Piše: Bojana Guberac
Peti po redu međunarodni festival queer i feminističke kulture „Smoqua“ trajao je od 7. do 9. listopada na više lokacija u Rijeci. Festival organiziraju Lezbijska organizacija Rijeka „LORI“ u suradnji s udrugom PaRiter i organizacijom u kulturi GSG.
Ove godine “Smoqua” je imala u fokusu tijelo, odnosno razne koncepte i dimenzije tijela. „Naša tijela nekad su nam izvor sreće, a nekad su nam teret, nekad nas komuniciraju lako i sa zadovoljstvom, a nekad je to neprijatan šum u signalu. Nekome tijelo ostaje slavljeno u kipu ili slici, a nekome i nekima su tijela napadana, u vlastitom domu ili na ulici.“ rekla je voditeljica festivala Antonija Stojanović Almesberger iz udruge LORI.
O prikazu žene, stereotipima o lezbijkama te njihovom medijskom prikazu, kao i o tome je li Hrvatska siguran prostor za lezbijke, razgovarale smo s Danijelom Almesberger, koordinatoricom i jednom od osnivačica udruge LORI.
„Prikaz žena u javnom prostoru je vrlo široka tema i uključuje brojne dimenzije i životna područja koja su dio tog javnog prostora, ali ovdje sad neću ulaziti u sve te specifičnosti. Prikaz žene odražava one stavove i iskustvo koje kao društvo generiramo, a u Hrvatskoj, po mom mišljenju, patrijarhat je izrazito dominantan, žena je „drugotna“, ona je objekt a rijetko ravnopravan subjekt. Moć je dominantno u „muškim rukama“ i to „žensko“ onda često postoji samo kao protuteža, ona „nemoć“ koja je tu da još više istakne moć s druge strane. Količina nasilja nad ženama je totalno alarmantna, a pogotovo je žalosno koliko tog nasilja dolazi od strane partnera ili muževa“, ističe Almesberger.
U prikazu žene, kaže, dominira objektivizacija i seksualizacija žena, odnosno ženskog tijela, a jedno od rješenja vidi u reprogramiranju društva: „Mi, kao hrvatsko društvo, moramo se definitivno reprogramirati ako mislimo ići ka prosperitetu i napretku. Trebamo napustiti zastarjela shvaćanja, tradicije koje više ne funkcioniraju, probuditi se u 2021. godini – i jače njegovati i promovirati vrijednosti koje podupiru solidarnost i jednakopravnost kod svih članova i članica društva. A onda to treba prenijeti u sve sfere društva, od obrazovanja do radnog mjesta.“
Kada govorimo o prikazu lezbijki u medijima, koordinatorica Lorica smatra da danas postoje pozitivni iskoraci što prije 20-ak godina kada su osnivale udrugu nije bio slučaj.
„Danas više nemamo u medijima priču o „poremećaju“ ili „bolesti koja se treba liječiti“, lezbijke nisu samo daleke holivudske glumice za koje se „otkrilo da nisu strejt“, što je dominiralo prije nekih 20-ak godina. Pozitivno je i to što više nije toliko prisutna seksualizacija, već sad imamo i prikaz „svakodnevnog života“ ili kontekst kršenja prava ili diskriminacije.“
No, unatoč pomaku, Almesberger smatra da mediji „generalno i dalje vrlo često izvještavaju o LGBT temama vrlo površno, senzacionalistički, ne ulazeći u dubinu.“ Primjer je toga, kaže, kada o Povorci ponosa izvijeste tako da uopće ne prezentiraju zahtjeve zbog kojih se Povorka ponosa održala. „Koriste pogrešnu ili pogrdnu terminologiju i, u primjeru online medija, često uopće ne kontroliraju govor mržnje koji se pojavljuje u komentarima“, ističe Almesberger.
Stereotipi o lezbijkama u hrvatskim medijima su se, smatra, s vremenom mijenjali pa ih više i ne prati toliko, no prikaz lezbijke kroz prizmu kontroverze i njihova seksualizacija stereotipi su koji s godinama ne jenjavaju.
„Nisam upoznata zapravo s nekim posljednjim istraživanjima, kakvo je stanje u različitim medijima. Ono čemu svjedočim je da se ovu temu naziva „kontroverznom“ što mi uvijek budi upitnike iznad glave jer ne znam što je kontroverzno u životu lezbijki – kuhanje ručka, odlazak na posao, traženje parkinga, briga o djeci? Pa čak i ako pričamo o samom seksualnom odnosu ne znam otkad je jedna prirodna dimenzija čovjeka, a to je seksualnost, postala kontroverzna? Seksualna objektivizacija aplicira se i na lezbijke, s posebnim naglaskom na seksualizaciju u svrhu zabave strejt muškaraca. Prisutan je i taj stereotip „eksperimentiranja“ gdje žena koja je obično strejt, eksperimentira s lezbijkom radi „probe“ ili znatiželje. I dalje je prisutan klasični stereotip „fem“ i „butch“ lezbijki, problematično etiketiranje bazirano na binarnosti.“
Otvorenje Festivala queer i feminističke kulture „Smoqua“ 2021. / Foto: Tanja Kanazir
Udruga LORI već godinama radi s mladima pa nas je zanimalo je li zbog negativnog ili netočnog prikaza lezbijki u javnom prostoru ili medijima mladim djevojkama teže „outati“ se?
„S jedne strane, mislim da su mediji generalno, ne samo hrvatski pozitivno doprinijeli većem otvaranju o svom identitetu kod LGBTIQ osoba. Veća je prisutnost LGBTIQ likova u filmovima i serijama i to svakako doprinosi nekoj vidljivosti i senzibilizaciji javnosti. Mladi su prvenstveno okrenuti društvenim mrežama i sličnim online servisima i tu je problem što ovdje nailaze na govor mržnje i nasilje za koje ti isti mediji ne snose odgovornost koju bi trebali“, odgovara Almesberger.
Na svojim početcima Lorice su provodile edukacije za medije. Pitale smo ih bi li to zapravo trebala biti svojevrsna konstanta?
„Pa zapravo da. Posebno o LGBTIQ temama jer ova tema nije nešto o čemu se možemo educirati kroz sustav obrazovanja ili slično. Mislim da bi se općenito novinari/ke kad izvještavaju o nekim ranjivim skupinama trebali prvo informirati o toj temi. Isto tako, LGBTIQ terminologija se stalno razvija, mijenjaju se i zakonski okviri, neke životne situacije i mogućnosti, tako da bi svakako neka vrsta kontinuirane edukacije bila dobra osnova“, kaže nam Almesberger te navodi da je Hrvatska danas sigurniji prostor za lezbijke, pa ipak, nedovoljno siguran.
„Zakonski okviri su vrlo dobri, zaštita od diskriminacije i zakoni koji osiguravaju ravnopravnost, a svijest javnosti o ovim pitanjima sve više raste. Međutim, ako gledamo Europsku uniju, u nekim pitanjima smo na „njenom repu“, daleko od civilizacijskih vrijednosti.“
Podsjeća kako je prema posljednjem velikom nacionalnom istraživanju među maturantima i maturanticama koje je objavio Institut za društvena istraživanja 2021. ustanovljeno kako trećina mladih smatra da je homoseksualnost bolest, zabranili bi homoseksualnim osobama istupe u javnosti, a polovina mladih misli da homoseksualne osobe ne bi trebale isticati svoju spolnu orijentaciju u javnosti, što je – slažemo se – poražavajuće.
„Ovakvi stavovi vrlo su rigidni, restriktivni i nikako ne bi trebali ići uz mlade. Uz to, prema velikom europskom istraživanju (EU FRA, 2019.) samo 4 posto LGBTIQ mladih u Hrvatskoj je otvoreno u školi po pitanju svog LGBTIQ identiteta. To je naša realnost i tu se trebamo svi zajedno zapitati što možemo učiniti da se to promijeni? Jer to je vrlo surov hrvatski svijet za LGBTIQ mlade. Po meni, ključno je krenuti od revizije obrazovnog sustava i sadržaja, organizirati edukacije za različite profile, a sve to trebaju pratiti i jasni stavovi vladajućih da se homo/bi/transfobija neće tolerirati“, rezolutno će Almesberger.
O (ne)sigurnosti, dodaje, govori i podatak da se, prema spomenutom europskom istraživanju, 84% LGBTIQ osoba u Hrvatskoj izbjegava držati za ruke u javnosti zbog straha od nasilja ili prijetnji što je od svih zemalja Europske unije. A taj postotak Hrvatsku stavlja na sramotno začelje Europe.
„Imamo i pozitivne pomake, kao na primjer to da se u Akcijskom planu za suzbijanje nasilja u školama (2020.-2024.) sad izričito spominje homofobija i transfobija kao osnova nasilja. Također, sve više raste svijest javnosti o nepoželjnosti homo/bi/transfobije i diskriminacije nad LGBTIQ osobama. Na temelju svega ovoga, ne možemo govoriti o sigurnom mjestu, ali postoje pozitivni pomaci koji idu u pravcu osiguravanja sigurnosti i dobrostanja“, zaključuje koordinatorica Lorica.
