Foto: Tomislav Čuveljak
Razgovarala: Josipa Bubaš
Nalazimo se u prosinačko podne, u kafiću u centru grada, u kojem konobar ne skriva divljenje prema radu dr. Jasenke Grujić. Dr. Grujić otvara razgovor navođenjem pjesme o rudarima Les Corons francuskog šansonjera Pierrea Bacheleta koju je slušala putem. Druga pjesma istog autora bila je dio soundtracka poznatog erotskog filma Emmanuelle. Kroz ovog autora, koji na stol donosi dvije komponente – klasnu i erotsku, doktorica definira smjer razgovora. Naglašavajući kako nam je prijeko potrebna nadgradnja, kako nema ništa bez poezije, dr. Grujić pojašnjava:
“U ovako konzervativnom, lopovskom i licemjernom društvu kakvo je naše, upravo je klasni aspekt ženskog života izuzetno zanemaren. Kada sam krenula pisati knjigu o kontracepciji, nisam imala na umu samo seksualnost. Kontracepcija postoji da bi se seksualnost oslobodila imperativa prokreacije kao jedine svrhe spolnog čina, no taj me stereotip manje zanimao. Knjigu sam pisala za one žene kojima obitelj nije dostupna, ženama koje iz različitih razloga žele odgoditi trudnoću. Neke se moje kolege sprdaju s klasnim aspektom spolnosti, ali sigurno je da postoji razlika u medicinskom tretmanu i kvaliteti usluge ovisno o socijalnom statusu žene, a pri tom ne mislim o kvaliteti smještaja nego kvaliteti dostupnih im stručnjaka.
Josipa: Što konkretno podrazumijevate pod klasnim aspektom spolnosti?
Dr. Grujić: Što se klasnog aspekta tiče, već statistika govori da se većina prekida trudnoće događa između 30 i 40 godine. To su uglavnom udane žene koje rade i imaju djecu ali ne mogu si priuštiti ili ne žele imati više djece nego što mogu odgojiti, što je odgovorno i prema sebi i prema društvu i u konačnici, prema djeci. Pogledajte što se događa s ostavljenom djecom, i koliko je komplicirana situacija s usvajanjem. Knjiga Kontracepcija je mojom, uredničkom, izdavačkom i recenzentskom upornošću i hrabrošću proizašla upravo iz tih motiva. Recenzenti su je kvalificirali kao znanstvenu monografiju. Unatoč takvoj kvalifikaciji, pisana je pristupačnim jezikom kojim sam nastojala objasniti sve tako da je razumljivo čitateljicama svih dobi i nivoa obrazovanja. Kako bih dodatno pojasnila složenije, medicinske dijelove, na kraju svakog poglavlja nalaze se pitanja koja sažimaju najbitnije stavke.
Josipa: U Hrvatskoj ne govorimo samo o kvaliteti, već i o dostupnosti medicinskih usluga, poput prekida trudnoće.
Dr. Grujić: Zakon iz 1978. godine, uz izmjene, dozvoljava abortus i Ustavni sud je odredio 2017. da je taj zakon sukladan Ustavu RH. Nažalost, postoji priziv savjesti koji je ušao u Zakon o liječništvu 2003., kada je na vlasti bio SDP. Tadašnji ministar zdravstva tvrdio je da nije bio svjestan koliko će primjena tog zakona uzeti maha. U mnogim je zemljama priziv savjesti ozakonjen jer su mnoge države popustile pod naletom konzervativizma. Švedska se, primjerice, dobro drži jer imaju pameti i znaju što znači ukinuti ženama pravo na odluku.
Josipa: S obzirom na ranije spomenutu instancu priziva savjesti, što mislite o otvaranju Medicinskog fakulteta pri Katoličkom sveučilištu?
Dr. Grujić: Ateističkog sam svjetonazora i ponosim se time, jako cijenim primjerice Michela Onfraya, francuskog ateističkog filozofa koji razotkriva licemjere religijskih pristupa, pogotovo u odnosu prema ženama i homoseksualnosti. Naravno da, kao građanka države koja poštuje Ustav i članak 42. Ustava, smatram da bilo koja institucija koja ima veze s bilo kojom crkvom ne smije biti povezana s javnim servisima i službama kakav je, primjerice, medicinski fakultet. Imala sam priliku vidjeti njihov kurikulum za buduće visokoobrazovane primalje u kojem se ne govori ništa o kontracepciji, potpomognutoj oplodnji i prekidu trudnoće. Pitam se kakve su to primalje i gdje mogu naći posao!? U našoj se državi, naravno, mogu zaposliti, ali ne mogu pomoći ženi. U inozemstvu postoji veliki broj religijskih bolnica, ali žene znaju što ih tamo očekuje – primjerice o izvanmaterničnoj trudnoći u takvim bolnicama ne odlučuje medicinsko nego etičko povjerenstvo u kojemu sjede svećenici. Na jednom sam okruglom stolu upravo stoga predložila da crkva financira gradnju vlastite bolnice i da puste javno zdravstvo na miru. Crkva bi mogla utemeljiti bolnicu u kojoj se znaju pravila i svjetonazorska tumačenja, ali ona se ne drže uvijek znanosti i pacijentice bi to morale znati. Enciklika Evangelium vitae i Humanae Vitae kažu da je kontracepcija zabranjena. Ako je tako, onda na vaše pitanje odgovaram da je bezobraština da se crkva služi resursima koje svi mi plaćamo iz vlastitog sekularnog džepa. Crkva može napraviti bolnicu i tamo zaposliti koga žele, ali javno zdravstvo je javno zdravstvo i u njemu crkvena pravila nemaju što raditi. Međutim, na visokim pozicijama u javnom zdravstvu sjede ljudi koji su u sprezi s klerokonzervativnim snagama koje odgovaraju desnim politikama i pritiscima, da to nije slučaj, ni priziv savjesti ne bi mogao biti toliko raširen. Treba jasno naglasiti da je prekid trudnoće javno-zdravstveni i medicinski, a ne svjetonazorski problem i treba se odmaknuti od daljnjih rasprava po tom pitanju.
Josipa: Nedavno ste proveli istraživanje o dostupnosti pobačaja u hrvatskim bolnicama. Možete li reći nešto o tome?
Dr. Grujić: Što se istraživanja tiče, razlog radi kojega sam istraživanje pokrenula, bilo je to što sam pozvana u Bruxelles da govorim o dostupnosti pobačaja ali i dajem odgovore o toj temi, a odabrana sam uz četiri stručnjakinje iz Europe i SAD-a. Govorila sam, dakle, o dostupnosti pobačaja u Republici Hrvatskoj pred Komitetom za ženska prava i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta 19.9.2023.
Kada sam odlučila istražiti dostupnost prekida trudnoće u RH, znala sam da se ne mogu poslužiti podacima Zavoda za javno zdravstvo, niti se obratiti kolegama koje se muče uskladiti dostupne podatke. Bila sam upoznata sa situacijom jer sam i sama slala pacijentice na prekid trudnoće u Brežice, gdje idu mnoge Zagrepčanke, a to se, naravno ne evidentira u našoj statistici. Kontaktirala sam ljubazne slovenske kolege. Za 2022. godinu dobila sam podatak da je 207 žena iz Hrvatske tamo prekinulo trudnoću. To nije toliko veliki broj, ali s obzirom na to da oko 2 000 žena u nas pristupi voljnom prekidu trudnoće, čini veliki postotak. Pri davanju podataka, naše bolnice nisu bile sve suradljive, no pozvala sam se na Zakon o pristupu informacijama. Imala sam odvjetnicu, i na kraju sam dobila podatke od svih bolnica.
Istraživanje ukazuje na brojne nepravilnosti radi kojih bismo se trebali zabrinuti, ali nitko se ne brine. Primjerice, postoje male bolnice koje ne rade prekide trudnoće nego šalju pacijentice u veće centre, i upravo tu dolazi na vidjelo klasni aspekt – žena mora sjesti u auto, platiti put, možda negdje prenoćiti, nešto ponijeti sa sobom. To je nepravda prema ženama, i to se ne može tolerirati. Imate i situaciju da se u jednoj bolnici na savjest ne priziva nitko od ginekologa, ali se prizivaju svi anesteziolozi, i ta bolnica ne radi prekide trudnoće. Onaj tko zna smjernice Svjetske zdravstvene organizacije će staviti ozbiljan prigovor na znanje tih liječnika o postupku abortusa, budući da se za male prekide s adekvatnim instrumentima i ne trebate opću, nego lokalnu anesteziju koju daje ginekolog. Danas moderna medicina sugerira pobačaj medikamentima, a ti su lijekovi odobreni u Hrvatskoj od 2019. godine. Prvi je takav prekid trudnoće izvršen u Rijeci 2015. godini, i od tada ga ondje i u još nekim centrima rade redovno, no neke žene ne žele ili ne mogu koristiti medikamente iz zdravstvenih razloga i treba im omogućiti kirurški zahvat. Međutim, ako dođete u kliniku Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i tražite kirurški pobačaj, reći će vam da rade samo onaj medikamentni. Zato se ne trebamo čuditi slučaju gospođe Čavajda. Moguće je da kolege više nemaju kirurške kompetencije prekinuti trudnoću u bilo kojem tjednu da bi spasili ženi život.
Istraživanje sam posvetila ženama koje moraju napuštati svoj grad, svoje mjesto življenja, da bi obavile prekid trudnoće.
Josipa: Je li moguće zakonski osigurati da svaka bolnica mora izvršiti prekid trudnoće?
Dr. Grujić: I mora, no manje bolnice rade ugovore s većom bolnicama i tamo prebacuju pacijentice, što nipošto nije isto. Također, u svakoj ljekarni mora postojati day-after tableta tj. hitan kontraceptiv (to nije abortivno sredstvo). Nažalost, danas u ginekološkim ordinacijama rade predivne mlade ginekologinje koje se prizivaju na savjest i ne žele pisati recepte za kontracepcijske pilule. U Zakonu o liječništvu iz 2003. piše da liječnik koji se priziva na savjest mora osigurati pacijentici uslugu specijalista iste struke, no realitet je drukčiji.
Josipa: Prema vašim saznanjima, rade li liječnici koji se pozivaju na priziv savjesti privatno prekide trudnoće?
Dr. Grujić: Ne znam, nisam DORH. Šutnja mojih kolega puno govori – ako krade ministar zdravstva i vrhunski doktori, ako su mafijaši u sprezi s vlašću, što mi možemo, padaju u vodu naše ideje o klasnoj i rodnoj ravnopravnosti. Nedavno me posjetilo dvoje tinejdžera koji su bili na pregledu kod mog kolege i zatražili su prekid trudnoće medikamentima, na što im je on, unatoč preporukama WHO-a koje sugeriraju medikamentni prekid trudnoće, dao informaciju da ta metoda uglavnom završava na kiretaži, ali da ima dobrog prijatelja koji radi pobačaje doma za jeftinu lovu. Naglašavam ovdje da nisam ovlaštena za izvršavanje prekida trudnoće, i ovo ne govorim iz vlastite koristi.
Josipa: Bitna je i prevencija neželjenih trudnoća. Kako ocjenjujete dostupnost informacija o kontracepciji u školskom sustavu?
Dr. Grujić: Djeca bi o spolnosti trebala na primjeren način učiti već u ranom djetinjstvu. Reproduktivni aspekt spolnosti morao bi se prikladno prikazati i najmanjoj djeci. Uvijek sam se pitala zašto ni muške ni ženske lutke nemaju spolovilo. Čak i u knjizi o ljudskom tijelu za djecu, koju sam kupila unuci, postoje svi sustavi organa osim onih reproduktivnih.
Josipa: Ekstremni primjer skrivanja znanja je manjak informacija o klitorisu.
Dr. Grujić: Upravo pišem knjigu o klitorisu, za sada sam napisala etimologiju, sada pišem povijest. Ne biste vjerovali koje je oscilacije tijekom povijesti imao taj samo naizgled sitan organ, stvoren za seksualni užitak žena. Ono što su prolazile žene u povijesti, prolazio je i klitoris, s tim da je u nekim fazama ženskog postojanja klitoris bio brutalno kažnjavan. I danas se radi tzv. žensko obrezivanje, zapravo sakaćenje (najviše u subsaharskom, istočnom te bliskoistočnom području arapskih zemalja). Mutilirano je oko 200 milijuna curica globalno. Mutilacije se rade u obitelji, rade ih majke i tete, djevojčicama od tri do deset godina uz ogromnu patnju i mortalitet koji je veći od ukupnog mortaliteta uzrokovanog drugim bolestima. Kasnije, ako prežive, imaju mnogobrojne tegobe (užasne bolove pri prvom spolnom odnosu, tegobe s mokrenjem jer se nekada osim klitorisa odrežu i velike i male usne, to se grubo sašije pa je prolaz za urin nedostatan). Mutilaciju se smatra teškim kršenjem ljudskih prava, ilegalna je i u zemljama gdje se radi, ali i tolerira kao neko “običajno pravo”. Takvi se običaji, gdje god da se ljudi koji ih rade zatekli, ne smiju dozvoliti, moraju biti sankcionirani. Neke se stvari u vezi s običajima ipak ne mogu poštivati. Tako ne možemo baš poštovati liječnike-opstetričare koji su promovirali u Europi (UK) klitoridektomiju kao metodu liječenja mentalnih bolesti. U 19. stoljeću u Engleskoj, a tada nije bilo ni narkoze.
Josipa: Uvijek me zanimalo odakle je gotovo u svim religijama toliko prisutna mizoginija i strah od ženske seksualnosti.
Dr. Grujić: Imate simboliku u priči o Adami i Evi. Ona otkida jabuku sa drveta spoznaje jer želi vidjeti i znati, i to je njezin najveći grijeh. Žene, osim što su po prirodi znatiželjne jer moraju naučiti nahraniti dijete, nose u sebi plod. Muškarci im po tom pitanju ne mogu parirati i zbog toga se osjećaju ugroženima. Naprosto ne mogu internalizirati tu razliku između sebe i žene kako bi uspostavili drugarstvo. Simone de de Beauvoir završava ključnu feminističku knjigu Drugi spol navodeći Marxovu tvrdnju da je nemoguće ostvariti pravedno društvo dok nema ravnopravnosti među spolovima.
Josipa: Naglašavate važnost senzualnosti i erotike. S obzirom na utjecaj konzervativizma, ali i društvene mreže i tempo života, mislite li da se odnos prema senzualnosti promijenio u suvremenom društvu?
Dr. Grujić: U knjizi sam puno pisala o seksualnosti i senzualnosti u svim dobima, od djetinjstva do starosti. Djeci puno toga nije dostupno, nepoznata im je istinska, zdrava erotika, koju bi trebali upoznavati kroz književnost, umjetnost općenito, naročito kroz biologiju. No seksualni odgoj je nezamjenjiv i nužan u formi sveobuhvatnog seksualnog odgoja. Danas se sva ozbiljna društva zalažu za seksualni odgoj, o čemu govori i Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) iz 1979. U suvremenom društvu, ljudi i ne znaju što je erotika. Umjesto toga, djecu se usmjerava na vjeronauk, i to kroz sadržaj sekularnih školskih predmeta. Naišla sam na udžbenik za Prirodu i društvo gdje piše da je 25.12. dan kada se rodio Isus. Osim što je to upitna činjenica, pitam se što se u tom kontekstu događa s nekatoličkom djecom u razredu, koja već na vjeronauku bivaju izolirana. Paradoksalno, unatoč intenzivnoj religijskoj edukaciji, istraživanje Zavoda za javno zdravstvo Andrija Štampar pokazuju da djeca, od čega 33 posto mladića i 31 posto djevojaka, ulaze u seksualne odnose do kraja16. godine života, pri čemu prakticiraju penetraciju, oralni i analni seks. Zašto oralni i analni seks? Jer ne žele zanijeti! Polovina spolnih odnosa odvija se bez zaštite, a u porastu je broj adolescentskih trudnoća do 15. godine života, što samo dokazuje da spolna želja ima temelj i u nagonu i da ideologija tu ne može ništa učiniti!
Josipa: S obzirom na to da prilično glasno progovarate o društvenim nepravilnostima, jeste li bili izloženi pritisku?
Dr. Grujić: Nisam. Dugo sam u ovom poslu i nemam iluzija. Mojim oponentima iz mnogih struka, konzervativnim političarima, odgovara da postoji netko tko viče jer tada mogu reći da u javnom prostoru postoje i drugačija mišljenja. Svjesna sam toga i nemam problem jer sam financijski neovisna, radim svojim rukama, plaćam porez, doktorirala sam kao privatna liječnica. Kada su se liječnici masovno počeli pozivati na priziv savjesti, novinarka s HRT-a me pitala mislim li da iza toga stoji crkva, na što sam odgovorila da s vjernicama nemam problem jer one nemaju seksualne odnose prije braka!
Unatoč porastu konzervativizma, sretna sam što se ruši stereotip o ženi-majci i majčinstvu kao jedinom životnom ostvarenju žene. Takav se stav mora srušiti kako bi nastao novi, zdravi odnos prema životu žene. Nadam se da će društvo iskoristiti stoljećima zanemarivan potencijal sive kore polovice populacije. Zbog ignoriranja tog potencijala, ljudski je rod izgubio brojne umove i ogromnu snagu!