Josipa Bubaš
Razgovarala sam s Dašom Šilović, dobitnicom nagrade Srebrna ruža u Europskom parlamentu za socijalne politike, predsjednicom The Central and Eastern European Network for Gender Issues (CEE Gender Network) čije radno iskustvo obuhvaća rad u UNDP-u u New Yorku u svojstvu prvo savjetnice za rodna pitanja, a onda glavne savjetnice za razvojnu pomoć i međunarodnu suradnju. Daša je radila kao UN dopisnica i komentatorica za World Affairs Television (Montreal), i kao vanjska profesorica na Sveučilištu Columbia (SIPA) u New York-u. Daša je rođena u Zagrebu, a živjela je i danas živi po svijetu. Razgovarale smo o ženama u politici, jačanju konzervativnih struja, društvenim kretanjima i Korčulanskoj školi, koja funkcionira već dvanaest godina, posvećenoj transformaciji politika sa stajališta rodne ravnopravnosti.
Josipa: Od devedesetih godina, kroz inicijative Centar za nove inicijative i CEE Gender Network borite se za rodnu ravnopravnost. Koliko se situacija promijenila od tada?
Daša: Veliki broj nas koji smo devedesetih pokrenule ovu inicijativu bile smo ponukane iskustvima od ranije kao i novonastalom situacijom. Ono što je nas ponukalo 90-ih je činjenica da se često u velikim društvenim promjenama želi krenuti od početka. Engleska sentenca „to throw the baby out with the bath water“ govori upravo to. U brzoj ekonomskoj i političkoj tranziciji koja je u velikoj mjeri bila mačistička, politiku su vodili muškarci. Oni su uglavnom vodili i politiku rata na ovim prostorima.
Na primjer, početkom devedesetih u novom Saboru je bilo tek 4 posto žena, što je značajan pad u odnosu na prijašnju socijalističku kvotu od 30 posto, bez obzira na to što je ona tada značila, ali je ipak bila tu. Iz tog je razloga naša mreža krenula ponovno zagovarati kvotu u cijeloj regiji. Trebalo nam je dugo da uvjerimo i naše muške partnere da kvota nije prisilna mjera, nije kazna, nego prijelazna mjera ka jednakosti – instrument afirmativne politike za postizanje ravnopravnosti. Danas su u regiji prihvaćene kvote od 30 do 50 posto, prvo prihvaćene od socijaldemokrata i ljevice, a onda su i šire zaživjele. To mi vidimo i kao osobni uspjeh.
Međutim, znamo da problem nije riješen kvotama – i dalje imamo unutarnji otpor koji dolazi iz mačo patrijarhalnog društva. Nismo promijenili mindset, društvene odnose i kulturu. Ono što se zamjeralo socijalističkim režimima je loša implementacija koja se zasnivala na partijskoj lojalnosti, ali to imamo i danas, nismo u tom smislu otišli daleko.
Također, u brzoj i neumitnoj tranziciji stradale su u velikoj mjeri žene bilo da se radi o uvjetima rada ili mirovinama ili otpuštanjima. Na primjer, bilo je situacija da multinacionalne kompanije koje su ušle na tržište nisu ženama dozvoljavale da idu čak i na WC ili su bile prisiljene nositi crveni končić kada imaju pms. To smo odmah identificirale i shvatile da će u zemljama u tranziciji biti gore nego u uhodanim demokracijama i kapitalističkim sustavima gdje je tržište rada regulirano. Naravno, to je bilo prije tridesetak godina, situacija se promijenila, ali je mnogo toga i ostalo…
Naša inicijativa je istovremeno bila potaknuta ratom na ovim prostorima koji su vodili muškarci u ime svih nas – silovanjima, raseljavanjima, izbjeglicama, neimaštinom. Sjetite se u Hagu je osuđena samo jedna žena – Biljana Plavišić iz BiH. Svatko je taj rat osjetio na svoj način. A žene, koje ga u suštini nisu vodile su bile žrtve. Digle smo svoj glas za mir, za solidarnost i pomoć žrtvama. Samo u BiH smo nakon Daytonskih sporazuma i za prve izbore pripremile tisuće žena na lokalnom nivou i pokrenule Gender Task Force Stability Pacta- OSCE-a. Formiranje te iste Gender Task Force, smo pokrenule uz veliku podršku tadašnjeg predsjednika Slovenije Mirana Kučana. Njome je godinama rukovodila Slovenka, poznata feministica Sonja Lokar, izvršna direktorica našeg Networka.
Sada je rat u Ukrajini. Žene na Balkanu imale su traumatično iskustvo rata isto ono kakvo sad proživljavaju Ukrajinke i Ukrajinci. Danas su ženske organizacije na ovim prostorima veoma aktivne na međuregionalnoj suradnji, razvijanju povjerenja u regiji i smanjivanju tenzija. Ženski pokret 20-ih i 30-ih godina zalagao se za ravnopravnost u radu i društvu i bio je antiratni. To je osnova feminističkog pokreta. Devedesetih godina feministički pokret je također bio antiratni. U Srbiji su na primjer za vrijeme Miloševića i rata u Hrvatskoj i BiH svakodnevno protestirale ženske udruge protiv srpske ratne politike. Žene u crnom su svake srijede protestirale protiv režima. Mnoge udruge u Hrvatskoj su digle hrabro svoj glas protiv rata i diskriminacije. Pa ipak njihova moć je bila ograničena jer nisu bile na pozicijama odlučivanja o ratu i miru, kao što je to inače slučaj i drugdje. Sada učestvujem u jednoj inicijativi o „feminističkoj vanjskoj politici“ koju su pokrenule Ann Linde (bivša ministrica vanjskih poslova Švedske) i Tanja Fajon sadašnja ministrica vanjskih i europskih poslova Slovenije. Obe sudjeluju u radu Korčulanske škole.
Josipa: Jesu li žene u tranziciji još više ostale u zapećku? Znamo da je i dosta muškaraca ostalo bez posla.
Daša: Zanimljivo je da su, u prvom naletu tranzicije u post-komunističkim zemljama, muškarci gubili poslove te su upravo oni najgore doživjeli tranziciju. Žene su ostale prisebne i krenule okupljati obitelj i sanirati narušene odnose u obitelji i društvu. U Istočnoj Europi u muškoj populaciji bio je velik stupanj alkoholizma i depresije. Razlika u smrtnosti muškaraca i žena u devedesetim bila je oko 7 godina na primjer u Madžarskoj, a u bivšem SSSR-u i do 10. Muškarci su se teško nosili s ostajanjem bez posla, iako je i ženama srednje dobi koje su ostale bez posla bilo teško naći novi posao. Tražile su se nove vještine i profesije, a one su bile već stare za tržište rada. Mlade su žene imale drugi problem – nisu imale iskustva, nisu stekle prilagođena znanja i tržište rada još nije bilo dovoljno razvijeno.
Postojala je i diskriminacija po pitanju roditeljstva. S 24 godine, na primjer, prvo vam je pitanje na intervjuu za posao bilo jeste ili niste udani i hoćete li imati djecu jer poslodavac želi od vas maksimum i ne želi vas vidjeti godinu dana izvan radnog procesa. U bivšoj Jugoslaviji su se žene pobunile protiv ginekoloških pregleda za zapošljavanje, upravo zbog tog pitanja. Danas je to rutinski za žene i nitko se ne buni…
Stvari se gledaju crno – bijelo iako nikada nisu takve. Referenca na doba smrtnosti se mijenjala kako se mijenjalo tržište rada i kako su se zemlje priklanjale tranziciji i razvijale. Međutim, kao u primjeru Kamenskog ili drugih tvrtki, ženama su često uskraćene adekvatne mirovine jer su ostale bez posla npr. s 52 godine i nisu zaradile mirovinu. Druga stvar, često im se nakon stečaja firme nude kratkoročni ugovori i time im se uskraćuje ekonomska stabilnost a i buduća mirovina. Velika se diskriminacija u neumitno neoliberalnom ekonomskom šablonu javila protiv „starijih“ žena na tržištu rada.
Josipa: Radna nesigurnost i kratkoročni ugovori upravo su karakteristike kapitalizma.
Daša: Društveni procesi su dinamični. Nekad nas i iznenade. Na primjer u ekonomskoj krizi 2008. godine muškarci su često ostajali bez posla. New York je tada bio pun mladih muškaraca, profesionalaca iz financijskog sektora koji su ostali bez posla, dok su žene zadržale poslove. Preuzeli su brigu o obitelji i domaćinstvu dok su žene postale „bread winners“. To je dosta promijenilo odnose. Bilo je zgodno gledati muškarce koji odvedu djecu u školu pa se onda nađu na kavi da bi se družili i razgovarali o poslu. Iz tog su okupljanja nastajali novi poslovi koje su zajednički pokretali.
To je sasvim drugačija slika od istočnoeuropske tranzicije, mada je traženje posla podjednako stresno i za žene i za muškarce. Problemi su mnogo složeniji. Na Korčulanskoj školi smo raspravljali o Zakonu o radu u vrijeme ministra Mršića i založili se za zakon koji može pokriti sve kategorije poslova i potreba žena i muškaraca. Zanimljivo je da dobro stojimo u pogledu postotka zaposlenosti žena.
Međutim, i ovdje se stvari mijenjaju. Svjetske statistike danas pokazuju da su mlade žene obrazovanije i školovanije od mladića koji mnogo ranije napuštaju školu i odlaze u sferu manje plaćenog rada. Danas imamo situacija kada su posebno mlade žene one koje zarađuju u obitelji ili pak imaju stalno zaposlenje. Takve situacije mijenjaju i odnose među partnerima kada na glavno mjesto, htjeli ili ne htjeli, dođe na red jednaka raspodjela poslova u kući.
Josipa: S rastom profesionalnih zahtjeva ne smanjuje se nevidljivi, kućni rad što vodi do preopterećenja žene.
Daša: Svi su umorni. Trebate biti žongler. Može li se majčinstvo/roditeljstvo ostvariti u uvjetima kada su svi nezadovoljni? U intimnoj sferi se stvari također trebaju mijenjati – ne možemo očevima uskratiti da budu očevi i zato je važno da im se da mogućnost porodiljskog odsustva i da se daju poticaji za to. U nekim zemljama regije i posebno u siromašnim uvjetima, a siromaštvo nam raste, često u domaćinstvu ima vise generacija i kućni posao i njega o starijima pada na žene. To su uglavnom upravo te starije žene koje su ostale bez posla pa nije čudo što govorimo o „baka“ servisu kad nema dovoljno društvenih institucija za brigu o deci, starijima i nemoćnima, ili su pak one toliko skupe da se ne mogu priuštiti. Kako možemo govoriti o demografskoj politici ako ne stvaramo socijalne i ekonomske uvjete za roditeljstvo, a za starije adekvatnu skrb. Tu je i problem odlaska prvenstveno žena iz zemalja u regiji u razvijenije zemlje Zapadne Europe, npr. Njemačku, da nadomještaju brigu o djeci i starijima koja im nedostaje. U najvećoj zagrebačkoj bolnici na jednom departmanu je od 15 medicinskih sestara ostalo samo pet! Otišle su tamo gdje ih vrednuju i plaćaju… Na Korčulanskoj školi smo o tome razgovarale s našim kolegicama i kolegama iz EU u pravcu zajedničkih rješenja ovog pitanja. Cinično ali nažalost istinito sada su Ukrajinci i Ukrajinke, izbjeglice, nadomjestile te kapacitete u Zapadnoj Europi. Žalosno.
Zalažemo se za socijalnu politiku s „ljudskim licem“ a ne eksperimentalnu osakaćenu socijalu. Kao Network smo bili prepoznati od strane EU komisije i proglašeni smo ambasadorom za Pillar of Social Rights jer je naš pristup sistemski a ne palijativan. Na primjer, zakon o radu mora biti usko povezan s politikom rodne ravnopravnosti, socijalne zaštite, mirovinskog sustava itd. Neoliberalni model kapitalizma je mnogo toga uništio i mnogo toga zakinuo, što se sve više danas priznaje u svijetu. Pogledajte samo mišljenja mladih američkih profesionalaca, koji su shvatili posebno nakon Covida da ima života i van ureda! Stvarno?! Naši mladi i ne znaju kako su povlašteni u tom pogledu – skijanje, ronjenje, vikendi, šetnje usprkos svim ekonomskim i drugim nesigurnostima. Još vlada taj mentalitet da si možemo priuštiti slobodno vrijeme. Pa dajmo da ga pojačamo – Francuska je skratila radno vrijeme prije dosta godina što je dobro primljeno ali i jako napadano od neoliberalnih, posebno američkih, struktura u nadi da će „susjedu crknuti krava“.
Josipa: U politici su i dalje određene teme namijenjene ženama a druge muškarcima.
Daša: Ministrice za socijalnu politiku gotovo su uvijek žene, no ja hoću vidjeti više muškaraca na toj poziciji. Pohvalno je da Fred Matić u Europskom parlamentu radi na reproduktivnim pravima i rodnoj ravnopravnosti. Međutim, i mi same kao zagovarateljice feminizma i ravnopravnosti često pravimo grešku, razgovaramo u uskim ženskim krugovima i ne otvaramo dijalog prema muškarcima i širem društvu. Feminizam kao pojam ima i dalje negativnu konotaciju jer ga ljudi ne razumiju a mi im ga na neadekvatan način raščlanjujemo.
Naša je organizacija, koju su inače prije 30 godina osnovali i muškarci i žene, tom problemu prišla tako da smo godinama uključivali muškarce govoreći im da feminizam nije protiv nego za njih, za bolje politike koje će svima omogućiti napredak u jednakosti i ravnopravnosti. Razbijamo tu šablonu i počinjemo da uvodimo osviještenu feminističku i rodnu politiku, kako mi to kažemo transformaciju kroz „rodnu perspektivu“ ili te transformation through a gender lens. Zanimljivo je gledati trendove danas, u situaciji kada nas konzervativne politike vuku nazad u našu „tradicionalnu žensku“ ulogu, čemu se moramo suprotstaviti kao napredna suvremena društva. Međutim, neka se čuje da žene to ne prihvaćaju i otuda taj otpor politici patrijarhalizma i konzervativizma desnice.
Daša Šilović / Foto: Josip Visković
Josipa: Čini se da je i u propagandu konzervativnih vrijednosti uloženo puno novca, kako se nositi s tim?
Daša: U paradoksalnoj smo situaciji, s jedne strane idemo u svemir, imamo AI, ne možemo dići novce bez kartice, no s druge strane kao da se kulturološki, mentalno vraćamo. Možda nismo bili dovoljno alertni, ili smo suviše bili samouvjereni da smo se svi „emancipirali“. To naše uvjerenje je zasnovano na toj „novoj“ Europi nakon drugog svjetsko rata kada je stvorena ideja o socijalnoj državi „social welfare state-a“ i jednom otvorenom centar – lijevom politikom. Taj pristup srećom, usprkos jačanju desnice, prevladava i dalje Europom i EU i nije zamro ali je načet. Bit će važno da nadolazeći izbori za Europski parlament ne odu u pogrešne ruke…
Dr Neil Datta iz jednog instituta u EP u Briselu je u svojoj studiji pokazao da se ogromna sredstva desnice, iz SAD pa i od ruskih oligarha i drugih desničara, ulažu u borbu protiv reproduktivnih prava i prava na izbor, kao i na urušavanju koncepta „rodne ravnopravnosti – gender equality“. Uzmite samo strateški plan premijera Mađarske Orbana koji otvoreno zagovora vraćanje žena u svoju tradicionalnu nišu. On se, zalaže protiv koncepta gender equality-a i naravno LGBTQ prava. Datta je pokazao da se velike pare slijevaju u podržavanju ovakve desničarske, retrogradne i konzervativne ideologije, te da su reproduktivna i rodna prava samo vrh ledenice.
S druge strane, zanimljivo je da istraživanja u regiji pokazuju da su mlađe generacije veoma konzervativne, često konzervativnije od svojih roditelja. Postoji studija o rodnoj ravnopravnosti među srednjoškolcima u Srbiji koja je poražavajuća. Među mladićima je veoma prisutan patrijarhalizam i mačizam, pri čemu su djevojke samo malo bolje. Istraživanje u Hrvatskoj je isto pokazalo da su mladi konzervativniji od roditelja, ali to ne vrijedi za sve Europske zemlje nego upravo za zemlje koje su prošle tranziciju u Centralnoj i Istočnoj Europi.
Josipa: Jačanje konzervativizma vezano je uz nepovjerenje u sustav. Politika se doživljava kao odvojena od života, nedostaje balans između političkih smjernica i edukacije, gomila se administracija i kao posljedica stvara se revolt koji se pretače u hvatanje za tradiciju.
Daša: Tu imate tri faktora. Prvi je šok tranzicija i gubljenje egzistencijalne sigurnosti, kakva god ona bila. Drugi je nesnalaženje lidera koji su se u hodu kalili za novi sistem i mijenjali zakone i institucije što je izazvalo puno socijalnog nemira, nerazumijevanja i oslabilo kapacitete i povjerenje u nesređene države. Treće je korupcija i filozofija brzog primarnog bogaćenja koja je vidljiva za narod i koja je doprinijela rušenju institucija. Često čujemo da se netko učlanio u neku vladajuću stranku da bi se zaposlio (kao u socijalizmu!)… A politika se u širem elektoratu shvaća kao trampolina za bogaćenje. Pa naravno da nema povjerenja.
U kaosu je najlakše okrenuti ljude jedne protiv drugih i medijski manipulirati elektoratom. Morate samo pogledati TV dnevnik na kome se dnevno govori o institucijama koje ne funkcioniraju npr. zdravstvo. U Americi Trump zagovara politiku raščišćavanja državnog mulja što znači državnih institucija. Divide et impera! I u EU postoji problem pretjeranog birokratizma i skupih institucija pa se nadamo da će se nakon europskih izbora početi ozbiljno razgovarati o promjenama europskih sporazuma (treaties) i načina rada. O tome imamo redovan dijalog s našim talijanskim partnerima i Dr. Virgiliom Dastoli predsjednikom talijanskog pokreta za Europu. Predsjednica sam mreže Europskog partnerstva za okoliš u Briselu i ova tema nam je u fokusu.
Često govorimo o endemičnoj korupciji i postavlja nam se pitanje jesu li žene više koruptivne od muškaraca. Ako se ne varam u Hrvatskoj su od 30 optuženih vladinih čelnika za korupciju optužene 3-4 žene. Postavlja se pitanje zašto? Po jednom švedskom istraživanju tu su dva objašnjenja – jedno je da su žene manje prijemčive na korupciju jer mogu više izgubiti, a muškarci su veći kockari. Drugo objašnjenje, po meni vjerodostojnije, je da nisu na pozicijama da to mogu uraditi jer se često u muškom toaletu ili u baru radi politika, neovisno da li se radi o imenovanjima ili korupciji. Ako im se žena želi pridružiti može dobiti epitet „lake“ žene, a to je pitanje političkog verbalnog nasilja. U Srbiji je rađeno istraživanje o govoru mržnje protiv političarki i percepciji političarki u društvu. Nasilje nad političarkama je često nevidljivo ili neprijavljeno. Mediji su toliko zadojeni da čak i oni najkorektniji ili idu na senzacionalističko izvještavanje o tome ili prešute. Pisanje medija o ženama i rodnoj ravnopravnosti je posebno pitanje. Nažalost, teško je s tim uhvatiti se u koštac.
Josipa: Mnoge mlade žene također na feminizam ne gledaju blagonaklono.
Daša: U Montrealu sam pri snimanju jedne naše TV emisije razgovarala s mladim ženama koje su rekle da smo ipak mi, starije feministice, stvorile uvjete da se one ne moraju baviti ženskim pravima koja uzimaju zdravo za gotovo. Mnoge mlade žene kažu da se ne osjećaju uskraćene već da se zalažu za meritokraciju. Naravno, te su mlade žene u urbanim, razvijenim i bogatijim sredinama i nemaju socijalnu osjetljivost. Kao da je nestalo solidarnosti u društvima sve više zasnovanim na individualizmu. Sudeći po mojim unukama u Americi su feminizam i rodna ravnopravnost u školama veoma prisutni u nastavi, tako da imam samosvjesne glasne feministice u novoj generaciji, što nije ni čudo jer je moj pradjed iz Vojvodine još davno bio osnovao u jednoj zagrebačkoj banci, u kojoj je bio akcionar, fond za školovanje ženske djece iz familije. Tri su profitirale prije no što su pare nestale u vihoru rata.
Na School for International Public Affairs na Columbia University sam predavala kolegij “The UN, multilateral diplomacy and gender equality”. Često s mladim ženama govorim o toj povijesti jer se nevjerojatno mnogo učinilo po pitanju ravnopravnosti u ovih sto i kusur godina. Međutim posao nije završen, društvena dinamika i trendovi nam nalažu da ne stojimo na istom nego da idemo naprijed. Danas čini se ima mjesta da kritički sagledamo dokle smo stigli u smislu rodne ravnopravnosti kako nas je ove godine na Korčuli upozorio Laszlo Andor, generalni tajnik Fondacije za progresivne studije (FEPS) u Briselu i bivši EU commissioner for social affairs.
S mladima dijelim nešto što ne uče o bivšoj Jugoslaviji. Uglavnom dobivaju negativne informacije kao „komunizam je za sve kriv, diktatura itd.“ Mlađe žene, i na Zapadu, ne znaju da je 8. mart nastao iz socijaldemokratskog i radničkog pokreta Klare Zetkin i Rose Luxemburg. Tek je na UN Meksičkoj konferenciji 1975. godine on proglašen za Međunarodni dan žena. A to je pogurala, s Helvi Sippilom iz Finske, Slovenka – velika političarka, borkinja za ljudska i ženska prava Vida Tomšić. Kada je osnovan Institut za rodnu ravnopravnost (Institute for the advancement and research for women) pri UN-u vodila ga je Dunja Pastizzi Ferenčić iz Zagreba. Časopis Faits et tendances, izdavan na engleskom i francuskom u Jugoslaviji, o ženi i razvoju, paradigma sedamdesetih godina, se danas može naći u Library of Congress u Washingtonu i u knjižnici UN-a. Malo se uči o nasljeđu ženske borbe jer naravno politika je da „sve počinje od nas“. Kako ne znamo da cijenimo vlastita dostignuća!
U bivšoj državi je postojao korpus rješenja o reproduktivnim pravima (gdje je Jugoslavia bila prominentna u IPPF-u – International Planned Parenthood Federation), a i Ustav iz 1974. imao je klauzulu o reproduktivnim pravima kakvu nije imala ni Švedska. Garantirano je pravo odlučivanja o reprodukciji i razmacima o rađanju. Moja majka je s Hermom Kraus koja je bila ministrica zdravstva u Hrvatskoj, radila na tome s mnogim multidisciplinarnim stručnjacima iz zemlje i inozemstva. Inzistirali su na savjetovalištima za mlade u kojima su educirali o seksualnom odgoju (seks ne smije biti tabu, o kontracepciji i zdravlju statistike nažalost pokazuju da veliki broj žena nije išlo ginekologu, a i mnoga rješenja nisu zaživjela).
Slučajno sam na Britancu nabasala na povijest žena u NOB-u u Hrvatskoj – kompendium zapisnika sa sastanaka i prepiske gdje one govore o aktivnostima na opismenjavanju žena i otvaranju vrtića u ruralnim sredinama tijekom rata, odnosima između Hrvatica i Srpkinja u ratu i sl. Odličan arhiv..
Međutim, u toj povijesti treba naglasiti značaj feminističkog pokreta koji se javio sedamdesetih godina prošlog stoljeća posebno na relaciji intelektualki iz Zagreba i Beograda kao što su Rada Iveković, Vesna Kesić, Jasenka Kodrnja, Dunja Blažević, Žarana Papić, Marina Abramović i mnoge, mnoge druge. One su bile lučonoše feminizma koji imamo danas u regiji.
U socijalizmu su poštovani platni razredi i regule oko plaća. Statistike su relativne, jer sve stavite skupa i dobijete određeni rezultat. Ipak, u principu nije bilo velikih razlika u plaćama i to upravo zbog platnih razreda ili pak zbog staklenog stropa. Žene su se 80-ih pobunile jer su morale ići u mirovinu 5 godina ranije od muških kolega, posebno intelektualke, profesorice. Postavile su pitanje zašto moraju ranije u mirovinu tvrdeći „moj mozak radi isto kao i njegov“. Pojavio se još jedan problem, i to ne toliko u zemljama u regiji koliko u Mađarskoj gdje su žene imale 3 godine porodiljnog i zbog toga su se pobunile jer su željele raditi, nisu željele deprofesionalizaciju. Ustvari, sustav mora biti fleksibilan da „pokrije“ razne profesije – nije isto ako stojite cijeli dan kao frizerka ili trgovkinja ili ako imate više sedanatni posao. To se odnosi i na zapošljavanje i za mirovine. Mislim da tu ima puno toga da se poradi mada se otišlo naprijed. Mi smo upravo s FEPS-om izdale analizu platnog jaza (gender pay gap) u nekim zemljama regije.
Foto: Josip Visković
Josipa: Možete li reći nešto o Korčulanskoj školi?
Daša: Korčulanska škola krenula je 2012. s idejom da je pitanje ravnopravnosti suštinsko pitanje ljudskih prava, društvenih odnosa, i značajno političko pitanje . To je istovremeno idejno pitanje u smislu odnosa prema solidarnosti, ravnopravnosti i jednakosti koje zadire u sve sfere života bilo da se radi o obitelji, politici ili o radnim odnosima, razlikama u plaćama itd.
Krenuli smo od premise da je to par excellence pitanje politike i društva i da moramo razbiti izolaciju ženskog i rodnog pitanja budući da nažalost sve čime se feminizam bavi, čak i u političkim stranaka, ostaje na marginama i izolirano je kao „specifično žensko“ pitanje. Koncept „gender equality” upravo znači ravnopravnost žena i muškaraca… To nije specifično pitanje – to je pitanje kako ćemo mi kao društvo živjeti. Kako ćemo živjeti osobno, s partnerom, u obitelji, u društvu i slobodno uz svo poštovanje naših ljudskih prava. Krenuli smo s nama aktualnom temom – žene u politici, zatim smo se bavili radnim odnosima, zapošljavanjem, reproduktivnim pravima pri jačanju konzervativizma, okolišem, urbanim rješenjima i sl. Na Korčulanskoj školi 2023. godine smo imale temu što smo naučili iz ratova na Balkanu vis à vis rata u Ukrajini. Tu je nasilje nad ženama, izbjeglištvo i sl. dominiralo.
Inicijalno su dolazile samo žene, međutim, kako smo se sve više krenule baviti suštinski političkim pitanjima, bilo je jasno da to ne možemo raditi samo u ženskom krugu. Tada smo počele ozbiljno surađivati s muškarcima u politici, dakle muškarcima koji imaju funkcije gdje odlučuju o politikama. Imali smo dobar odaziv od početka, ali sada smo došli na još veću razinu – na Korčulanskoj školi sudjeluje oko 50 posto muškaraca, s njima razgovaramo i oni se angažiraju po pitanju političke ravnopravnosti žena. Učesnici, muški i ženski, su na najvišim funkcijama u svojim društvima, partijama, parlamentima, vladama i civilnom sektoru.
To je naša niša, naš doprinos jačanju rodne ravnopravnosti i osnaživanju žena u politici te stvaranju rodno osviještenih politika, što ne znači da druge organizacije i feminističke grupe nemaju značajnu poziciju. Treba uvijek biti netko tko će nas, kritizirati, poticati i gurati naprijed. Postoje još dvije komponente – blisko smo vezane sa strankama i partijama političke ljevice i centra na nivou EU i u regiji, i bavimo se približavanjem standarda i odnosa prema rodnim pitanjima u EU i na regionalnoj razini.
Josipa: Jedan od vaših ciljeva od početaka bio je uvođenje feminističkih vrijednosti u mainstream politiku. Je li tu postignut napredak?
Daša: Jako smo puno napredovali. Krenuli smo s otprilike 7 posto žena u parlamentima Centralne i Istočne Europe početkom devedesetih i daleko smo došli. Ne treba zanemarivati sve što je učinjeno jer je učinjeno jako puno. Dobar je primjer uvođenje kvote, bavljenje s pay gapom kao i činjenica da je nasilje u obitelji postalo ozbiljno društveno pitanje. Sada smo krenuli i na pitanje spolnog uznemiravanja.
Jako je puno učinjeno, i napredujemo usprkos svim konzervativnim trendovima kojima svjedočimo. Mišljenja sam da oni ustvari najmanje utječu na pitanje rodne ravnopravnosti a daleko više utječu na financije, korupciju i politiku. Društvo se ipak emancipira i ide dalje. Ono gdje se nije emancipiralo i gdje trenutno vidimo najveću prepreku je pitanje implementacije i institucija kao pravno – državnog okvira npr. Istanbulske konvencije, pri čemu vidimo tinjajući patrijarhalan i mizogin odnos prema ženama. Ulazak u EU znači za mnoge zemlje institucionalno ustrojstvo, a ne i kulturološko, mentalno te civilizacijsko. To se često dešavalo s članicama iz centralne i istočne Europe, a sutra će biti slično i s onim zemljama u regiji koje čekaju pred „vratima“ EU. Radimo s centar-lijevo političkim partijama i ženskim udrugama u tim zemljama da pokušaju da naprave tu „civilizacijsku“ podlogu i iskorak za ulazak u EU, uz sve institucionalne promjene kao što su vladavina prava, socijalna politika, reforme i sl. Veoma smo angažirane na tome. Osjećaj nam je nekako da gradimo kuću bez temelja, pa se onda čudimo…
Josipa: Je li to prije svega pitanje obrazovanja?
Daša: Obrazovni sistemi u regiji su ispod nivoa Europskih standarda i tu je ogroman problem koji imamo s mladom generacijom. Kao da se obrazovni sistem urušava i kreće u pogrešnom pravcu, ne što se tiče temeljnog znanja, već u društveno kulturološkom smislu. A kao da smo se na to navikli pa se nadamo da će nam djeca svoje znanje nadopuniti odlaskom u inozemstvo. Na primjer, po ustavu ovo je sekularna država, što se često ignorira u školama pa se kroz posao u učionicama širi katekizam za vrijeme nastave. Time se krši ustav a nitko na to ne obraća pažnju vjerojatno iz političkih razloga i odnosa s crkvom. U Srbiji svaka škola ima svog sveca i organiziraju procesije. Toga nema ni u Francuskoj ni u Švedskoj. Imate primjer diskusije u Francuskoj oko nošenja marama kao vjerskog obilježja u školi. U SAD u javnim školama se raspusti za Božić i Uskrs zovu „winter break“ i“ spring break“ jer u školama ima vise konfesija, uključujući sve veći broj ateista. Ustav propisuje, ali praksa je nešto drugo. Tu nailazimo na najveći otpor i postavlja se pitanje gdje želimo da društvo ide – u opskuritet ili suvremenost.
