapisi otkrivaju senzibilnu, pametnu i sposobnu ženu koju njezina sredina ne razumije i osuđuje.
Što Vam je bilo posebno zanimljivo od stvari koje su se zamjerale ženama, a muškarcima su bile dopuštene?
Pitanje u određenoj mjeri sugerira nesrazmjer u seksualnom ponašanju mladića i djevojaka, no to nije tema u mojoj knjizi. Povjesničarka Iskra Iveljić piše o tome, između ostaloga – o izrazito strogom seksualnom moralu kojim se disciplinira djevojka i onom propusnijem kojim se regulira muško ponašanje pri čemu se prešutno tolerira muško stjecanje seksualnog iskustva s prostitutkama. U knjizi se time ne bavim – djevojački tekstovi koje sam čitala ne tematiziraju seksualnost ni u kojem smislu. U knjizi se bavim, s druge strane, imagološkim nesrazmjerom koji implicitno odražava spomenute dvojne seksualne standarde –diskursom „razdraživanja čuvstva“ kako bih ga nazvala. Pedagoški se diskurs strašno boji djevojačkih čuvstava i njihovog razdraživanja, neprestano propovijedajući djevojačku smjernost, doličnost i umjerenost, pri čemu se to implicitno odnosi na potencijalne zaljubljenosti i ljubavne strasti. Mladićima se, pak, snažna čuvstva ne samo ne brane nego i preporučuju – pri čemu se snaga čuvstava kod mladića odnosi na pregalaštvo (osobito nacionalno), na osjećaje prema domovini, na junaštvo i slično. Čuvstvenost – što god ona bila – djevojkama ne doliči, za mladiće je poželjna.
Već radite na novoj knjizi?
Ne bih to baš nazvala radom, no imam nekoliko ideja koje bih u budućnosti voljela zaokružiti u dulje studije. Voljela bih napisati knjigu o povijesti hodanja, s naglaskom na povijesti djetinjstva i djevojaštva, o čemu sam napisala nekoliko članaka. Također bih voljela napisati knjigu o djevojkama koje su prilično aktivno sudjelovale u đačkom štrajku 1912. i bile članice tzv. Stenjevačke republike unutar koje je isplaniran i izveden atentat na Slavka Cuvaja iste godine. O tim događajima piše Josip Horvat u sjajnoj knjizi Pobuna omladine, u kojoj iz pobune posve izostavlja djevojke, a ja bih ih željela u nju vratiti. Naposljetku, zanimljiva mi je i tema jugoslavenskog novog vala, posebice predodžbe o djevojkama u tom kontekstu. Nadam se da će se barem jedna od tih ideja u dogledno vrijeme realizirati kao knjiga.
